ponekad te zamislim kako mi prilaziš u crnoj noći obasjana zrakama zvijezda što uzdignuto stoje na nebu posramljeno stoje srameći se tvog pogleda tvog pogleda koji gleda u moju dušu gleda i vidi da mi fališ kad god sklopim oči moj izgubljeni andjele osjetim te kraj sebe čekajući da te u snovima ponovo dotaknem toje…


mozda su prošle godine a snjeg se već dvaput otopio možda su crne noći donjele nove ljubavi a vjetar odnjeo zadnji dašak nade   možda je samo prokleta sudbina da te vidim samo u snovima moj izgubljeni andjele   možda su nočne ptice zaboravile a kišni dan je prošao odnio gorke suze   možda sam…


obasjalo je sunce kraj moje stare ulice užurbano krenuše tisuće lica a di god pogledam ugledam tišinu u moru žamora kako neprimjećuju da su sami stadoh pa ugledam tužne oči bez trunke nadanja kako prate svoje noge ma kud idu tako ravnodušno kad ih je toplina obasjala pa šta nevide nebeske ptice kako pjevaju životu…


skitnica

oprosti što srca nemam a u vjetru osjećaje nosim poput skitnice topli kutak tražim da sakrijem se od hladne noći da zorom mogu ponovo otić oprosti što te gledam zaljubljenim očima a u duši prazniu nosim oprosti na dodirima koje ti lažno dajem uživajući u tvojoj blizini što uzdasima prati miris valova kako mi prilaze…


krvav trag

sat je kucnuo na izbljedelom zidu otkucava posljednju sekundu otkucava, kad će stati a miris magle dolazi na sjajna vrata ukrašena krvavim tragom nadanja kucnuo je prije dolaska da sakrije jad iza zakopanog osmjeha pa sjajnim očima, pogledom vraga ugleda savršeno biče kako traga zagonetnim uzvikom buneći prolaznika smjehom prati svaki korak a sat je…


kad  zatvorim oči u tisuću pogleda vidim …samo tvoje modre oči kako mi prilaze u tamnoj noći a svakim korakom što si mi bliže srce mi zadrhti jače u strahu da te moja duša ponovo ne dotakne jer blijedi život nebi bio vrijeda ponovog rastanka


nočas su pali snovi davnih junaka nočas je zvijezda zasjala gledaj ju, u rukama držim zažmiri na tren crnog mjeseca da te uhvatim za ruku da pokažem crne ulice zagrebačkih odaja   ma budi rijeka koja me nosi koja me probudi u zagrljaju veselih snova budi planina u daljini kojom zorom mjesec skriva zažmiri prvi…


pišem ti posljednje riječi, pišem ti zadnja slova koja uzlaud blijede ispod skrivenog imena pišem ti riječi koje ti nisam nikad reko, nisam mogo ma reču cjelom svijetu i zadnjem izdajniku al tebi nikad neću moći srečico mala..reču koliko sam volio tvoj plavi pogled na svijetlima grada, koliko sam volio tvoj dodir koji se ubilježio…


opet bože kad sklopim oči nestaje tren u životu mom ma molim te zadnji put pusti me da je ponovo volim dotaknem crnu kožu na minutu…molim te da pogledam te plave oči kako blistaju pa sve sam joj reko…po stoti put pobjego od samog sebe ispustio zadnji i posljednjim put ma nek sam proklet bože…


osvanulo je žarko sunce u prljavoj ulici osvanulo je sijećanje bijednih pogleda crne noći da očisti grijehe starih priča nevažnih kraljica sjaj koji putuje odlazi svaki tren a jutarnji povjetarac briše miris krvi kako li je jadno stati pred lice čistog nevinog dodira tražeći razlog grijeha u očima   pljujući ukalajali svjet sljepih duša ma…


u tvojim očima otimam poglede stojim i gledam sjajni osmjeh kako se pretvara kako me ne primječuješ odlazim da te uhvatim da opet ugledam tvoj dodir kako leprši među otpisanim sjenama da prestane trag zapisan u venama   opet jutro ostaje uplakan gorkih riječi u jutarnjoj rosi tražim izgubljene suze čekajući da oči sklopim…da te…


budi fer bar na tren priznaj, sad odmah budi nesto što želim ovu noć prijateljica prošlosti koja mi traži budućnost ispuniti ću ti skrivene snove zaželit sreću ovu noć zvijezde će letjeti oko nas mjesec skriveno promatrat naš zagrljaj obećat ću ti iskreno od srca svaku želju svaki dodir iz srca će poteći iskreno riječi…


nestao je zadnji dan u daljini poput vijetra po rosi odnjela kapi suza, očistila žarke latice od crne magle   evo blijedi na livadi čeka gorko sunce da tračak nade osjeti zablista u plavoj livadi   čeka i čeka kada će nestati u prašini da zaboravi svaki tren kada sunce zablista   u ognjištu tame


pala je prva kiša u dalekom svjetu, zaboravljenom od tvojih pogleda pala je prva suza   čekajući taj trenutak da nestanem u zaboravu pala je prva sumlja da sam zaboravio   pogledi sa svih strana bore se sa ikonom na starom zidu kako blijediš i polako nestaješ   a tvoja dva plava bisera taj tvoj…


ma pusti me na miru bar sekundu odi mi iz misli bar kad nisam sam odi od mene nevracaj se molim te pa zar ni jedna nije tebi zamjena ma pusti me više…   možda je to božija kazna za proklete duše, da pate možda je to zabluda koja je nestalo s tobom ono što…


sinulo je jutro pored starog mosta usvanule su ptice na preplanulom nebu a ti zamisljenim pogledom otvorila oči te predivne oči tamno plave, jednostavo…tamno prekrasne a pored tebe i sjano sunce pokunjalo se dizalo skrivajući se od tvoje ljepote   samo tvoj pogled, bio mi dosta da osjetim ono za što su i tisuće rječi…


pa sad sam sam pa sad sam posto ono što sam htio al tugu nemogu otjerat pati samnom bar tren bar sekundu u svom životu da bar patnju proživim sa smješkom   priznajem dno dna sam posto ono što si mi dala ono što si mi pružila niko mi nikad neće dat   pa zato…


  Kako mi fali tvoj osmjeh Kako mi fali sam dodir tvoj koji otvara Razbijena vrata okovana ledom Kako mi fvali bit uz tebe Više od ponosa nesuđenog zagrljaja   Imam osjećaj da ću istrunuti u samoći poslije tebe Da te nikad neću uspjeti preboljeti Imam osjećaj da će  mi moj ponos Izjesti svaki traćak…


išao sam polako, doticao poglede krvave kako me prate išao sam daleko…u dubinu sjena što se skriveno vrpolje glumeći bijeli zamah djevice   išao sam sresti u dalekoj ulici na broju sedam da osjetim krvavu mrlju na ruci kako prelazi preko nježnog lica lica sa tisuću pogleda kako odmjerava pravi tren   išo sam upoznat…


zapamti

stojim izgubljeno pred zidom stojim, zamišljam tvoj hod kako prodire usamljenim koracima u bjelim cipelama kako gaca ponosno, uzdignuto a tako plaho tvoje proplanule tamno plave oči kako zamišljeno gledaju izgubljene noći …pa ugledaju ljepotu prljavog svjeta zbunjeno gledajući čudnu iluziju nestajanja u daleke zemlje sivih snova možda u drugom svjetu bili bi idealan par…


u trenu kada je iluzija stala dodirnula mi gola ledja napačenog stupa srama kako stoji povišenog tona smije se, smije životu mome što u pravcu nestaje gubeći linije sreče okovano starim pravilom bez smisla napisano o napretku, osvajanju množenju praznih očiju praveći se sretnim a ona dolazi svakog čeka podsmjehom očarava gledajući budale nove kako…


smisao nestaje u tragu sjećanja vrpolji se čudnim mislima u iluziji slike stvara stvarnost muti u dalekom smislu postojanja gubi svaki obris pogleda stvarajući svjet oko sebe u javi sna izlaz traži oko zapetljanih trenutaka mješajući smisao, da zatvorenih očiju najljepše trenutke doživi opusti se i zaboravi da zaboravi trenutak kad se rodio oči otvorio…