Moje misli kao porobljeni stanovnici u ustajalom podrumu sjede i zbrajaju štete tvojih kiselih laži. Ne ustuknem kad kao neman zacviliš i iz šinteraja na me pustiš gladne pse i razdražene najamnike. Zubima stružem zemlju da napravim put prema rasadniku zvijezda upregnutim dušama što mi okove nose kao mladenkin dugi veo. Raspuknuli su se snovi…


Hej madeimoiselle blonde ljubim te u puna napučena usta grlim te ovim tananim rukama pritiščem svoje malene grudi o tvoja dva predivna grumena slada. Okus mi tvojih usana ostao na mojima pa ih obližem jezikom zagrizem zubima da mi se što duže tvoj okus zadrži u meni. Hej madeimoselle blonde gledam tvoj sanjivi pogled uprt…


Nije mene strah tamne strane i svih onih duša što se grabe jedna za drugu pokušavajući izbječi svoju sudbinu koja je zbog njihove vjere i zbog njihovih grijeha bila neizbježna. Ne bojim se mraka ni njegove tišine ni njegove praznine čak on me grli. Ne bojim se rijeka suza ni presušenih potoka od preslane vode….


U ništavilu se valjaju sve naše boje ukradene s usana tuđih ljubavi. Pomno naučenom koreografijom teatralno izvrču naše stvari a naša nedorasla srca odlutala su tamo gdje vukovi trgaju ovce i gdje ti tri puta si zanijekao svoju ljubav.


Čije se sjene iz raškrinutih ustiju u crni mrak preko krvavih usana marljivo iskradaju? Čije su snove nesmetano grabile ustima od pelina i odnosile ih u utrobi kao vlastito sjeme? Čije to sjene besramno puzaju sa zlobnim osmjehom u očima i ostavljaju tragove u grudima od grebanja zbog ekstaze od potpune sreče?