U blagoj proljetnoj noći čudesnim zvukom gitare odzvanja pločnik velegrada, a svetiljke što jarko sjaje obasjale glazbenika i nekoliko slučajnih prolaznika, kao na pozornici života, jedna za drugom klizi bezbroj nota…


Ptica

Gledam pticu, njoj je prirodno da leti, raširi krila i zagrli oblak bijeli, iznad livada zelenih sjajnih od jutarnjeg sunca, dokle pogled seže leti moja ptica…


Kako je sjajna duboka noć, koliko zvijezda će nebom još proć’ u ovaj tren, dok vjetar zvoni kroz visoke gore, dok mjesec plovi u svoje dvore i obale oplahuje ovo plavo more…


Uz prašnjavu cestu što vijuga kraj šuštavih polja zlatne pšenice, suncem okupanih, izlistala stabla širokih, zelenih krošnji, iznad njih bijeli oblaci tiho putuju i ptice rijetko prolijeću u vedrom ljetnom danu…


Rijeka

Bistra rijeka mojih snova na ušću se ljetom zlati, dok plutaju nježne vlati rosnih trava, valovima blage sjete, ljeskaju se iskričavo modri dani pored rijeke…


I ove zime sjećanja se nižu, k’o sige od leda na krovovima kuća, vuku se tiho beskrajne noći i promrzli dani, vijugaju ceste kroz zimska bespuća…


Skriveno u labirintu  sjećanja, modro i tirkizno, kao more ponekad, želim i zovem, tražim i neznam, gdje se skrilo, nebeski plavo, moje nešto, nešto samo moje…


Ugledah sjaj ispod tirkizne površine mora, nježnost u iglici bora što se zimi još zeleni i sreću u cvijetu maka, na usnulom polju, zaboravljenom od ptica…


I noćas su ribari lovili na sviću, sitnu plavu ribu što po površni pljuska privuklo je svjetlo iznad mirnog mora, bježeći od sjena iz morskih dubina, u košare na provi ulovila se riba…


Sjajne li noći od mjesečevog srebra i još sjajnijeg dana od sunčeva zlata, po noći i danu svjetluca ogrlica oko moga vrata…


Pogled na more između krovova veličanstvenih zdanja, lagani vjetar mreška morsku površinu i zanosi poneki zeleni list, a kapljice nedavne kiše svjetlucaju na suncu poput dijamanta…


Sunce je jutros obasjalo marinu s barkama bijelim, plavetnilo morskih valova i sive stijene što ih nježno oplahuje more, razigrano blagim maestralom…


Neonsko svjetlo lagano boji prozorsko staklo dok kraj njega stojim, tiho se vuče ulična magla i ritmično odzvanjaju nečiji koraci na praznoj cesti, uz tihe rijeke kišnih kapi što blistaju kroz noć…


Bura

Pod hladnom burom savija se mlado lišće na propupalom stablu, dodiruju ga sramežljive zrake sunca, tek probuđene, svježinom odiše proljetni dan…


Ponekad mi sjajne zvijezde namignu s nebeskog baršuna, smiješe se mojoj ushićenosti njima i zagrli me nježno mjesečina ispod blagog nebeskog plašta, u toploj i tihoj noći lagano prolaze sati, uskoro će i jutro doći…


Vrijeme je izbrisalo davne dane ispod visokih platana, zalaske zlatne i sjajne u zelenim krošnjama i zvuk tihih koraka kroz šuštavo lišće, što radošću su punili srce…


Na otoku sreće umilno harfu svira vila u dugoj haljini od svile, kosu joj vjetar zapleo niz ramena, dok prebire milozvučne žice…


Sunce je jutros pozlatilo polje proljetnog cvijeća i leptire što tek otvoriše krila, sunovrate iznikle iz zelene trave, i pticu koja je na drvetu svoje gnijezdo svila…


Iz daljine dopire zvonki zvuk klavira, tihe note odzvanjaju kroz noć, dok se bezbroj kapi tople kiše lagano slijeva niz prozorsko okno i latice ruža padaju na vrata od sna…


Obala

Zastala sam na obali, mirisnoj od lavande i ružmarina i gledala lagane valove kako oplahuju  kamenčiće, sjajne na  jutarnjem suncu, dok je more brisalo bezbrižne tragove u pijesku ostavljene prije mene…


Uspavani obrasci umornih htijenja lagano se njišu na ljuljašci od snova i tiho sa obzora skupljaju svjetlucave čestice trivijalnih želja…