Put do vječnosti je dug, zastaneš li malo, i gle kratak li je put.   Čemu mržnja i ljudski jal, ne postoji ništa samo čovjek, a ne stvar.   Kreneš dalje put te još čeka, stranputice mnoge, i gle, najednom čista rijeka!   Rijeka teče dalje i mi s njom u korak, ne želimo priznat…


Božić nam dolazi, u vremena stara vraća, miris djetinjstva se osjeća.   Pečenje starih kolača, i svaka duša se obraća.   Zornica svaka jutrom nas budi, snagu nam daje ljubav nam nudi.   Božića malog čekamo sada, kroz molitvu i ljubav božjega stada.


Sumrak se spušta, oblaci sivi nadvili svod, mjesec žut plovi kroz oblake sive, svjetlošću svojom obasjat će svod.   Grmova grane na vjetru se njišu, i gle, stvaraju boje, čekaju prvu jesensku kišu.


Božić je ljubav,  Božić je pravda, Božić je nada, svijetlo nam svijetli iznad cijeloga grada.   Zvijezde na nebu pokazuju put, zvijezda repatica, mjesec je žut.   Svi pjevamo pjesme Božića malog, patnja i sreća jedno su sada.   Tiha je noć, sve nam se bijeli, iz srca naših ljubav se dijeli.   Lijepo je…


Kako je teško biti sam u ova siva vremena, djeci dadeš krila, a ti ostaješ sjena.   Za prošlost ne pita niko, samo se dani broje, nek prolaze brzo, možda će doći bolje.   Moramo stati na loptu, vrijeme će sporije ići, zato moramo odmah jedni drugima prići.   Čovjek je postao predmet u svim…


Sumrak se spušta na lipanjski dan, krijesnice svijetle za jedan san.   Iskrice zlata prirode čudne, svjetlucaju nježno i gle do jutra su budne.   Uživati tako  u treptaju sjaja, poželiš ostati vječno u romantičnoj noći bez kraja


Kiša pada kap po kap, raste zelena trava i stvara gusti sag. U raskoši zelenoj raznobojno cvijeće, koje miris daje i duh nam pokreće. Prolazimo tako kroz proljetni dan, al nitko srce da otvori pa  kaže, sretan sam!


Zar išta ljepšeg ima od jutra što dolazi? Sunčeve zrake svoju svjetlost pružaju na vesela lica koja sa bude. Krošnje stabala sjenu nam daju, ljulja povjetarac tu prirodu bajnu. Ostati tako, u tom prirodnom čudu, uživat ljepotu i ne poželjeti drugu.


Pitamo se kamo idemo, ne znamo ni sami, jer nam ljudske vrijednosti ostaju po strani. Običaji stari, tradicija svaka, mijenja svoje pravo mjesto, jer dolazi nam nova zraka. Moramo sačuvati svijetle zrake sunca, jer nam stižu neke nove koje tamne do vrhunca.


Dižu se visoko u visine puste, na brežuljku čijem kuće naše puste?   Vožnja mi vlaku, svaki pogled baca, prema tri jablana na vrhu brdašca.   Sivi krov od kuće simboliku stvara, tu je nekad bilo veselih igara.   Nikom nije jasno zašto to me muči, ali tri jablana ta su mi uvijek u  duši.


Stare staze puste li ste sada, uspomene naviru i sijećanja draga.   Uspomene svijetle kao krijesnice u mraku, povratak u djetinjstvo i minutu dragu svaku.   Tišina se lomi kroz cvrkut ptica, sunce svoje zrake pruža, kroz krošnje stabala odnešenih vremenom.


Rano mi je noćas poći spati, moram još jednu pjesmu napisati. Olovku držim u ruci, a misli se roje, ne znam kako da iskažem misli svoje. Jučer je uvijek pametnije od sutra, jer ne znaš da li ćeš dočekati jutra. Spavanje će donijeti možda lijepih snova, ako ne donese, doći ne nam zora nova.


Kosim travu, trava mi se mrsi, pošto je visoka, dodiruje mi prsi. Cvjetovi se nižu različitih boja, tako me vesesli ta priroda moja. Kosu držim u ruci, ruke me već bole, ali ipak je kosim, jer travke ove životinje vole. Kosit travu volim, ali nema je tko jesti, zato ću je pograbit i zapalit na…


Zašto da živimo na ovome svijetu, kad veselja nema ni u jednom momentu? Tuga za tugom samo se niže, osjećam da kraj dolazi sve bliže. Što da se radi kada je tako, živjeti se mora pa makar i naopako.


Suze najviše vrijede kad se kroz osmijeh cijede. Osmijeh pruža veliku nam sreću, za duži život i ljubav još veću. Uzalud je tražiti nešto čega nema, uspomene šute u kutu našeg vremena.


Soba moja dva sa dva, u njoj tišina i spokoja je puna sva. Slike vise uokolo zida, uspomenu svaka ima, zato ih ne skidam. Otkucaji sata čuju sve minute, svaki kucaj budi srce, o djetinjstvu mome one šute.


Priroda je divna, nitko je ne želi, u nju su utkani svi silni kompjuteri.   Mobitel je fora na svakom koraku, livadno cvijeće uvijek je u mraku.   Prirodu nam ruše ti silni aparati, pitamo se dokle će sve to trajati?   Sve ono što Bog i priroda stvori, nitko ne želi da se s…


Pahulje bijele, letite sada, dok svjetiljke svijetle iznad cijeloga grada.   Pahulje letite ko latice cvijeća, okitete grane sveg drveća.   Sve nam se bijeli ko’ raskošna mlada, neka nam zima potraje sada.   Parkovi naši u bijelom su ruhu, čekaju zimske radosti dječijih ruku.