Vrijedi li sanjati kada i zvijezde suze noćnim nebom? Sve što je bilo tobom utonulo je u svilenoj tišini dogorjele kandele, na čijem sjaju je i posljednji leptir, opepelio krila… Nekada su riječi drhtale uznesene životom, povrh postojanja zajedno s tijelima, u spirali uzdaha pod kapima strasti… ali čudom ljubomorna neba zemlja mora pod njim…


PREDGOVOR ILI KAPI KAO SUZE Kad uzmete ovu knjigu u ruke prvo što vidite jest plavetnilo. Nije duboko, (deep blue), ali povuče na sjetu barem za početak. Zatim su tu kapi…umjesto suza. Kada bismo išli prečacem, odmah bismo utvrdili izravnu poetsku parabolu, a što je istodobno i paradoks, koja govori o tome da su plavetnilo…


Sami muk iz suza koje tope oči prosjačeći vremenom te platna u njima što oblače svjetlo islikana bremenom robe duh i tek sa zmijama u raci nalazim Boga no ne vidim čisto pa propitujem varam li se isto ali izdisaj stopio je ruke simbolično u znak razotkrio da nisam jak Ma sva su lica ista…


U jutarnjoj rosi zrcalne zrake trepere dok šum zelenih valova natapa prvi cvat Ruke gorostasa tek dotiču sjenama zoru u sonati budnje pod plavim praskom Odlomljen od Visine sa vječne tišine navire bijeli trag posred čistine tihi šapat kiti usnuće leptira bijelim drhtajem na vjeri svemira 2- 13 (adagio)


Voda gladno teče već od izvora Nezasitna hladna što dalje to tamna i kupi u se druge jednaka spram puta gdje sve se vraća i u veličini rađa 2- 11 (andante)


Isuzio sam dah s tvojim imenom na usnama. Tuga je našla novi put razjareno srce očistit od sebe sama i nema nazad. Više nema, nazad… To je šapat koji prekriva stazu bez tragova. Dugo već nastojim koraknuti ispred sebe a sada tek korak iza dok se gledam u sebi ne smetam Dan je tu..pred očima…


Taj tren, spoznao sam svu osamu kraj tebe. Taj tren, iskoračio van prostora, van vremena… Taj tren, kada vidjeh vidjeh, nisam zauvijek. Ništa, nije, san. Sa dahom mi niz usne bi… Neka te..nađi sebe. Gledat ću zore iza, pitati, kome dajem taj prah života jutrom dok noći usanjujem željama. Ma..gdje je val sanjao da će…


Na rubu ludila zapuštam tijelo, puštam nek trune na njemu odijelo i tapkam povrh crnila, oslobođen bunila, dok utapam se u suzi, snova, gdje umirem i gradim sebe svaki tren, iznova… Uz čašu, kroz dim duhana, nastaje kaleidoskop novoga dana… 1- 11 (ritardando)


Gledaj što je učinio Mjesec! Oslobodio je more iz crnih ruku noći i učinio od njega ogledalo, ogledalo za moje žuto lice, za crne hridi i borove. Antun, 10g.star, moj sin…


Još jedna noć bdije. Hoće li glas koji dajem Nebu, tebe naći, ili će Nebo, samo nebo, taći? Bez suza izgubljena je nada, tišina vlada, budućnost nema okrijepe. 1- 8 (largo)


Previše toga za sobom povlačim, previše toga od nas… Dani traju za sebe. Kada kiši, ne staje, kada sja, opija čežnjom. U ćeliji bez zidova nalazim moj lik. Prijatelj sam osame gdje šutim tvoje ime tišinom koja puni srce, u kojem preživimo uvijek iznova, kao kap, kap koju vrelina, vrelina dana rasprši a noć je,…


Da udahnem..još jednom… Uhvatim osmijeh..prije noći… Taj tren, postanem… Sve nesta, prokleto bilo, baš sve. Osmjehni se dodvori mi, navlačim oklop koji skinuh tobom, obećan, samo tvom odsjaju oka i samo tvom dodiru sreće, jer tamno se suka veće nad obzorom koje pršti kricima gomile očajnika… Čuješ li dok šutnjom, govorim? Znam kako posljednji trzaj…


…dok postojim u tebi, vidjet ćeš kako tinja na meni jar lica… prepoznati sebe u očima gdje obzor nema kraja, gdje se dahom srce izlijeva, gdje svjetlo ima sjaja, gdje gaj ima pijeva..jer ti si moja žar ptica. Bez tebe koraci nemaju dom, nit’ mirisi svoje note..nit’ dodir svoj mir, niti značenje riječi..volim te. Ne…


Prazno je na dnu boce… Odjek snova glasno tumara, jekom se vraća. U stisnutom prostoru glas se stapa s milošću šapta u udaru srca dok mijene odbrojava. Tek ruke sjetne i ugriz duše tu nalaze lice poznato iz nekog drugog života. Te oči, sretne, da su, moje… Kada ugledah prvi put, tvoju kosu meku i…


Ta tvoja ljepota koja prati neka shvati da je dar koji se rijekom ljudi uzburkani ćúdi o mene tica kao val uhvaćen u samo svoju žal 1- 3 (mesto)


U spomen na vrijeme kada sam nalazio sebe vidio svijet čistim očima dajem ti riječi za kraj Nema više mira ali znaj iako tek tren na putu bio taj svijet što sam usnio čini me još živim i više nikoga ne krivim već shvaćam da sve je okolnost u mreži želja između mesa i pepela…


Sve se svelo na jutra i tromi hod do kavenog rituala I razgovore već jeftine uz skrivene cigarete te škrte pokrete gdje dijelim hranu od jučer svučen do gola utapam tankoćutnu osamu Slab sam isti s drugima ali krijem dobro Ponosan jer iza mene moja djeca kroče Neka konobari paze da bude stalno puna neka…


Poput tamne hridi koju samo mjesec vidi i poneki val oplakuje, moja duša samuje… U mrkloj dubini trpi kovitlac života i diže se na pučini sanjajući dio divota… Tko sam ovako skriven u zraci svjetla opijen, kada se nebo osmjehne bez ijedne sjene? Jutrom more se diže, noć u daljini nestaje, nad hrid val potopno…


Kosa grobljem šeće i vjetrom govori moji su lovori moji su lovori a lišće svud posuto s krošnji usahlih otvara i Suncu vremena da mirno spočine Niz treptave sjene prognani pauci bježe Koje oči ne vide od isušenja da hrve se s paučinom za život od smrti za mirise opojne od kakvih su grudi za…


Kako je teško otkloniti čađ. Zapalio sam sva polja, sve šume, ceste, mostove, kola i dvorove. U treptaju unoćio dan. Činilo se isprva kako južnjak odišući prahom rastjeruje san, lakša stojanje i puni svojim dahom, ali spaljena je zemlja tek krušna mrva. Od svake se riječi otkinut, satrat sa sebe dodire, polomiti glas u sebi……


Još jedna noć Otpijam polako taj uzdah tame tražim mjesec između zidova prepušten tišini rasipam sve po krvavoj nutrini i lebdim iznad jame Kasni je sat oči na igri vatre ne traže milost niti tonu pod prijetnjom sebe same su i prepuštene beznadnoj sjeni od jedinog života U kojoj uspomeni tražiti poznati mir Da li…


Kamo kad sve stane? I suze čak… Vjetar utihne, jecaj umine… Kao ponoć u tuđini taj ponor u nutrini. O radosti, samo svoja… Zàpali nebo i u oku nestane i bi tren života, kratka mladosti. …bijeg od sna tek osta u sumraku boja. Zapali nebo..! U jaru plama sagori bez srama, jer jednom se vide…


Ostavi me sada u vremenu moje tišine, u stanci između dva života, u mraku mrtve nutrine, ostavi me zanosu destrukcije gdje nije važno nikome – učio sam lažne instrukcije dižuć se prkosno svaki put kada sam morao praštati stjeran ničim u kut. Sve ti rekoh. Znati me po koži tek, a pod njom svijet vrli…


Nisam vješt kipar Ruke mi drhte Teško klešem svoju bistu i svako otkinuće prerasta u ožiljak Gubim povjerenje Michelangelovi robovi rađaju se iz svoje muke Moji robovi Moji robovi nisu tako vješte ruke Nisam vješt kipar Teško klešem svoju bistu jer manjka predanosti obilježavanju crta lica Svaki zamah znoj a potom krv Nemirni duh leti…