Dok po zaleđenom jezeru hodaju vilenjaci, grane otežale pod snijegom savile se nad bijelim puteljkom, vrhovi planina u daljini se plavičasto ponose, smrznute grančice kraj rijeke prkose, a borovi zeleni okićeni pahuljama dah zime nose…    


Izniklo ružičasto cvijeće kraj mliječne rijeke, vrh planine u daljini bajkovito šuti, mekane bijele grane ogledaju se u bistroj  vodi, a nad njima oblaci tiho plove beskrajnim prostranstvom…


Jesen

Dok hladnim prstima prebirem vruće kestene u paprnatoj vrećici, romantika mi zapletena u kosu, dosadna kiša opet rominja, a ja požutjelo lišće gazim laganim cipelama, tiho se sumrak spušta nad maglovitu ulicu i polako se pale svjetiljke…


Gdje se krije nježno svjetlo, zeleni  potok i iskričavo cvijeće izniklo oko njega, u kojoj gori bosim stopalima tragove ostavlja princeza čarobnog svijeta, na kojoj grani zlatnog drveta šušti lišće posuto sitnim draguljima, iz koje daljine dopire svirka umilne harfe…


Ugledah nakon kiše sjajni dugin luk i veliko drvo s odsjajem na šuštećem lišću, zrak je mirisao i ptice su živnule, a ljiljan je skupljao kapljice vode u svoje skute…


Radost dodiruje sunce, oblaka puno nebo prekrilo čudesno vrijeme, sunovrate ispod  rose prati, gdje su nestali svi umorni sati, danima nevidljivi, prstima nedodirljivi, čuvam ih ispod kaputa sve te godine…      


Ovog se jutra biserna tišina ispunila nježnim pjevom  ptica i šuštanjem lišća našeg bujnog  hrasta, kapljice su rose umivale cvijeće, dok su moje noge bose savijale travu kraj uskog puteljka…


Svjetlom oboji tamu ulica, skupi skute svoga kaputa i tiho odlepršaj negdje, gdje zelena polja zovu sunce u nježni zagrljaj, između cvijeta i lista, na kojima samo kapljica rose blista, dovoljno za cijelu vječnost…  


Andaluzijo sunčana, topla od cvijeća, od šarenila bilja i voća dozrela, gdje prašina po uskim uličicama bijeloga sela, oblake nosi iznad krovova, s rijekom što mirno teče u tišini novog jutra…


Gledam more kroz putujuće krošnje i u izmaglici otoke plave, s kapom od sivih oblaka, koji  tiho odnose daljinu…            


Toplina mojih boja živi na mojoj slici, razlivena žuta i vesela narančasta, slika svježeg voća i proljetnog cvjeća, prpošno se smiješi sreća, na mom akvarelu…  


Suton

Sjedim u madridskom stanu  sama, samo suton i ja, kroz otvoren prozor dopire  dašak ljeta s bulevara, uz  zvuke ulične gitare prije sna…  


Jesen

Volim duboku jesen i njene zamagljene oči, tisuće kapljica jesenske kiše, lišće koje tiho pada na moj kišobran i kestene vruće u papirnatoj vrećici, što griju dlanove i sanjivo srce…


Odgurnuh na stranu pramen kose, u očima mi boja lješnjaka sjaji, daleke ceste putuju mojim pogledom, uz obalu s bijelim pijeskom prekrivenu, kraj prozirno plavog mora zrcale palme i bijeli oblaci, kao da stiže plima s bezbroj kapljica, rosi mi čelo ispod slamnatog šešira, stopala bosa upijaju toplinu ranog ljeta…


Mjesec je opet zauzeo noćno nebo, srebrnim sjajem dotaknuo sve nemire mojih dlanova, ružičastu vrpcu u kosi sjajnom učinio, noćas, grube obrise mračnih ulica blago izvio iz njihovih pravaca i zvijezda repatica proleti u daljini između dvije osvijetljene kuće, zaustavljajući dah i pogled u trenu…


Pusti

Pusti ruke da lebde u mirisnom zraku, osjeti snagu mora, i biserna školjka zna da je život sreća sa bezbroj cesta, koje stalno putuju oko nas…


Pismo

Ponekad ostaje nejasno zašto ne završim pismo i stavim ga u omotnicu, s markicom i uredno pošaljem na adresu zaborava, kao i sve što traje do jednog trenutka kad sve ipak samo završi i ostane praznina, zašto završiti pismo kad se može napisati toliko novih, zanimljivh riječi, a  kraj ne mora doći nikada…  


Vrijeme je klizilo kʼo pijesak iz ruke niz sunčana prostranstva pustinje Kalahari, dok je krilati orao nadlijetao nepregledna prostranstva tražeći rijeku Okavango.


Stope su ostale u snijegu, vesele i zaigrane, ženske i nježne, od čizmica sa štiklom, plesnog koraka hodala je njihova vlasnica, dok su meke pahulje svjetlucale u njenoj kosi…        


Sjedim pored  mora gledajući lagane valove što nosi ih maestral, skupljam školjkice i sjajne kamenčiće za moju kutiju snova, suncem pozlaćenu…


Nestalo je vrijeme i pada krotka kiša, ulazim na vrata baroknog salona, dok kapljice klize po mojoj kosi, a niz ružičastih perli na vratu se sjaji, poput davnih dana s patinom mirnoće, odnekud se čuje zvonki  ton klavira, opet moja mašta nježnu glazbu svira…