Kroz vrata sreće i tuge kroz prolaznost duha i sjećanja kroz šalicu čaja i uspomena prisjećam se lica tvog   Kroz maglu,trnje i mrak vraćam se tebi osjećam staru reću i radost osjećam staru tugu i bol   netko je u meni zaključao vrata nemirne prošlosti bacio je ključ duboko u ponor netko je ostao…


Crna zemlja neka bude dom meni mojoj duši izgubljenoj mojem srcu rasrganom   Ovaj stari hrast neka  osjeti  mene moj zadnji dah moje posljednje breme   ovaj dan neka bude zauvijek zaboravljen ovaj život neka bude kao u magli izgubljen   Smrt bez kajanja bol bez prestanka stari hrast stoji ponosno i na njemu silueta…


ko’ lutak prerezanog konca, mrlja pregaženog kukca sijenka bez lica bez vode cvijetna klica bez tebe sam ja   kao pas bez kosti bez tebe nema radosti kao bezimeni stranac samom sebi neznanac bez tebe sam ja   želim da si tu kraj mene da ukloniš sve probleme želim da stvarnost nestane dok mi sunce…


  kao lutak bez konca kao marijoneta bez gospodara kao slika bez okvira bez tebe sam ja   sve oko mene ima istu boju svaki cvijet je uveno svaka slika potamnila je svaki tvoj osmijeh postao je siv   osjecajem srece nisam bio nahranjen umirem za tim osjecajem tebe tvoje prisutnosti i sigurnosti sada je…


blijeda iluzija gorkih siječanja vuće me u ponor nema izlaza   kad borba za život cijenu dobije kada svaka rana jače boli   u ovom trenutku ostavljam sve došlo je vrijeme platiti za stare greške   dok gledam nebo iz ovog ponora znam da smrt dolazi u njenom licu   kao sjajni mjesec kao najbistaviji…


U trenutku duboka sna vidjeh tvoje lice na tronu, tronu mojih gorkih sječanja poželih dati moj život tebi na dar.   Nisam razmišljao izbezumljen sam stajao dok gledah u to lice stari ožiljci se otvore   Sve je bilo hladno krv mi se zaledila sve je u meni umrlo samo oćaj je ostao   Samo…


mrtvo sječanje stara bol krvavi ožiljci i dalje me gone   stari hrast stoji njegove grane su mrtve oko njega ničeg nema samo jedno uže   predajem se padam i odustajem sva lica su izblijedila svaki osječaj je umro   u zrcalu vidim blijedu iluziju, iluziju života nekad davno dom mi je ovo uže oko…


koga zanjima ako umrem? nema razloga za tugu, ja sam moja sreća ja sam moja propast   umoran sam od života umoran sam od padova umoran sam od života umoran od čekanja   dok odlazim dok postojim dok dišem dok krvarim   čekam smrt smrt je jedina osoba koju ja trebam a ona ne treba…


život vidim odlazi osjećam kako me napušta svakog dana dok se gubim u tami mog uma ništa me ne zanjima ovo je moja zadnja pruga   izgubio sam volju za životom nemogu se više ničemu nadati ništa više ne postoji za mene osim zraka kojeg udišem   stvari nisu onakve kakvim se čine osjećam kako…


Dok gledam u daljinu sve što vidim je zamagljeno sve što imam je mrtvo sve što znam polako zaboravljam   što je to u mojim očima što boli kao dio poknutog stakla kao da je trn ruže zapeo u mom oku kao da nemogu živjeti bez boli   da li je to došlo vrijeme da…


Onog dana kada sam ostao bez tebe kada sam bio napušten i bačen upoznao sam smrt ona me je prihvatila i zavela   dok osjetim kako se utapam vidim tvoje lice na drugoj strani dok se moje srce raspada dok mi pada sol na rane dok izdišem svoj zadnji dah i dalje patim…   otkad…


Sve što vidim je tama Sve što čujem su krikovi boli Svaka uspomena ostavlja bol Sada živim u kraljevstvu osame i smrti.   U glavi i dalje ćujem tvoj glas Trebam vino, zadrži kruh, Tvoj glas uništava me polako Trebam vino, zadrži kruh.   I dalje čujem samo to Odlazim…


uspomena je sve što je ostalo dok ležim ovdje i čekam smrt tako malo oni znaju ali to je moj izbor povuči ću okidač i odlazim… umrijeti sada, to je jedini način tužno,strašno to oni kažu, a ja se smiješim neshvačaju da nade nema povuči ću okidač i odlazim… ono što su drugima bili dani…


pogledaj u moje oči pokušaj hodati mojim putem možda shvatis zašto sam takav ako preživiš… Šuma je nekada bila puna života, a sada je potpuno izgorjela. da ta šuma sam ja sve što sam osječao je mrtvo, nestalo u plamenu sve u meni što je bilo dobro postalo je pepeo… da to je moja spaljena…


Vidio sam odraz svoj u vodi Potpuno blijed mrtav Tužan poražen Izgledao je savršeno   Tijelo mrtvo bez snage Drveća osušena oko mene Krv više mojim venama Teći nikada neče   Ostale su samo oči Oči koje su vidile nezamislivo Oči koje su poražene Oči koje se srame svog gospodara   Te Oči su potpuno…


Vječna tišina okružuje me Zarobljen sam u lancima Depresije ove moje mrtve Nevidim izlaz iz nje Ah ta preljepa melankolija   Jesam li tražio previše? Jeli ovo kazna za moje postojanje? Kada će me napokon smrt odvesti? Koliko još ovo moram trpiti?   Za ovu samoću i depresiju kriv Sam ja ali dokle još ovo…