Dolaze kao čarobna bića u osamljenim vremenima života i onda ispune svaku prazninu što ju je tuga načinila no potom ne nestaju kao dobra vila nego stiskom ruke obećavaju vječnost


Gledam druge ljude: prolaze, sjede i pričaju; a ja u nekom kutku pišem. Svatko je obuzet mišlju što i kako dalje. Netko radujući se prilici, netko očajavajući zbog promašaja; a ja u nekom kutku pišem. Čini se da svi rade ono što moraju i nemaju vremena za misli i ideje koje nadilaze ono što se…


Rado bih bio sretan, rado hodao nasmiješena lica. Rado bih, od srca, pozdravio poznanika, rado popio kavu govoreći o uspjehu. Rado bih, bez stida, uzvratio pogled, rado, bez osvrtanja, nekoga poljubio. Rado bih bio ono što jesam, rado zaboravio što drugi žele da budem. Rado bih nekome bio čitav svijet, rado bih volio bez imalo…