iz visina poput gnjeva orlovog spusti se bijes vjetra i navikom poljulja jutarnju ispovijest pokajnika koljena mu se urezase u zemlju i ostavise svoje ime bijeloj noci a nemir dalekih molitva razlije se nebom oziljci gnjevne duse potrcase zelenim poljem na milost umora prigrlise se vlatima buducnosti i lijeze starost do umornog covjeka dok sanjiva…


Travnati kopljanici položiše tijela vlastitom usudu… Počinkom svojim okruniše jednu ispunjenu tišinu. Mladost je večerala dosadu kozačkog galopiranja a kroz vatru misli im prihvatiše okus majke u  blagoj noćnoj postelji. U letu ljuskavi glas poledice šutke otkloni koprenu blijedih zvukova noćnih. Uspavaše se ionako dremljive navike nebeske. Ugodno premještanje jeseni spusti kapke na zaboravljeno rođenje…


Od onog trenutka kada je čovjek teorijom evolucije posumnjao u Božju prisutnost probudi sumnju u umu sposobnom razmišljati dalje od granica određenih samom sposobnošću shvaćanja. U svom tom silnom preispitivanju vjere, ljudskom rodu svojstvenom logikom dovodimo sami sebe u bezizlaznost shvaćanja same biti i postanka prirode i čovjeka. Mnogi ne poželješe pogledati dalje od prihvaćenog…


Proliti će se pisanje jednog boga i posvađati evoluciju s postankom. Tama posjeduje krhki napjev samoće i žudnje zavodljivosti. Piju jahači u lokvama s kojima rastu kovnice bojišta milosrdne slutnje, širi se epidemija lakoumnika. Obožavana utroba evolucije odolijeva načinu nostalgije za rastajućim posebnostima. Materija iznova na posebne muke vlastitom elegantnošću obožava bedeme umiranja. Pamte se…


Ne znam kako bih započeo,ne znam kojim stepenicama poći…ali svaki korak je početak pa tako i ja radim svoj prvi… Nije mi bilo lako ovih dana,iznova se borim sa sobom i možda ti ne kažem sve ali moram nešto,barem ovo… Rođen sam kao čovjek,dijete, i sam život položi ruke u moje grudi i podari mi…


Spustih se noćas u postelju mirisne smrti,san je bio predug i teško je kroz aveniju jeseni svoje korake pratiti,lišče dok je padalo da bol mi pokrije usput učini moje tragove bezizražajnima a stas mi postane neprimjetan kao i šapat onog kojem udijelih svoje ožiljke. Bijela noć spusti se na moj pogled i omekša mi kožu…


Ovo sam napisao sa nekih 17-18g. Slučajno sam naletio pa da vam pokažem što sam nosio u sebi dok još nisu postojale ruševine jednog čovjeka…. Umri kad pozelis poletjeti, snadi se i pobjegni doma gdje te mrze i zele. Blesavo se nadaj dok padas i places krikovima cija si zudnja iz doba iluzija. Dok smo…


Od znatiželja svjetiljki skrivam se uličnih Prstiju svjetlih na korake dok umor stavljaju Ali još sam umorniji od smijehova noćnih Tragove bijele za prošle kad najavljuju U vjetru sam slušao kad priđe još bliže Što mijena noćna u danu izgubi Od snijega orkanskog da plima sad stiže Sjećanje davno u tmini se gubi Stasom plamenim…


Jutros se opet probudih,budio sam se i prošla jutra,buduća jutra me tek čekaju da ispunim svoju obvezu…. Ali ovo buđenje nije bilo uobičajeno,ovaj put svijet nije stao…. Obično ustanem i produžim…ali jutro sam spustio pogled na jastuk. Tamo je bio još jedan,netko je spavao na njemu. To si bila ti,lijepa poput sna…morao sam kleknuti na…


Uobičajena rumen putnika danas je iskreno divna ali neobično slana vraća se preporučena epitetima,estetski promjenjena proizašlim pogledima. Njezin  nespretan pokušaj da se podari unutar slovitosti bujne krvi,prigodne krletke lica, svadljivo mi školuje nesneno proklinjanje posvete zaronjene na volju nejasnog izraza umora. Lakoumna banda meteža stvorena od sjajnog zlatara u ljupkosti za boga dočarava štićenika svjetla…


Od pjesnika pjesnicima Pokleknuti je najlakše jer znaš da će ti pjevati o stvarnosti, vikati će ležeći u cvjetanju a ti ćeš utažiti prelazak u slobodu. Posebnosti se rastaju umirući okovane u svojoj slavi, uzdasi su posvuda u svim vremenima i tijelima, nemoćna bezimena uzimanja. Stvorenja kližu ka uskrsnuću djece visoko u dubinama, probadaju ih…


Čudni li su znaci, led nije već divlje pojave, jastrebi, posljednje zvijeri stepe, osim zemlje nitko zapamtio bojeve. Krila i bogove, tamo, na stado pastirovo puste… Tada lovi, juri noću, slavi zemlju nebrojenu koja sjeveru rodi njegove crne velove stepske Vidi kruga nebo više nalik ostacima ovoj tišini. Pustara ispovijesti smete ponoć lutajuću. Urlik prilazi…


Pjesma #4 Na nebeska vrata rukom i ne usudih San milosni prosudbe biti Mekoćom kucaja koga probudih Od plašta golog ne uspjeh se skriti Krivnjom sa zemlje poslan U grudima snova dok isti odmarah Već u trenu oluji sam dan Kroz poslanstvo preporučen u grimizni prah Bol se prostire dolinom daha Liježe na travke mirisne…


Evo,Bog odluči da moje ruke postaju dostojne pisanja. Kojim riječima uopće započeti jedan san riječi,jednu želju,snenu maštu da ti šapćem riječima. Zar se ne bi uvrijedila kad bih ti rekao nešto što već odavno znaš? Da si se anđele moj odrekla krila i sišla ovdje na zemlju samo zbog mene,običnog čovjeka. A tko sam pak…


I ljubit mećavu cvjetova bijelih da sam htio u zeleno gorje ne bih skrio glavu, u zoru trave od snijega ne bih krio jeku što prišije snenost ovu blagu u moru ljeta gdje napustih slavu od usana mi plamen prođe dragu spomena ispisanog u valovitu travu gdje gosta k ruci kretnjom vije cjelova tisuć da…


Pišem krvlju rođene riječi, ukradene od slabosti tame, iščupanih iz grudi gorostasa majke ponizne. Tama se šulja ne bi li me prevarila i ne znajući čije je oči prešutničke gledaju, čiji ju otkucaji čekaju. Kada bi samo znala da joj inspiracija počiva u običnim nevjernicima, u božjoj pogreški. I tako nastavlja blažena u svom neznanju…


Poslušnost naporna gledajući prisjeća se cvjetajuće gorčine pjevajućeg izlaska, krvosljednici čudesnog značenja progonjeni od snova prozirnih tisuće pustinja pitaju neobjašnjivo obilazeći skrovitost. Isprano tkanje fantazije nevažno napušta sarkastičnost samoće. Egzodus obeshrabravajućih nevjerničkih neznanaca neznatno budi duše lažljive mahnitosti patnika dok puzajuće vječnosti zabludno plaču prema običajima izopačenosti, iscrpljene nelogičnim opskrbljenjem obećanjima. Umiljata nemoć uz pratnju…