Još jedan pogled mi točiš, nebo plavi iz dubine bistre, prozračan i lak, a tvoje oči iskre zlatom sam obrubljena sjena držiš me za ruku vjeran k’o zjena zemlja se ljulja, a sunce se vrti oči su ti magnet, a usne bliske i znam, past ću na tvoj osmjeh, uvući svu ljubav u srca korijen…


U koštac se hvatam sudbino gladna – izaći iz tvojih ralja na sunce,  na zrak – izvući se iz tvog mraka sijači mržnje biraju sjeme na trusnom tlu najbolje berbe, spasi nam dušu od smrti žive hodamo k’o mravi uz zidove sive, u prolazu više ne podižemo zjene – na podu promatramo ljudske sjene, spuštenih…


Vrti se sreća na krugu stola skaču loptice u 37 polja stavljaš  sve  na kocku strepeći  kolika će biti lova K’o strijelac što metu gađa cilj koji biraš misao vodi tada odapinješ bez želje i straha um tvojom rukom siguran vlada Napinješ luk osjetiš snagu vješto  ciljaš  u metu zlatnu želja zadrhti u duhu samom…


Ne šparaj usne vjetre, prošle su one vihore vrele i mahove slane bure tvoje s lahorom drhtale su nježne maestralom  i jugom osnažene u azuru noći svjetlom obnažene žeđ usana levant osvježio vezove  sa grudi oštro pokidao, Ne šparaj usne vjetre ni tramuntana  rashladit ih neće neka budu k’o ruža crvene noćas kao da su…


Sanjajući usne slatke i vrele, strasne i meke lutalice zvijezde svjetlost su prele treptale sjajem kroz crne zjene gorjele u noć vatrom žene… U čahuri od leptira drhtao si od rađanja, u trenutku nestajanja toplim dahom omotan ruku svilenih od dodira spajao si niti svitanja…    


U mirisu ruže skrivena sjeta bol i ljubav isprepleteni u laticama cvijeća strast u rukama ljubavi gordost osjeća žalac je otrova okus je pelina trn nježnim usnama    Tatjana Tadić: Očaravanje 2017


Napisat ću ti pjesmu, otopit boje jesenje u bademastom oblaku opit nebo večernje  Otvorit ću prozor tiho šaptom te probudit svirat će piano largo prepoznat ćeš zvuke Ljubav ima iste ruke kad čežnjom te bude opijene kapi s lišćem šušte sjetno i nježno dotiču duše


Dugo sam mirovala u tišini sebe same, u bolu utanjene nutrine – koliko dugo, koliko još? Ovdje sam među živima koji ne znaju da su već davno umrli – hodam u tišini s jutrima ranim po obroncima zelenih brda, po suncem obasjanom dvorištu, ispod razgranate krošnje oraha… Hodam u tihom, tek naslućenom sutonu, koji se…


Na nebu Sunce obnevidi od svjetla, zazime zime i prođu ljeta   Na  nebu, oblak kišu čeka   i noć čeka dan u ime svjetla   Zora u plamenu jutro čeka, i suton večer  čeka…   Pri kraju početka i početkom kraja spušta se noć i Sunce se rađa


Dvanaest zvonkih otkucaja sata bundeva žuta – kočija od zlata u saći neba košnica od meda, a  pelud  slatkim poljupcem  miriše nek’ ne sanjam više noćas, cvjetaju zvijezde mjedenom bojom  tišine


Ne čujem te Dunave moj samo ravnica pusta, ravna pred vratima novog kraja, davno moje oči nisu vidjele tvoga raja, samo gluhi muk ne čuje se rijeke huk  – moj Dunave


Već odavno sve je rečeno – rabljene riječi nađu se povoljno izgledaju novo u Vintage izlogu iznošene boje na izgled su svježe jeftina cijena za trošno sjećanje iz pjesme tuđe misao se lako lača a sve ostalo je u oku promatrača Prašina nije patina, pa se knjiški moljci nahrane do sita, a vremena nema, jer…


Pogledaj dugu kako spušta srmu niz luk tisuće sićušnih kapi satkanih u krug, u azuri svoda – igra suza i snova, most i pruga radost i tuga; raspršen sjaj se spaja u auri sunčevog tkanja


Jutro je donijelo miris rane jeseni u moj grad, šume još njišu zelene grane i ne slute namjere jeseni rane. Toliko odjeće i ukrasa drveća, morat će pustiti vjetru skidanje šuškavog lišća. I sve te slutnje  kao da nestaju, Sunce se smiješi nad Zlatnom dolinom, oblaci bijeli plove; a vjetar se razigrao i svima se…


U zrakama Sunca skriva boju zlata otapa je rosom i kišom kad pada Žarko lišće kao svila glatka, presijava plamen otopljenog sjaja Raskošna i bajna slika kistom dara na licu joj osmijeh i suza od zlata.


Blijedi Mjesečevo lice, Sunce vatreni  kamen, u potoku cvjetaju kišne kapi; Bože sanjam li? Vrba sam raspuštenih grana, miruje voda, nebo me gleda s dva oka, dok vraćaju se misli, ostajem unutar snova…


Čovjek sam – osjećam tvoj bol i patnju, – čovjek po koži koja nas stišće, čovjek sam u misli koje nam sliče koje nam pripadaju – nije ljubav nastala iz ničeg, tu su ruke što miluju i suze brišu; čovjek sam i znam što usne sriču – kad pobjedim sebe tebi sam bliže; čovjek sam…


U mojim mislima pulsira nebo, ljubav prelazi preko lica, tvoje riječi ostavljaju trag na putu mog srca. Osjećam tvoj dodir, u toplini obgrljenih rima, tražim svoje snove unutar tvog stiha, u mirisu opojnog vina, udišem nježne riječi, ispijajuć tvoju ljubav, maštam o svojoj sreći…


Tišina izvire iz duše s pogledom na šumu iza moje kuće – luta s vjetrom, uzdiše s lišćem; šapuće s kišom… U nabujaloj magli slijedi izgubljen trag, šutnjom se brani kad izgubi dah; osjeća kako klize davno nestali dodiri, vidi kako oblijeću je davno zaboravljeni pogledi Zna – na pragu noći samo ljubav bdije u…


Jesen u srce se vraća, kad vjetar  zaigra se u lišću i kad kiša otopi s grana boju duše što sa suzom pada. Vino rujno ljubavi se klanja i zori u duši kao jesen rana, al’ vraća se tuga kao ptica s juga kad proljeća postanu sve kraća. Jesen u srcu ko’ jabuka sočna ko’…


U noći punog mjeseca kad pogledom odlutaš u tišinu neba, zagledaj se u oči dalekih zvijeda dok padaju kiše kometa poželi ljubav i čekaj; prelit će se svjetlost prosut će se sjaj i prah ljubavi ostavit će trag u tvom srcu.


Što je stvarnost, kad i cvijet i voda imaju svijest i svaku riječ utisnu u svoje postojanje, što je svijet u odnosu na cvijet?! U zanosu ljubavi, plamenu svjetlosti u tišini neba; postani cvijet… Ne vidiš sjaj ne čuješ dah i dušu ti obuzme mir. Osjećaš toplinu sunca, kapi kiše i shvatiš kako rasteš ,…


Gledam tvoje oči prevučene ledenim sjajem; drhti nutrina; noć, svježa duboka, hladna ko’ izvorska voda. Moj pogled otapa led unutar tvog oka i na tren osjetim kako izvire toplina… Sjeta prelazi preko lica, gledaš unutar sebe i ne osjećaš kako je ljubav živa i drukčija od one koje se sjećaš koja te privlači – i…


U mom oku ti si mjesec ja sam tvoje modro more ti si moja nevidljiva snaga ja sam tvoja skrivena nježnost ti si moj val, ja sam tvoja plima ti si mjesečina, ja vedrina Ljubav je ples svjetla i sjene Duende neba i zemlje…


Čudno je kad nisi uz mene, a znam što osjećaš, o čemu razmišljaš Čudno je, što daljinu duša ne osjeća Blizina je  unutar nas i poput magnetskog polja širi se u tajne dubine srca, gdje sve izvire, a blizu tebi i meni – nama, i nema veće stvarnosti od ovog trenutka i nema snažnije molitve,…