Pojavi se ponekad neobična misao kako vrijeme ubrzava utiskujući zaborav između dva zagrljaja. Više ne pamtim što je bilo i ne sanjam što će biti. Više ne pamtim tko sam ni što sam mislila da jesam. Rastače se stvarnost u kapljice i nestaje u mraku opustjele ulice. Korakom bez sjena nosim kaput želja i goruće…


Monolit

Stojim u blatu istopljenih oblaka I vrijeme mi kaplje niz dlanove Na svodu od pare i perja Moje sunce vrišti u podne U kaljuži jada pomazat ću noge U škrgutu zubi čuti cvrkut ptica U morima ispranih mozgova tražit ću školjke Pomirit ću se sa svijetom Koji me se doticati neće Ni najtvrđa stijena neće…