Niste vi za ovoga zivota

Izbrisala sam vas,kao gumicom. O Vi!Ljudi! Sto unesoste u moj zivot radosti. Ne cujem vas,ne pisem vam,ne zborim vam vise one moje snove.   Niste vi za ovoga zivota.   Sjecanje na vas,vase rijeci,vase misli Ljubomorno cuvam u dubini svoje biti i cutim.   Mozda vas tako sacuvam od pokvarenosti svijeta. Od patnje, Mizerije, Boli.   Niste vi za ovoga zivota.   Zato vam i pisem, Ovdje, Na ovoj strani, Koju ste Svi zaboravili. Na koju Niko vise ne svraca.   I nadam se.   Da necete procitati ove redove,…

Gdje si se sakrio, Ti, Covjece crnog oka? U kom kutu duse? U kojoj pregradi srca?   Gdje si odnio sve one rime, Sva ona slova ljubavi? I ostavio me… Praznu… Suhu… Na izdisaju.   Gdje si se izgubio, Ti, Covjece crnog oka? U kom dijelu uzaludnog sna?   Ili sam te mozda ja,sama, Zakopala, U dubini svoje svakodnevnice. I prekrila tackama i zarezima. Da ne bih slucajno, Nakon toliko uzdaha Ponovo ugledala tvoje slovo.

Stazama prolaznosti i sjećanja

Jedan imaginarni osmjeh u izlogu starog dućana, pomalo iskrivljen glumatanjem sreće. Jedan požutjeli list,zgažen,smrvljen, pod batom teških crnih koraka. Jedna plava pletenica čuči u kutu hrastovog sanduka. Nadajući se ,možda ,još jednom da će osjetiti vjetar u svojim vlasima. I dani… Spori,tmurni,neumoljivi. I godine… Teške,pogrbljene. I djevojčica u tebi…njoj…meni…    

Kad umre pjesma

Smješno je,zaista…   Nekoć savladavah pobješnjele uragane. Krpih srce popucalo po šavovima. Igrah igru ljubavi,strasti i smrti. Umirah i rađah se kroz slova i zareze.   Nekoć bijah vještica i vila. Preplivah okeane i dobih krila. Nekoć sam pjesme pjevala o tebi. Nekoć bijah potrebna nekom, a sad suvišna i samoj sebi.   Nekoć mi oči sjaše kao Sunca sjaj, darovah poljubac,osmejak,zagrljaj. Nekoć te opjevah. Sad je svemu kraj!  

Jedino moje

Ne budi ludo,milo moje. Ne mršti ljepotu,međ’ obrvama crnim. Pusti da glavu na mišku ti spustim. Na bjelini njenoj najljepše su boje. Ne časi ni časa u ljutnji duše. Zašto da sumnje razdiru nam sreću. U oku mome vidi oko svoje. Nemoj da pakosti našu ljubav guše. Ne budi ludo,ti,jedino moje. Ta moja je sreća kutak tvoje usne. I prsti grubi koji nježno vezu u mojoj biti slatke niti tvoje.  

A ja bih proljeće…

  Kovitla se nešto u dubini grudi. Možda samo jesen nagovještaj daje… Mladost skoro prošla,kao treptaj oka. A ja bih da traje!A ja bih da traje!   Ruke još su nježne,bjelina ih krasi. Kao onda kad sam djevojčurak bila. Srce bi da ljubi još jače i više. Iza lica žene svoju JA sam skrila.   Znam,nešto me čeka.Neke nove staze. Mnoga još pitanja u dušici krijem. Krhka kao dijete,postoj’na k’o stijena. Sa životom teškim ja još bitke bijem.   I ne dam da ode ona djevojčica što se pod lipama…

Jučer,dok si mislio na nju…

Jučer, dok si mislio na nju, pisala sam ti… Bez rimovanja,bez melodije… Kreštalo je srce,padajući u ništavilo.   Jučer,dok si mislio na nju, pisala sam ti… Sve staze su tebi vodile, sve ruže u mom vrtu za tebe su mirisale, sve zrake Sunca ka tebi su hrlile.   Ti o tome nisi ništa znao…   Jučer,dok sam mislila na tebe, ti si NJOJ pisao pjesme. Staze su te njoj vodile, ruže si brao u njenom vrtu, grijao si je svojim željama…   Meni ostaje samo… …jedan izlizani papir, par ofucanih…

KRAJ

Tišina… Jedna tačka,jedan pogled,ruke na očima… Tišina…   Riječi su postale beznačajne. Trule.   Nemaš što za reći. Nemam što za reći.   Zato,ćutimo!   Tišina…   …a bilo je tako lijepo pisati ti o ljubavi.  

Bulevar uzdaha

Sakrivam dlanove u džepu kaputa. Usamljeni,promrzli,nikome mili. Jesmo li došli na kraj puta? Koplja odložili,barjake svili.   Oči u oči sa totalnim krahom. Za nama pustoš,nema sažaljenja. U potrazi prah za srodnim prahom. Jednom kad’ umreš nema ozdravljenja.   Još vučem korak stazama sjete. Bulevar uzdaha sakuplja suze. Orlovi pali,vrane još lete. Guje u grudima migolje se,puze.   Hladnom rukom na kamenu hladnu krvlju svojom potpisujem pad. U džepu kaputa skrivam dušu jadnu, dok i s’ tobom putuju tuga,čemer,jad.  

Na kamenom mostu

Na kamenom mostu skamenjeno srce čeka. Nekog iz daleka? Vjetar u duši zastore njiše. Pjesma se bolom čita,suzom piše. Na kamenom mostu žena zoru dvori. Drini sestri svoju tugu zbori. Umiva kiša crnilo sa lica. Slika nije slika,postala je skica. Pod nogama kamen,a u duši stijena. Sada samo utvara,a bila je žena. Na kamenoj Ćupriji skamenjeno srce čeka. Nekog iz daleka.    

U vrijeme kad su cvali jorgovani

Kada ono zamirisaše jorgovani?   Sjeti me!   Ne bješe li to na kraju jedne priče, bez naslova? One priče čije sam svako slovo živjela cijelim svojim bićem.   Nekako sam se izgubila. Zatrpali me novi redovi iluzije.   Izgubila sam, već odavno,čulo mirisa. Još uvijek mogu opipati tvoje strahove… ******************************************   Postojalo je vrijeme razumjevanja. Više ni to nemamo.     Na uglu ulice stare prenuše me crkvena zvona. Pod rukom buketić ti jorgovana, pod drugom meškolji se ONA.   Kao da jučer je bilo, a odavno već je…

Kad kazaljke na satu pokažu ponoć

Ledenim zrakom,jedne trome noći, prostrije se vrisak okićen silinom. Umorna majka ljulja svoje čedo ubivši Ženu odavna u sebi.   Svetom vodom iz očiju bijelih okupa ruke,stopala i lice. Srce joj bolno pjeva pjesmu Ocu, da mali anđeo sudbu svoje majke doživio ne bi.   Lišće na grani požutje od boli što majka, ne Žena, plače tužnim glasom. I bijelom rukom u uvojak plavi uvija sreću dalekih nam čuda.   Potamnjela voda nosi teške misli. Otiče i zadnja nada ove majke. Djetešcu se milom pokloni k’o Ocu. Čudna je ova…

Dok čekamo na peronu

Ovo nebo što nas spaja… Ovo nebo što nas razdvaja… Oblak samoće, zraka nade. Nekada brigade, danas parade…   Pod rukom sjeta zarad mliječnog puta. U srcu mome hrpa regruta.   Jedan sa osmijehom bijelih bisera. Drugi sa upornošću negdašnjih proletera.   I opet negdje na kraju staze tvoje me oči ljube,maze… Tvoje mi usne šapuću sreću.   Vidim te u mjesecu,suncu i cvijeću…   Ipak, i noćas, upalit ću svijeću…   Za moju tugu i tvoju sreću.   ***********************************   Na radiju iznova “Bolero” svira. Jauk u tonu dušu…

Nema me više

Nema me više u peru nemira, niti na strani ispisanih hartija. Nema me više sa one strane duge. Nema me pokraj sreće,niti pokraj tuge.   Kao da nikada ne pisah rime. Kao da ne ljubih tvoje milo ime. Umrla su slova,riječi i tačke. Odbacila sam stihove kao stare značke.   Samo, još ponekad,krijući u noći nadam se da rima možda će mi doći. Uz suze čitam tvoje drage pjesme. Znam,i ti bi rekao “To se mala ne smije”.

UVIJEK I SAMO TI

U životu sam puno tragala,nečemu se nadala. Teškom mukom ustajala,pa iznova padala. Zvijezde u džepu skrivala. Negdje,iza duge,vladala.   Sve to sam radila,dušu mučila i sladila. Izgrađeno rušila,porušeno gradila. Da bih se uvijek, na kraju sna, tebi vratila. Osmjehom te dočekivala,suzama pratila.   I iznova na ramenu ti spavala. Uzimala žedno,isto tako davala. Sa tobom zagrljena na jastuku od snova. Tvoja stara JA,a po nekad i JA nova.   I samo dodir tvoga dlana bijela čini da osjećam se istinska i cijela. Zadovoljna pokraj tebe tonem u san, isto tako…

SA JESENI KASNE

Otkinu se noćas,kao žuti listak, parče ove duše,nek je vjetar nosi. Otrov tvog osmijeha postao je pitak. Vidim te u inju,ponekad u rosi.   Dal’ se možda sjećaš riječi što si lag’o? Drhtave usnice što poljubac čeka? Ono naše nekad još uvijek mi drago. Još ti snove mutim,tvoja,a daleka.   Noćas su mi eje rastrgale niti kojima sam plela uspomene na te. Još će neko oko ljubav svoju liti. Ovo moje neka nove sreće zlate.   Pri zalasku sunca,dok vjetar ćarlija, na dlan tvoj će pasti jedan listak suhi. U…

SLUTNJA ME MORI

Stisnuta među redovima čekam… slova meni namjenjena. Prohujala sam,nekada davno, zajedno sa onim vihorom što te zagolicao, prste zavukao, pod dugmad  kaputa boje maslina.   Šćućurila se,nijema,iza jednog zareza, upornošću obavijena… čekam. Još uvijek volim Jagorčevinu više od Ljubičica… Još kao zakonom propisano ostavljam kišobran kod kuće, i kupam se suzama Božijim, znajući da to su i tvoje nikada ne isplakane suze.   Povuci potez, stavi tačku. Izbaci me iz stiha,baš kao nepotrebnu misao, i pusti zrake sunca nek osuše suze.

JEDNA IZ RUKAVA

Ne volim te više! Tuga pjesme piše. Ovo duše malo za drugoga diše. Sve je sada stalo.oluje su tiše. Tugovanje srca postalo je kliše. U prikrajku srca nema ti ni traga. Nekad bila tvoja,sada tuđa draga. Ne prolazi više preko moga praga. U Raju si bio,sad idi do vraga. Nekada ti pisah divne pjesme,rime. Danas bih da pljunem pogano ti ime. To što biješe đubre,ponosiš se time. Dragi,dušo moja,baš imaš i čime. Ostalo je NIŠTA,iza naše sreće. Tamo gdje je ZIMA slabo cvijeta cvijeće. Pognute si glave,žaljenje sve veće. Zbogom…

Bili smo…

Kao zgužvani list papira skupila sam se u uglu, osvjetljena sjajem tvoga oka.   Izbrisala sam, jednim pokretom stopala, baš kao što gumica briše riječi. sve nade obojene u crveno.   Bacila sam one stare cipele. Pogled sakrila od starih,opustjelih prozora.   Bili smo… ili sam ja to samo priželjkivala…   Bili smo… Bar na papiru,među stihovima. Stara lampa je svjedok.   Lampa i zidni sat koji je otkucavao uzdasima pokrenut.

Patetika piše najljepše stihove,ili kako sam slova pojela prije ručka

  Mrzim one što slova nam dadoše! Zašto nam treba glas da njime plačemo? Gumica je sjajan predmet. Njom ću izbrisati redove uzdaha. Smijeh je tako patetičan… Ti si patetičan…   Jučer sam glumila francusku sobaricu. Pokretom kukova sam ti uskratila dosadu.   Riječi su blijede,beznačajne. Ćutanjem ću ti reći sve. Glasom bih samo usmrtila anđele. Danas sam tako patetična… Okrnjena.   U kosi boje plamena vidjela sam ljubav. Nije to bila… Samo odraz željenog.   Rigam osjećaje,brišem ih sa hartije mokre od žaljenja.   Ne okreći se!   Neću…

STRANCU

Ponekad zamislim oči ti plave. U njima dubina mora,okeana. Boru u uglu kako mi se smiješi. Ni ona mi često više nije strana. Opet ih često vidim u zelenom. Smiješe se dok miluju moje nježne misli. O kako smo se slatko u zelenom kutu jedno kraj drugoga sa užitkom stisli! No ipak tamo,u smiraju dana. postaju jasno tamne poput noći. Kao da zbore,dok me njima gledaš “Hoćeš li sa nama u zalazak poći?”   Ponekad tako vidim ti ruke, široke šake za zagrljaj spremne. Usne sočne što mnogo kažu, ali…

Kada srce srećom drugo srce grli

Podižem večeras ovu čašu sreće. Ispit ću do dna,kako dragi voli. Okitit ću kosu pahuljama bijelim. Pakujem u sanduk sve tuge i boli.   Obgrlit ću note pogledima snenim. Ispružit ću ruke stihovima duše. Neka svira srce melodije sretne. Prošlost će progutat tame što me guše.   Podignite i VI,prijatelji mili čaše,neka zvoni kristal u duetu. Nek se prostre pjesma,rima,melodija. Nek se ljubav,sreća u jedno prepletu.    

Molitva za dušu jedne divne duše

  Kroz uzani otvor vrata portala nebeskog jučer dušu, još jednu,primiše anđeli na bijela krila. Drhtaj na duši za dragom osobom u tihi jecaj samo jedne suze i molitvu srca jutros sam skrila. Nek’ duša umorna konačno nađe odmor za rane što život joj ovaj težinom dariva. Uz iskrenu tugu molitvu pojem. Nek ruka Oca mir ti donese,Sveta Mati neka te cjeliva. Pognute glave usnama nijemim sjećam se Čovjeka, koji Čovjek bi. Sretna što imala čast sam da upoznam dušu koja vječno živi kraj nogu Oca, dok njeno tijelo pod…

Pišem jer…

Pišem jer volim da riječima ljubim. Repatim zvijezdama da milujem lica. Uz dašak vjetra poletim visoko snove da pletem u zagrljaju ptica.   Pišem jer volim da volim vječno. Samo prazan papir može suze liti. Danas tebe dragi ja kroz pjesme slavim. Sutra možda on će voljeniji biti.   Pišem još u nadi da će oči tvoje prepoznati slova,zareze i tačke. Ništa drugo nemam osim malog stiha da ti grudi krasi poput zlatne značke.