Nada

“Nada zadnja umire”, Kažu. Prodaju šarenu lažu. Lažu i sebe i nas. U nadi ne leži spas. Spas je ono što činiš, Ne čemu se nadaš. Ako sjediš kući i sliniš, Sve su prilike da padaš. Padaš na dno i toneš, Al’ i dalje nadu zoveš, Upomoć da ti stigne, Da te pokrene, da te digne. A ti ležiš, ležiš i ležiš, Plaziš, plaziš i plaziš, Pa onda malo bježiš, Pa opet nadu tražiš. I uvijek baš kad’ je blizu Upadneš u još goru krizu, Al’ ti se ne predaješ…

Voli me ponovo

Stavi svoje ruke na moja ramena, Zagrli me jako, najjače što znaš, Probudi mi sećanje na prošla vremena, Pokušaj ponovo da mi ljubav daš.   Pređi svojim prstom preko moga dlana, Liniju života na njemu produži, Budi opet svetlost mojih sivih dana, Spasi me od tuge koja svetom kruži.   Otvori moje srce, pogledaj u njega, Priznaj mi da sam zvezda tvoga neba, Voli me zauvek više od svega, Jer tvoja ljubav je sve što mi treba.

Lutalica

Lutao je dugo ulicama strmim, U kafanskom dimu tražio je spas, Voleo je ženu sa očima crnim, Njenu crnu kosu i njen vitki stas.   Želeo je da ga ljube usne njene, S ukusom trešanja i crnoga vina, Nisu ga zanimale sve ostale žene, Samo sa tom ženom želeo je sina.   Al’ ta crna žena prelepoga lica Beše samo sena one prave sreće. Zbog te žene jedan čovek sad’ je lutalica, Lutalica koja nikad’ smiriti se neće.

Težak je to pos’o

Težak je to pos’o, Dan i noć drijemati, Ništa nemati, Prst u uho stavljati I ništa ne stvarati. Jer i to dosadi, Na krevet te posadi. Nit’ kud’ ideš, Nit’ šta radiš, Samo muda ‘ladiš. Ustaneš i misliš Baš je grozan dan. A zapravo nisi ust’o Jer ležiš po vazdan. Pa se stalno buniš, Pa se stalno žališ, Kako ti je teško Što nigdje ne pališ. Mrsko ti druge gledati Kad’ na more krenu I ponesu, znaš onu, Tvoju omiljenu kremu. Pa bi malo i ti, Al’ šipak, zaradio nisi.…

More

Daljine dijele sve u meni, Kidaju mi dušu na hiljadu komada. Dok gledam kako se more pjeni Polako umire zadnja moja nada.   Hladnoća steže moje golo tijelo, Talasi mora zapljuskuju me svu. I dok ponire moje biće cijelo Ja i dalje stojim nepomično tu.   U mojim očima život se gasi, Lagano skačem u nemirno more. Zauvijek nestajem u vodenoj masi, a možda je moglo biti i gore.

Ni naprijed ni nazad

Tužno je kako ti uskrate korak, I ne samo naprijed, Nego i nazad, Pa lutaš bez snage i cilja.   Sve bi to još bilo dobro, Samo da ne tapkaš nogama u mjestu. Kada bi se, barem, pokrenuo! Da pređeš već jednom tu cestu!   Stojiš, stojiš i stojiš, Ne nadaš se ničemu, Ničemu ne težiš, Kao pas na kiši režiš.   I to je sve što radiš. Već idući momenat nema te nigdje. Beznadežno biće zakovano Nogama za tle.      

Ona i rat

Uvojci njeni mirišu na kesten, A obrazi njeni na zrelu jesen, Oči su joj poput dva mala badema, Boje starog, uvelog bagrema.   Usne joj već odavno ljubljene nisu, Cijela njena pojava podsjeća na tisu, Oronulu tisu bez imalo nade, Ona je došla do kraja balade.   Grudi joj liče na suhe kruške, Triput su njih probadale puške, Za nekoga ona bila lak je plijen, Rat je uništio cijeli život njen.

Kucanje smrti

Krv i nož, zvuci oluje. Prolivene suze, pločnici smrti. Još samo pucanj puške se čuje. Kolo nesreće ukrug se vrti.   Ratnik na bojištu uzalud doziva Nekoga da mu pritekne u pomoć. Mjesečina crna rane mu pokriva. Uzdasi njegovi umiru u ponoć.   Gdje je sada Kosovka djevojka? Da li se i ona plaši noći crne? Gdje je sada ta hrabra ljepojka? Dok nevini narod na ratištu gine?

Pomiluj nas, Bože!

Ako je Desanka Maksimović tražila pomilovanje Za sebra, sirotinju, nerotkinje, majke, Zašto ja ne bih tražila to isto Za sve ljude ove životne hajke?   Tražim blagoslove, preklinjem za sreću, Nek’ saznaju đavoli da postoji Bog, Nek’ se mole s nama, dok ka Bogu kreću, Nek’ osjete osmijeh gospodara svog’.   Tek kada đavoli okaju grijehe svoje, Ljudi će postati predstavnici dobra, Kada svijetom zavladaju ružičaste boje, Neće nam nauditi ni najveća kobra!

Čovjek – kvarljiva roba

Svaki je čovjek kvarljiva roba, Nije mu suđeno da bude sretan, Bio maloljetan il’ punoljetan, Uvijek je tužan, uvijek je sjetan.   Podložan samoći u svakoj je noći, Ne igra na kartu ničije pomoći, Prekida veze s drugim ljudima, Uvijek namrgođen, uvijek tmuran.   Teško mu ustati jer zna šta ga čeka, Prazan stan, krevet i smrdljiva deka, Kroz prozor gleda, al’ ne vidi ništa, I duga je takvih prizora lista…  

Kajanja

Neka kajanja ne prestanu nikada, Neka se, pak, još dublje upletu u vas, Pa vas stisnu uza zid i ne daju zraka, Blizu izdisaja, dišete napola, A ona samo jedre u vama I grabe naprijed, Sustižući vas u hodu ili u trku, nije bitno, Bitno je da vam treba pomoć, hitno. Al’ ona nemaju milosti, tište vas i tište. Žure da vam potpuno oduzmu daha, U jedan mah ili u dva maha, svejedno, S kajanjima ili bez njih – sve je jedno, Bezvrijedno.

Pitaj!

Za sve što ne znaš – pitaj! Ne njuši, ne skitaj! Ljudi su odavno postali ljudi, A ti im ne vjeruješ, Pametan budi! Okuraži se i priđi im. Pričaj im, kaži, reci, Nisu svi kao oni Koji vade oči djeci. Ne živi u strahu I u neznanju, Dopusti da drugi pokažu ko su, Ne tjeraj ih od sebe I ne prkosi! Strašljivih nema nigdje, A ponašaš se tako K’o da te je svaki čovjek Utjer’o u pak’o! Prestani s tim i ne skitaj! Za sve što ne smiješ – pitaj!…

Nema te

Tako prokleto siguran u sebe! U to meso bez duše! Obrise nekadašnjeg čovjeka! Na šta si ponosan?   Ne trudi se biti ono što nisi, Budi pošten barem prema sebi. Oh, Bože, ni pjesmu o tebi Ne mogu da završim!   Jer dok je pišem, Neka starija žena sjeda pored mene I ometa me, tu, na klupi. Eto, toliko o tebi!

Darovi prirode

Ljubav, to je obris nekomponirane čežnje, Sinteza tebe, Prirodo, i mene, Lakoća dotaknute prašine, Preobražaj melodije u slike.   Ljubav je, sada znam, ono što se prostire, Ono što se lomi kroz puteve neznane, Kreće u valovima morske pjene, Zapljuskuje mene, zapljuskuje mene…   Dijete, to je dar Prirode, Žuđeni san koji se muškarca ne tiče, Susret neba, zemlje i mene, Njihove volje i moje želje.   Dijete, to je cvijet iz prirodne bašte, Izvor radosti, mirisa i dobrote, Raspršeni maslačak čije pahuljice Ostvaruju mene, ostvaruju mene…   Majka, to…

Samo budi

Stojimo li ili ne? Krećemo li se? S kim tugu dijelimo? Kome se selimo? Vrijedi li lutanje? Čemu ćutanje? Prolazi li baš sve? Ili, ipak, ne? Ko smo mi? Ljudi? Ko te budi? Ko me budi? Odgovore ne znam, al’ daj, samo budi.

Šta kažeš?

Šta kažeš? Da si Bog i batina? Ma nemoj? Otkad to datira? Nisam te takvog’ znala. Bio si oslobođen zala. Kada si takav postao? Je l’ išta od tebe ostalo? Od onog’ starog tebe Što brinuo je za sve Osim za sebe? Sada si samodovoljan, Da upropastiš svakog’ voljan. Neumoran, neumoljan. Sve što nekad’ bio nisi. Šta se s čovjekom desi Pa se preokrene tako, Nenadano naopako? Da ga ne prepoznaješ više, Kao da ga nikad’ ni znao nisi. Možda je to zapravo kliše Da uvijek postaneš što htio nisi.

Samo malo slobode

Samo malo slobode Za nedužne narode, Da mozak odmore Od silne neimaštine, Da im ruke krvave Zarade i pare, A ne samo žuljeve I teške ožiljke, U glavi što se roje, Pa su često prinuđeni Da ukradu tvoje, Jer nemaju svoje. A zašto nemaju? Zato što im ne treba, Kažeš, oni ko su? Razjarena banda, Eto oni što su. Ne dam im ni vode, Kamoli slobode. Nek’ rintaju meni I mojoj divnoj ženi, A mi ćemo im se već odužiti, Mrvama s poda ih poslužiti.

Monstrumi

Promatram te dugo i pomno. I nažalost, ne vidim ništa. Možda si samo biće tako skromno I nisi se još pretvorio u čudovišta. Jer, znaš, monstrumi su ono Što se danas opaža i vidi, A ti, skromni čovječe, koji nisi to, Zbog svoje skromnosti ipak se ne stidi. Nego je probaj što duže sačuvati, Koliko te god pokušavali pljuvati Što nisi jedan od njih – Monstruma bezumnih. A ti ćeš se već nekako izboriti Za svoje mjesto pod zvijezdom. Možda nećeš ratove voditi, Ali ćeš izgraditi svoje skromno gnijezdo. I…

Godine

Godine! Ko bi ih brojao više. Prolaze! Samo najavljuju kiše. Njišu se! K’o na drveću u jesen granje. Odlaze! U nepovrat, puste i same. Klize! K’o po ledu klizaljke male. Gube se! K’o da nas nikad’ nisu ni znale. Odnose! Sve ono što nisu smjele. Bune se! Što postaju blijede i bijele. Tuku se! Idu u susret jedna drugoj. Prepiru se! Koja će nas više obojiti tugom.

Obrazovanje

Fakultet završiš, Na birou visiš, I još se buniš Što svi nisu isti. Ti bi da s desetkama Posao imaš? E, moj dragi, trebao si Prije da se cimaš, Ispališ u Švajcarsku, Švedsku ili Dansku, Pa bi im’o pos’o Ili barem šansu. ‘vako se podžoni I za hljeb se moli, Nećeš nikad’ raditi, Nećeš ga zaraditi. Na Boga se osloni, Neka ti on pomogne, Mi smo samo oni Što skupljaju glasove, Sjede u fotelji, Sve nam je po mjeri. Nama se ne obraćaj, Ne dolazi, ne svraćaj I molbe ne…

Za nju

Za nju, jednu jedinu, Majku neprocjenjivu, Što je uvijek znala Zaštitit’ od zala, Pomilovat’ blago, Reći: “Zlato drago.” Za nju, koje nema Il’ se čini samo, Za nju koja će vječno Živjet’ u nama, Kroz nas i za nas. Jer uvijek je tako živjela, Zašto bi mrtva sada bila? Može proći još godina pet, Za nas će i tada značit’ cijeli svijet, Kratko izgubljeni, Opet pronađeni Cvijet iz cvjetne bašte Na srce stavljeni. I nek’ znaju svi, Majka se ne može izgubiti, Ona samo može na tren iščeznuti.

Bič i batina

Bič i batina! To ti je sudbina! Pomisliti nemoj Da si ti potkinut, Jer nisi, sine, Bit ćeš dobro ošinut. Strpljen – spašen, Uskoro dobit ćeš Jednu zlatnu turu Po svome turu, Za sve ove godine Što si ost’o pošteđen. Sačekaj još malo, Nevina budalo! Sudit će se i tebi, Nemoj ništa brinuti. Bičevi će sijevati, Dobro će te lemati Od glave do pete, Moje jadno dijete.  

Tri minute do ponoći

Tri minute do ponoći I do naše zadnje noći. Treba je iskoristiti, Prigrabiti, prigrliti, Probati je sačuvati Do naredne noći. Borba je to s vjetrenjačama, Uzaludna borba u dugim noćima Da nam nijedna ne bude posljednja. Al’ nekako nam svaka posljednja bude. Sreća je za ljude. Ne, tuga je za ljude. Ili ipak za nas samo, Jer mi se ne znamo Pretvarati, zavaravati, Jedno drugo iznevjeravati. Iskreni smo i to nam je mana, Biće bez nas i narednih dana.

Rasipništvo

Rasipajte, rasipajte! Sasipajte, sasipajte Iz šupljeg u prazno Blago raznorazno! Nemojte štediti, Sutra neće vrijediti. Bolje trošariti I onda klošariti! Jer što biste čuvali, Davno ste poduvali Sve fraze bogatstva, Jedinstva i bratstva! Sad’ fino jedan dan Zgotivite sebe, A već sutradan Živo vam se jebe Za sve te budale Koje se hvale Da bogati jesu Dok duvaju kesu! Budite pošteni I kažite meni Da je luksuz vaš Za jedan dan baš!

Ruke

Ja sam u bijedi za tobom, Ubijedi me da me povedeš sa sobom, Hajde, ubijedi me, molim te, Da ti pružim svoje prazne ruke. To je sve što ti mogu dati, Nadam se da će ti odgovarati Moji hladni dlanovi I porušeni planovi. Nije se, ipak, sa mnom teško snaći, Samo uporan budi, Jako uporan, znači, Zapostavi svakoga i sve, Samo posveti mi se. A ja ću ti uzvratiti Šakom punom uzdaha, Onih nevidljivih, znaš, Što sam za tebe skupljala i čuvala.