uznemirena je Rosita Cabajera y Lapaja s  iskrivljenim ustima naginje se kroz prozor pjeva duge pjseme kratkih refrena kao da je prolivena svud po svojoj kući već se cijedi niz taj prozor zajedno s melodijom melankolijom melemni cvat i slap žuborom niz krivinu  u rijeku utekne jednom i zauvijek … tiho