Da skupiš sve talire i srebrernjake  u zgubidanskom ruhu  i galaksijama prebrojnim  iznutra  i zagrliš jedan trenutak svjetla u mračnjaku  duše onaj, izgubljeni  fragment koji se polako suši i čeka da otpadne k’o kineski triper u  zbirkama  napunjenim prstacima i kamenicama koje otvara tek vatra ili sunce, samo neugodan miris stvar je u termičkoj obradi…


Eh

Eh, neki se s riječima dobro snalaze, al’ dvoje k’o kumice na pijaci – za koliko bi se dale i cijenu na tezgi za rana dignu, e oko podne već za pola skinu tko još koristi vlastito znanje baciš pogled na brojno stanje i shvatiš neće zbirka u tvoje imanje pa onda vidi što u…


Pljušte suze i to krišom pada svjetlo  svjetlo kišno slijeva se niz nebo bistro lice sjetno toplo milo oko srpa obruč snio rog se svio kao krilo brid je srebrn izoštrilo – luk se širi pun je svod strijele pljušte stupa vod noć kotrlja puni voz zemljom prođe kolovoz… Tatjana 2018


Kad promaši spreda, a straga skučen prostor je za vraga svoj  kratki supozitorijski fitilj uvlači samo s jednog kraja i to rajskog poimanja Ega e tu ima svega prijemčivog jer baš nema stava i gle, anarhije u vječnoj borbi smoodržanja uzemljenja što vrh pameti krije kad napiše pametnu pjesmu, puže u šaroliki svijet na trbuhu…


Kad padnu maske kao poslije karnevala, a pijana glava postane teška od lumpovanja, od uloge iza kostimiranog lica, dželata, ubojica, aždaja, seksi dama, pajaca, svih vrsta zatvorenih arhetipova unutar vlastitog zida podignutog iz straha. Na kraju početka tek igra je samo, zabavna razbibriga, trenutak ludosti svjetskih razmjera. Slavlje uspjeha i  neuspjeha, šarenada paranoičnih zbivanja, pendreci,…


Kada je taj trenutak, kada je pregnuće, reci da nas ne ubiju riječi izlivene iz paklenog kotla; pečina hladna duboka – Ranjena tišinom ližem rane o, da – vučice to rade rođenjem i krvi majke žene, ljubavnice,dame dobre,strasne i drage sve su to ljubavi tajne – ptica ne leti s jednim krilom zaokružimo istinu u…


bijela rana baršunastog oblaka k’o  pampur na boci šampanjca kipi pjenom k’o azur uzete nevinosti pogleda zadnja iscijeđena kap sve će se i onako osuti u suhi prah….


Ti si smjerokaz u mahovini što pokazuje sjever Lakrimoza lišća što treperi u jabučici oka Ti si svjetlost u stvaranju svijeta što leti slobodna u ovojnici neba Ti si prasak svjetova što grme u tišini Ti si nebesko oko što me gleda Ti  si osjećaj koji je dio svega nastalog u tišini dok zori trešnja…


Trgni se iz  košmara zvuk tvojih koraka taktovi su novog grada privikni se na prašinu koju dišu zaboravljeni patetiku velikih i mudrih koji pišu iz tuđih glava iz takta i plesnih koraka pisat ću iz kuta zaborava i ljubiti do posljednjeg daha… Tatjana 2018


Praznina raskorak pukotina Što ako te zatrebam u raskoraku vremena između, iscrtane granice uma i srca hoću li ostati cijela ili ću uhvaćena u zamku nadanja mešetariti riječima plaćati vruću cijenu hladnog kestenja opečenim prstima dijeliti nedjeljivo, jedna suze je dovoljna da nastane razdor, pukotina  – u bestežinskom stanju uma i mislima bez uporišta u…


Još jedan pogled mi točiš, nebo plavi iz dubine bistre, prozračan i lak, a tvoje oči iskre zlatom sam obrubljena sjena držiš me za ruku vjeran k’o zjena zemlja se ljulja, a sunce se vrti oči su ti magnet, a usne bliske i znam, past ću na tvoj osmjeh, uvući svu ljubav u srca korijen…


U koštac se hvatam sudbino gladna – izaći iz tvojih ralja na sunce,  na zrak – izvući se iz tvog mraka sijači mržnje biraju sjeme na trusnom tlu najbolje berbe, spasi nam dušu od smrti žive hodamo k’o mravi uz zidove sive, u prolazu više ne podižemo zjene – na podu promatramo ljudske sjene, spuštenih…


Vrti se sreća na krugu stola skaču loptice u 37 polja stavljaš  sve  na kocku strepeći  kolika će biti lova K’o strijelac što metu gađa cilj koji biraš misao vodi tada odapinješ bez želje i straha um tvojom rukom siguran vlada Napinješ luk osjetiš snagu vješto  ciljaš  u metu zlatnu želja zadrhti u duhu samom…


Ne šparaj usne vjetre, prošle su one vihore vrele i mahove slane bure tvoje s lahorom drhtale su nježne maestralom  i jugom osnažene u azuru noći svjetlom obnažene žeđ usana levant osvježio vezove  sa grudi oštro pokidao, Ne šparaj usne vjetre ni tramuntana  rashladit ih neće neka budu k’o ruža crvene noćas kao da su…


Sanjajući usne slatke i vrele, strasne i meke lutalice zvijezde svjetlost su prele treptale sjajem kroz crne zjene gorjele u noć vatrom žene… U čahuri od leptira drhtao si od rađanja, u trenutku nestajanja toplim dahom omotan ruku svilenih od dodira spajao si niti svitanja…    


U mirisu ruže skrivena sjeta bol i ljubav isprepleteni u laticama cvijeća strast u rukama ljubavi gordost osjeća žalac je otrova okus je pelina trn nježnim usnama    Tatjana Tadić: Očaravanje 2017


Napisat ću ti pjesmu, otopit boje jesenje u bademastom oblaku opit nebo večernje  Otvorit ću prozor tiho šaptom te probudit svirat će piano largo prepoznat ćeš zvuke Ljubav ima iste ruke kad čežnjom te bude opijene kapi s lišćem šušte sjetno i nježno dotiču duše


Dugo sam mirovala u tišini sebe same, u bolu utanjene nutrine – koliko dugo, koliko još? Ovdje sam među živima koji ne znaju da su već davno umrli – hodam u tišini s jutrima ranim po obroncima zelenih brda, po suncem obasjanom dvorištu, ispod razgranate krošnje oraha… Hodam u tihom, tek naslućenom sutonu, koji se…


  Na nebu Sunce obnevidi od svjetla, zazime zime i prođu ljeta   Na  nebu, oblak kišu čeka   i noć čeka dan u ime svjetla   Zora u plamenu jutro čeka, i suton večer  čeka…   Pri kraju početka i početkom kraja spušta se noć i Sunce se rađa


Dvanaest zvonkih otkucaja sata bundeva žuta – kočija od zlata u saći neba košnica od meda, a  pelud  slatkim poljupcem  miriše nek’ ne sanjam više noćas, cvjetaju zvijezde mjedenom bojom  tišine


Ne čujem te Dunave moj samo ravnica pusta, ravna pred vratima novog kraja, davno moje oči nisu vidjele tvoga raja, samo gluhi muk ne čuje se rijeke huk  – moj Dunave


Već odavno sve je rečeno – rabljene riječi nađu se povoljno izgledaju novo u Vintage izlogu iznošene boje na izgled su svježe jeftina cijena za trošno sjećanje iz pjesme tuđe misao se lako lača a sve ostalo je u oku promatrača Prašina nije patina, pa se knjiški moljci nahrane do sita, a vremena nema, jer…


Pogledaj dugu kako spušta srmu niz luk tisuće sićušnih kapi satkanih u krug, u azuri svoda – igra suza i snova, most i pruga radost i tuga; raspršen sjaj se spaja u auri sunčevog tkanja


Jutro je donijelo miris rane jeseni u moj grad, šume još njišu zelene grane i ne slute namjere jeseni rane. Toliko odjeće i ukrasa drveća, morat će pustiti vjetru skidanje šuškavog lišća. I sve te slutnje  kao da nestaju, Sunce se smiješi nad Zlatnom dolinom, oblaci bijeli plove; a vjetar se razigrao i svima se…