Na otoku sreće umilno harfu svira vila u dugoj haljini od svile, kosu joj vjetar zapleo niz ramena, dok prebire milozvučne žice…


Sunce je jutros pozlatilo polje proljetnog cvijeća i leptire što tek otvoriše krila, sunovrate iznikle iz zelene trave, i pticu koja je na drvetu svoje gnijezdo svila…


Iz daljine dopire zvonki zvuk klavira, tihe note odzvanjaju kroz noć, dok se bezbroj kapi tople kiše lagano slijeva niz prozorsko okno i latice ruža padaju na vrata od sna…


Obala

Zastala sam na obali, mirisnoj od lavande i ružmarina i gledala lagane valove kako oplahuju  kamenčiće, sjajne na  jutarnjem suncu, dok je more brisalo bezbrižne tragove u pijesku ostavljene prije mene…


Uspavani obrasci umornih htijenja lagano se njišu na ljuljašci od snova i tiho sa obzora skupljaju svjetlucave čestice trivijalnih želja…


Ponekad se sjetim nekih dana, između dva Sunčeva zalaska, igrom slučaja pogodim gdje je moja ciklama izrasla, pored maglovitih svjetova, najnježnija između svih cvjetova…


I večeras lagano spušta se noć niz ulice grada, utihle u magli nepreglednog drvoreda, a tek poneka svjetiljka sramželjivo osvijetli rijetke automobile i slučajne prolaznike…


Nestalan odraz  u zrcalu sjenom dodiruje   ponoć, izlazi iz prostora ne ostavljajući  tragove između dva   uzdaha i bezbojnom tišinom  omotava nepregledna snježna prostranstva pod sjajem dalekih zvijezda…


U osvit dana mirisnom jorgovanu pod  prozorom smiješi se rumeno Sunce, zrakama blagim i toplim grli stabla i rijetke prolaznike koji u rani sat tiho prolaze ulicom nadanja…


U kasnu večer brodovi u luci upališe ferale na krmi i provi, dok na kabinama putničkog broda mutno svijetle zamagljena okna, niz koja dosadna kiša sitne kapi lije…


Utihnula ljetna noć zvjezdanim se nebom blista i s mjesečevim sjajem ranu zoru prašna cesta čeka, a poneka mala ptica što je gnijezdo u šuštavoj krošnji svila, drhtavoga perja od noćnog se plašta skrila…


Nemirne vlati mirisnih trava, lepršaju tiho sa moga dlana, na zalasku sunce nježno ih ljubi, a vjetar grli i odnosi daleko u smiraj dana…


Ruža

Uzdahom porubljujem slike jedne mladosti, maštom preoblikujem ugasle drevne običaje, naočigled istine puštam ružu pored obale…


U sjeni  velikog, izlistalog hrasta, puna košara proljetnih darova, kišu doziva iznad gradova potmula grmljavina, kao natruha nekog dolazećeg, smirenog vremena…


Ponovno odlazim na pješčanu plažu s bijelim pijeskom i palmama što ih dodiruju valovi prozirnog i zapjenjenog mora, trčim u more, kosa mi se mrsi od jutarnjeg vjetra, lagano plivajući krećem se prema obali… izlazim iz mora i sjednem na svjetlucavi pijesak, sunčeve zrake zlate se u kosi… kakav dan…


Koraljni otok u obrisima spava, izmaglicom djelomično urešen, nestvarno sjajan na proljetnom suncu, okupan raspršenim kapima modrih valova…


Sunce je osušilo kišne kapi na mojim prozorima još jučer, danas je jedna buntovna ptica proletjela ispod procvale grane bagrema, a sutra,  tko zna kojim putem će  krenuti novi dan…


Gradila sam dugo moju kulu od pijeska, neznajući da su svi sretni dani samo tiha rijeka, što je život nosi, nastala iz doba previranja mladalačkih dana…


Oaza

Jedino palmino drvo stoji u proljetnom zelenilu male oaze, njegovo lišće ni vjetrovi ne pomiču, uspravno i sneno, ostalo je usamljeno pored plave vode i zamagljenog neba, samo se prašina na njegove  grane spušta u tišini…


Putujem i gledam blistavo more uz cestu, a na radiju svira od Queen-a -Radio Ga Ga, još jedan sunčan dan, kroz prste prolazi vrijeme, kao pijesak klizi niz dlan…