Gnjurim u bunaru propadam kroz nepoznato dno Grebem se Nosim slomljene prste slatke širine Dodirujem drugo polje Ispuštam slike raskoljene slobode Lomim odraze prozirne dubine


Čuvar

Čuvar čestitog vremena otkriva se u prašini. Strepi. Troši napore za podivljale kazaljke, Slijedi trag obuzelih krhotina. Brži je od svjetla a izmiču mu kapi, Gazi preko sjene, a izmiče mu slijed. Ne može se vratiti, ne može pobjeći. Dok ne sastavi, dok ne premjesti naše namrštene oči. Gluhi Majstor napuštenog srca, Raspušteni Čuvar čestitog…


Krik

Ruši se dim Ruši se pepeo Ruši na mene Cijelu noć Pločnik je zalutao Stojim nad sobom na klupi Krik daleko uz mene Ruši se dopire


Tenisice

Razgažene, premalene tenisice otpadaju s mojih tabana. Sad su u zaboravljenoj sobi, vise — obješene o klin. A on je zabijen duboko — u raspukli zid. Vonja po tufini. Svjetlo — Zadnji put gasim sada to žuto treptavo svjetlo.


Na granici svijeta i sna, u sasvim drugoj zbilji, gdje ljudi brži su od sjena, gdje Bijeli dusi hladno pušu, I njihov zadah živom stvoru misli trusi. U svojoj ćelavoj stvarnosti, pusti ljudi gluhih duša, troše skupe dane, nestaju bez glave. tiho im govore snivajte . . . Plovite kroz snove, dok dusi ne čuju,…


Instruktori Divlje kiše govore kako da se nosim s pljuskom i oblacima. Ližemo kâpi, gutamo jezerâ. Spuštam se kroz oblake, dodirujem gromove, dodirujem i munje. U lokvu sam pao, i prozborio hladnu vodu. Gubim se, postajem kiša na vjetru. Postajem Instruktor Divlje kiše. Rasčupao sam kosu i popio maglu. Bilo je to jučer i davno….


Slušaj promuknutu ptičurinu držim gaće na štapu po džungli tražim poglavicu crvenog Kokola donosim mu novosti i donosim mu vijesti i gaće na štapu i kocke mu dajem govorim pričam brbljam padaju kometi i zvijezde a Kokolo bježi bježi iz dotaknute džungle Kokolo leti na krilima ptičurine koja kriči i stenje dahće i zavija hropće…


Treptaj

Slijedi me dok nosim Slijedi me nosim bezbojno lišće nosim u suzi tvog osmijeha Govorim radoznaloj mašti nosiš me u snu treperim tinjam dozivam slatku noć kad mi te šapat donio na vjetru kad si sletjela na moj dlan omekšala srce i posušila patnju rasplakao sam vatru koja je gorjela nad nama dodirnuo sam mjesto…


na postaji mirisnoga pogleda u vlaku čudnovatoga dodira rastajem se sa sobom s putnikom ožutjeloga kofera sastajem se s lutalicom raspuštenih perona stojim kod limenog kioska prodajem se za gutljaj vrele vode iz naboranoga dlana prozor u kupeu klacka se priča o stazi neprohodanoga perja vibrira priča o kovitlavom vjetru zaboravljene ledine


u dubokoj u čudesnoj u dubokoj čudesnoj špilji sastavio sam se stvorio sam se Progledao sam odmah potom isčeznuo sam kao utrnulo svjetlo kao spaljeni film rastopio se usporeno u dubokoj u čudesnoj u dubokoj čudesnoj noći


Mračni sarkazmi prohujali su raspuštenim učionicama krzmavim cestama netaknutim poljima skorenim tavanima i ocrnjelim duhovima. Gdje su čuda? Potisni me kroz kanjone kroz kanale i procijepe mog dubinskog prijenosa slane svijesti.


Šapat

pojela me strast, zasjenila patnja. s trubom u tunelu, zaostaje slabost i mali zvuk. u smoli topim zapostavljenu sladost i ricavi dar. Tromo je. pogledom glâdi ostajem ošinut nakon vječne buke. rastezljive grane šapću pokraj bujice kâpi, jedna do druge jedna do druge


Nosim sa sobom staru prašnjavu torbu prljavu maramu nekoliko novčića i posušeni duhan Mokro lice nosi oblak Kad naleti putnik nepoznat dat’ ću mu sve da se oslobodim Da se rasteretim na popucanoj cesti Mokro lice nosi oblak


Ne mogu objasniti taj Rock’n’Roll Podivljao sam Znoj Zastaje pogled u pogledu bez dodira Nisam duh Čekam da me dozoveš Ne mogu objasniti Ne smijem pasti Ostaje osmijeh u glasu bez dodira Ponesi moje misli Ne mogu objasniti taj Rock’n’Roll Valjam se bez dodira Budimo dvoje Ne mogu objasniti Primi me Zajedno Potraži me u…


Taman da krenem, Ali ne. Taman da stanem, Ali ne. Taman da vidim, Ali ne. Taman da osjećam, Ali ne. Taman da ljubim, Ali ne. Taman da živim, Ali ne. Taman da u tami sjedim, … Možda.


Uz-dah

Kada te proguta pošast i slomi tama u skoku ruke utopljena je Gorka suza crvena dama . . . (uzdah) ne dam ne dišem puca joj nokat dok me davi (uzdah) sjedi na meni stišće prepone u krevetu je crvena dama . . .


PAVILJON

hodamo u krug trčimo u krug prastare slike utrnulog doba šešir okvir rupa prozor na kant hodam u krug trčim u krug zidovi i skice tu sam prvi put drugi put stojim s njom grijem ruke jedem kestene ljuske u tišini osluškujem jeku njenih mokrih očiju


potraga za carstvom započinje uspinjemo se nosimo riječi po zmazanoj cesti s mirisom guma s mirisom vjetra izmiješani valovi pare plovimo hvatamo smjer gorit ćemo kao oblak benzina s mirisom guma s mirisom vjetra tako mala! to bio je glasni povik carski urlik jedinstveni pothvat u smjeru magle usred ničega s mirisom guma s mirisom…


Željezne Konstrukcije, Čelični Dokovi, Metalne Platforme. – Krut, Krut, Krut samo Krut. Metalne Ruke, Bakrene Noge Spljoštena Tijela, Smrskane Glave. Kling-Klang. Mrtvi Dusi, Prazni Traci Smrskane Glave Klang. Hrđav Um, Slomljen trud Metalan Sat, Surov Duh Razbijen Čovjek, Željezni Ljudi. Krut. Krut. Klang.


Što je to u krvi što me tjera da nastavim hodati uz mekani šapat. Što to divlja u meni, trza u tišini, ne osvrće se. Što to tapka, tiho zveči, i onda lupi šakom u vrata. San ostarjelog sedmogodišnjeg djeteta.