Oluju dozivam da svojim najprofinjenijim bijesom očisti put Neka do srži prožme njegove kosti dok se vrelina moga daha bude uspinjala po njegovoj uzbuðenoj koži kroz znatiželjne nosnice i počne mirisati na mošus i amber Neka strast bude tek paravan za svu ljubav dok svojim vještičjim očima budem pokušavala baciti urok na njegovo izgubljeno srce…


Koliko često te zatomim Ni sama ne znam Dok gledam kako cvijet sa lipe razgrće svoj put kroz vjetar koji neumorno huči još osječam tvoj pogled pun sažaljenja kroz nacjepane gomile prodanih duša kroz stado staklenih lica naslaganih kao kule od karata Zar ne znaju kako se lako mogu srušiti? Zar ne znaju kako se…


Hipnotično si angažirao sve moje misli da slijede tvoje upute Golubovi pismonoše slijede tvoju dobro poznatu rutu na kojoj presrečeš moje duše kretnje I suzama skrečeš korito da rijeka ne potopi tvoje oči U nemilosti čekam tvoje šuplje srce da krene u boj Ljubazno podbacujem svojim nekontroliranim izljevima riječi i branim tvoju čast u prisutnosti…


Danas sam zagrlila samu sebe i ušutkala misli da se nikad nisam cijelim srcem svrstala u nečiju dušu. Kako to može biti zločin? Želim kišu kao dobrodošlicu! Prelazim most a drhtaj u glasu priča priče, nejasne. Gorim od zavisti. A volim! Još uvijek vidim ono voljeno lice obasjano vatrom iz upaljača. Psssst… Uði na sporedna…


  Dok spuštam hlače do gležnjeva i pripremam se da čućnem k’o kuja koja ne zna dignuti nogu svijetlo sa rasvjetnog stupa osvjetljava moje bijelo dupe na tek pomračnenom danu kraj pruge iza nekog davno zaboravljenog vagona ne obazirući se na smrad lešine tek nedavno pregažene mačke bačene u obližnji jarak dolazi vlak juri a…


Stalno skrečem misli putokaznim umnim natuknicama i nekom patetičnom varkom prikrivam zgnječenu dušu. Stavi prst na okidač onaj čiji pucanj čini najviše štete. I svo sranje koje se niže na papiru valorizorajući neke moje riječi skupi radove i spremaj ih u neki svoj kabinet u koji je ulaz strogo zabranjen. Organiziraj sprovod (ako barem još…


Izlažeš istegnuto lice izobličeno vriskom od nekog nama nepoznatog ponosa i ostavljaš me samu na ulicama prošlih vremena koja gaze neki nepoznati ljudi svojim bezmadežnim stopalima. Razapinju svoje sjene na naše spominjanje u epskim povjesnim mitovima i legendama prenešenim riječima zapisanim u srcima nama toliko dobro poznatih ljudi. Iako se izložba nastavlja posjetitelja je sve…


Moje misli kao porobljeni stanovnici u ustajalom podrumu sjede i zbrajaju štete tvojih kiselih laži. Ne ustuknem kad kao neman zacviliš i iz šinteraja na me pustiš gladne pse i razdražene najamnike. Zubima stružem zemlju da napravim put prema rasadniku zvijezda upregnutim dušama što mi okove nose kao mladenkin dugi veo. Raspuknuli su se snovi…


Hej madeimoiselle blonde ljubim te u puna napučena usta grlim te ovim tananim rukama pritiščem svoje malene grudi o tvoja dva predivna grumena slada. Okus mi tvojih usana ostao na mojima pa ih obližem jezikom zagrizem zubima da mi se što duže tvoj okus zadrži u meni. Hej madeimoselle blonde gledam tvoj sanjivi pogled uprt…


Nije mene strah tamne strane i svih onih duša što se grabe jedna za drugu pokušavajući izbječi svoju sudbinu koja je zbog njihove vjere i zbog njihovih grijeha bila neizbježna. Ne bojim se mraka ni njegove tišine ni njegove praznine čak on me grli. Ne bojim se rijeka suza ni presušenih potoka od preslane vode….


U ništavilu se valjaju sve naše boje ukradene s usana tuđih ljubavi. Pomno naučenom koreografijom teatralno izvrču naše stvari a naša nedorasla srca odlutala su tamo gdje vukovi trgaju ovce i gdje ti tri puta si zanijekao svoju ljubav.


Čije se sjene iz raškrinutih ustiju u crni mrak preko krvavih usana marljivo iskradaju? Čije su snove nesmetano grabile ustima od pelina i odnosile ih u utrobi kao vlastito sjeme? Čije to sjene besramno puzaju sa zlobnim osmjehom u očima i ostavljaju tragove u grudima od grebanja zbog ekstaze od potpune sreče?