Dok nas željeznica svakodnevnice spaja ostat ćemo samo prijatelji. A kad nas novo stoljeće natjera na put oko svijeta dijelit ćemo osmjehe u prolazu i biti poznanici s nedovršenom pričom. Onom o ljubavi iz dragosti, zagrljajima u granicama poštivanja, o rastancima prikrivenih htijenja… Usputno “Šta ima s tobom?” opet će biti maska licu koje ima grimasu želje puno…


Nije grijeh nekad poželjeti odvojiti te od bojišnice višeg dobra. Uz čašu vina i užitak dodira na par minuta da budemo sebične pijanice.


Ja sam samo jedno biće koje nije stiglo proživjeti dane. Naš su život bila ova četiri zida osvjetljena željom da doživimo sutra. Svijet u malom – ja i ti. Ljubav bez granica i bolest koja nas je zaključala ovdje. Sada te napuštam i ostavljam ti uspomene – šarene lutke, odjeću i pokoji osmjeh koji smo…


Lijepa

Jednom sam ti bila lijepa, sa  sjajem mlade kože i netaknutom linijom, mašnama  obavijen struk finoće. Sada sam sjena stare marame išarane klupe, nepodnošljive sparine, neželjeno štene… Umor krsti djelove moga tijela. Jedan po jedan postaju staračka bora. Jer sve moje lijepo otišlo je s tobom.


Otvorit ćemo krila tri metra iznad neba, i za vrijeme našeg leta stavit krunu vrhu svijeta Kad stvarnosti se sjetim znam dan će sutra biti puno teži ti mi kažeš – šuti, muči, samo se nasmiješi! Ostavi tugu, žalosti i sjete život je ko bombon- raduj mu se, budi dijete!


Probudi me negdje drugo, Negdje na proplanku sunca U toplim njedrima plaže U oslikanoj francuskoj pokrajini Gdje snovi traju vječno Poljubi me daleko, Na nekom svjetlome mjestu Na vrhu svijeta Da osjetim jednom neki drugi život Daleko od sjena Odvedi me još dalje Tamo gdje se smiju ljudi Gdje nema utjehe u alkoholu Ni svadljivih…


Ruža

crvena ruža na pod je pala na crni tepih u komade stakla zaklopi oči i sluša viku ukućana svađu, vrijeđanje i skriku sretne misli u glavu stavi govorila je sebi u tolikoj stravi nije to lako kako se čini gdje su sad radost, smijeh, kavaliri u reveru nekad, pod nogama sada što će ju još…


nekima je to bio sretan dan, ali u mojoj dolini sunca sjale su iskobeljene oči krda divljih životinja promatrah ih bez straha jer ovo je svejedno moj kraj i bez da polože na mene svoje velike kandže kleli smo se da je ljubav vječna jer tada je to i bila reci mi da je zauvijek-čujem…


ispod zemlje, ispod svijeta pogled tvoj u nebo gleda mrak i tama, beton čvrsti dom su sada dobroj duši plavo oko zatvoreno stoji ja još uvijek sanjam te u boji korak čujem jasno, čisto al na moja vrata ne kuca baš nitko stvarnost riže nožem straha nikad više zagrljaja ploča groba drsko para dodir ruke…


ne smijem te dotaknuti moj dodir pretvorio bi te u prah ne smijem te zagrliti moj zagrljaj bi te ugušio ne znaš koliko umirem od želje da te poljubim ali moja usta su otrovna odlazim ne zato što te ne volim ne zato što me ne voliš što sam dalje to ću manji dio tebe…


što sad evo, priznala sam nisam to što mogu biti samo pred ogledalom u svojoj sobi svjetlost i iskre crni pod kojim sam hodala i čekala dobre riječi razbijam u milijun komadića . štetu plaćam u suzama eto, ostavljam sve to što slijedi? korak po korak nazad u realnost. u priručniku za vraćanje u realnost…


laži

prekrio je uši kad su ga nazivali rugobom pravio se da ne plače kad su ga istjerali iz plesne škole nije psovao kad su mu iskidali Aninu sliku. Ane više nema. dobri div je lagao da nikoga ne mrzi