Ti&ja

Evo i zadnje kiše jer ti i ja smo nešto više volim te sve više u ovom zraku kaplje kiše rišu mi tvoje lice lice kao ptice lastavice slobodne i sretnice ali evo i zadnje kiše mrak pada… Tijelo mi stenje, plače, duša lebdi, oblacima boli, odlazi i gori… Evo i zadnje kiše, nema me…


S tobom bih mogla činiti sve ili ništa ili samo sjediti i slušati tišinu… S tobom bih mogla voditi ljubav istinski-ozbiljno-zauvijek do besvijesti čak ili samo gledati te i opet iznova ljubiti te… <3


Ima li kraja mojoj znatiželji? Duh je miran, nadasve nemiran kada god poželi, srce se smije, veliko je, u oku suza i sjaj, isprepliću se kao kakvi prsti, i nema kraja mojoj znatiželji sada znam, hvala Mjesecu što je velik i Suncu što se sjaji, grije, Majko Zemljo, hvala! 🙂 <3


utrapljeni u zamke vlastitih umova, mi smo kao pilići pod lampama, držimo se jedni uz druge al željni slobode, a opet u zatvoru je ”toplo i povezano” svi su meki kao sa sjajem u oku, a ono kad ugase lampu svima bi hladno i nestade oka i topline što grije mala tijela i gdje sad…