Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati. Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali. Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti. Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te; ali se ne usuđujem,…


Ako ljepotu i svijet satkan od riječi, voliš kao što kažeš hajde usudi se trepni iza vjeđa tvojih, stotinku trena sklopljenih vječnost da ti otkrijem ono što je sad i što će tek da dođe sjedi uz mene i naše društvo u cvjetnoj krčmi   Lako ćeš prepoznati sve moje prijatelje Radoviće, Sarajliće Nerude i…


Podigni roletne i baci dragocjeni pogled kroz prozor muzgav od prošlih kiša i ljudske lijenosti Odškrini tek koliko vrabac može da uleti doprijet će ti veseli glasovi i slika male metropole sjevnut će ti zjenicama možeš li svojom ljepotom onoj ključarki narediti ? dvije prašnjave ulice i veliki park godzila od stakla i betona što…


A kad te prebolim   Ništa i niko na svijetu   više mi neće moći ništa   Dođite…dođite   na rasprodaju bola   iz sveg glasa ću vikati   i ne žurite se   jer ima dovoljno za sve   a od  boli,  samo će jedan zaostati   na obrazima iznenađenim   ispod osmijeha kad…


Danas tačno u podne (ovo tvrdi) umro je svijet ! Zorom već kristalno jasno sivilo kao putokaz je izbilo obrise jasne nesreće na nebu je iscrtalo Nije trebalo da izlazi..! Iscuri nešto nalik na ljubav i od nade mašnica satkana razveza paketić od snova iscuri..iscuri i crknu sve zajedno istog trena na javi podno velikog…


Kako je mogao znati, da je u tišini bolovala ? Da je patio, kako je mogla da zna ? Vješto su skrivali jedno od drugog, svoje lične usamljenosti. Obično su se rastajali sa osmijehom a povrijeđivali šurikenima u noći. Mislili, kako bore na licu mogu  da ispišu skrivene stihove. Ni po koju cijenu nije se…


Sjećanje hitno trebam što sretnije to bolje Novembru ovom prikladno, ako može Toplo, skakutavo…recimo bi valjalo na postelju od minusa da ga polegnem, da paše stakleni grad, i jedno staro… svoje u njoj kurvanjski  smožditi želim hoću reči ja to moram     Očajan sam na vrata dolazim galantan sam i ne cicijam svako toplo…


Srcu mu prilaziš glasno kao san lijepa i još na dovratku shvataš da je već neko bio tu i odnio sve Sad kasno je.. I ti poput divlje mačke bjesniš svetiš se tu na poprištu od znoja i zgužvane posteljine u ludilu užarenog zraka s vrhova susrelih usana donešenog rigaš vatru po njemu poput nemani…


Sad…spusti pogled, polako niz drvenu olovku oči nek prihvate ples koji ti nudim..   Raspuši nježno grafit preko rubova njegovom crnilu ruku položi na bjelinu zadnjeg Februara ispred sebe   Potom, jače..najjače puhni poput istog vjetra što stope ukrade i izgubi nas, jedno od drugog Najsilnije, sad izdahni sve iz sebe riječi kroz prste nek…


Ne plaši se, moja srno gradom hodi samo sjenka izvodeći tužni perfomans davanja Razbacuje se osmjesima uplakanoj djeci što sebi ruke povlače dalje od tog klovna kojeg publika ne zove na bis čudeći se ujedno dok ga gaze nogama kako prosjak kule i gradove prostire ubogom svijetu tako širokogrudo Ne plaši se srno moja ni…


Riječi!? Ne, ne mogu one presušiti one postoje žive u svojim oblicima težinama i bojama i teku, gmižu.. kao pacovi razmile se prljavim kanalima i crnim rupama podzemlja u noćima od grijeha satkanim kao ova što je urla rulja i na linč poziva zategnuto uže kida konju vrat kidaju se…i rešetke lete betonskom nebu čikovi…


Ako u nekome poezija zamre šta bi to trebalo da znači ? Je li ljepota nekih riječi manja onda kad ne dotiće srce dok piše..   Ako je poezija mrtva čija Muza si bila da li to znači da si i ti mrtva ? ili ja ? ili spavaš ? ili spavam ? Da li…


Tekla je stara pjesma u kojoj se nema drage i nema druga izvlačila se kroz ispucale zidove kafane i gubila u magluštini periferije industrijskog grada..   Sakati pas je zavijao pred vratima praiskonski vuk u njemu čučnu, za skok.. Dobro je sipala stara kurva svaku kap rakije bez da prospe ijednu.. Napokon je stigao dovoljno…


Ne znam ni sam koliko dugo se samo knjigama hranih miksajući juče,danas..sutra dok misli ne pomahnitaju i u glavi se zamanta pa nesvareno stomak eruptira van usana .. ali zavjet ćutnje dadoh pa lupam jagodicama prstiju, tamo gdje me niko ne poznaje i gutam.. Kalirao sam u nebo dvaes’ kila što sam, pretpostavljam mogao bolje…


Jednu sam znao. Pa je počelo. Ona, po kojoj mjerim sve ostalo.. I sreću i bol.   Druga, druga je pisala i točila osjećaje u svoje pjesme lako, kao što jesen spušta kiše.. I još lakše !   Treća, nestvarna šeta, po mjestima od boja i zvukova i osjet duše je na tren, u sitni…


Pričalo je srce stijene su pucale na pola pa od pola na još pola i sve tako.. dok ne kliznu sitni kamnenčići s nožnih prstiju i plaže se rode te obale čežnji, more tuge kad zarobe.. Kamenje po vodi skakuče dok žabice pravimo i preliv sunca i mjeseca po njegovim leđima preskačemo.. Jednom, kad sva…


Čovjek je svirao gitaru rađaju se i mriju u istom danu ispod kiše meteora nesretni hladnim jutrima skotovi susjedne barake izlaze u tamne večeri Oktobra i nestaju bestragom.. Smrdila su govna isto na svim stranama dok sam te u ogledalima tražio hiljadama godina i volio bolesno na svjetlu neona u glavnoj gradskoj ulici.. U svakoj…


Jednog dana ću znati gdje sam pogriješila.. u kom času je život krenuo niz pogrešan kolosjek. Jedan dan u prostoru  ću znati kada sam bila najsretnija i za koliko je bilo vrijedno prodati taj osjećaj?   Jedne noći ću postati svjesna svoga bića.. Otkrit će se zastrti putevi Planete,  ti isti za koje danas slijepa sam….


Zaželio sam veliko ništa ne znajući koju boju tražim u crno bijelom svijetu bez imena   Pričali su mi stariji kako su gledali sive kolažne programe poprskane dugom što se prelamala kroz njihove prozore dok su buljili u programe bez imena Nona me, nona jedna I tonem u san Dok se propinjem na prste I…


Plamtio je poput buktinje goreći zidove svoje pećine u još crnje vjetar samo je hranio plamove u divove   Mala sprava i dalje je vrištala …uzalud   Ispusti krik dugačak jer tren od boli k ‘o bez kraja zna da se učini a jato crnih đavola se štrecnu i obruši sa zidova praveći oblak tamni…


Noćas obuci sretno lice samo za mene i ne tjeraj me da stare moći koristim u cipelicama nemirno crvenim po kojima mjesec pređe za vedrih noći kroz san od stvarnosti nakratko da te prošetam..   Može li ikako do svijesti da ti dopre kako od tebe tužniji postoje ili su postojali prije i tvoje priče…


I taj posljednji put odlazila je tiho kao i prije želeći mu duši bol i srcu smrt teatralno to bez riječi nagovijestivši svojom ljepotom i umišljenošću..   Nije ni zadrhtao ovaj put dok je razapinjala jedra pred njegovim nesrećnim očima..     Pa ne može biti onda to njegova sudbina ni njegovo išta pomisli..pljuckajući samouvjereno…


O tebi razmišljam i znam da znaš kao i ti o meni a znaš da znam.. Zbog tebe boli znam da osjetiš osjetim i ja tebe kad ne znam kud bi sa sobom lik tvoj u lice kad mi se unese i tvoj se dah po meni prospe oštre kandže iz prstiju izviru cijepaju zrak…