Sredoh’ malu djevojku, Nosila je srce na dlanu, snove u očima, Drugi se tome rugaše, Dade mi ona svoje srce, spremih’ ga pored svog, Sad zajedno hodamo svijetom, Udahnjujuć’ sanjama život nov.


Udahnula je život riječima, Koje harmonično zaplesaše uz melodiju njena glasa, Pa odletješe nalik maslačkovim padobrancima u svijet, Noseći duše njene ljepotu…


Do savršenstva me oblikovaše ruke tvoje, Klizeći podatno tijelom mojim, kao kipareve ruke kroz glinu, Predajući se svakome detalju, ne bi li išta propustile, Znalački prelazeći njima mnome, znadeš svaku moju slabu točku, Pretvarajuć’ je u glazbu tijela, glazbu ljubavi…


Razmišljaš li ikada o tome ?   Ne. Jer nije bitno. Moj put je predamnom, a ne iza mene. Život se odvija  u sada, složen od mnoštva trenutaka…ali treba biti dovoljno brz i pažljiv da uloviš trenutak, jer  trenuci su nalik leptiru. Ne, pusti taj fotoaparat iz ruku. Ta trenuci se bilježe srcem. To ti nitko…


U tvome kutu svemira je ljepše, Znaš preobraziti tamu u svjetlost, Nacrtati mi osmijeh iz jednog poteza, Korov koji raste u meni pretvoriti u cvijeće, Obuzdavaš moje demone jednom riječju, Ali nisi gospodar moje duše, niti si uzimaš to pravo, Jer nakon svega pustaš me, ne tražeći ništa zauzvrat.


Negdje između sna i jave, čuše je. Čuše njen urlik, njeno zavijanje – poziv. Ćutiše oni njenu bol, grozomornu bol,  Prolaziše im kroz tijela kao da je njihova, U naletima grčevitim, Stežuć’ im se oko srca,  poput užarenih obruča. Sad već potpuno budni, ujediniše se, Stavivši svoja srca uz njeno – postadoše jedno, Bol se…


Ne zaboravi, Da ljubav je jezik kojime govore svi, samo su ga neki zaboravili. Taj jezik znadeš od kada postojiš Ti.  Iskazati na mnoge načine ga možeš , on kroz malu gestu učiniti mnogo hoće. Taj jezik zaboravit’ nikad nemoj , taj jezik sudit’ ne zna. Zato govori jezikom ljubavi i biti ćeš voljen i…


Tražimo je, vrteći se u krugove, Besciljno lutajuć’ labirintima,  U jurnjavi za nečim’ velikim, U potrazi za njome, Sve dok ne dođe trenutak za odlazak, I tad shvatiš istinu jednu, Bila je uvijek tu pred Tobom.


Sunce bijaše na zalasku, a grad u ljetnom raspoloženju – bezbrižnom i lakom. Svirao je gitaru. Sretoše nam se pogledi i za tren uronismo sa znatiželjom jedno drugome u dušu, njegova plavetnilo neba i mora, moja zemljana i rahla, čekajući pljusak. Nastade u toj znatiželji dug i jednako kratak poljubac očima, pljusak, uz zvuke milozvučne…


Nešto ću ti pokazati. Ruka u ruci, prstom crtaš krugove po mome dlanu, polako ih razvlačeći u sve veće, Pa nastavljaš uzduž moje podlaktice sasvim polako, Ne izostavljajaš nijedan dio moje kože, Naslanjajući glavu uz moju, stiščeš se k meni, Stvaraš zaklon od tuđih pogleda , kao da želiš da to što mi pokazuješ  bude…