STRUNE UNIVERZUMA

Umrlu prije negoli rođenu mrtvu te položiše u kolijevku izloživši poput smrdljive strvine da te iskljuju ptice grabljivice. Nemaš roda nit’ poroda samo svoju nerođenu djecu koja proklinju ime Stvoritelja klizeći nečujno tuđim jajovodima uzalud osluškujući jeku tvoga srca. Zaboravljena u svojoj Smrti nikog nema da položi crveni krin na tvoja bijela razapeta rebra nalik strunama univerzuma i obriše uzavrele suze što klize iz neprovidne šupljine očnih duplji u kojima se skrivaju dva mala sunca.

ČEMBER (lipogram)

  Željezne teme lete gdje je vremenje breme svjetleće strele mrve Mjesec crne se zelene ceste.   Srebre prepredene besjede crvene trešnje edenske teške kletve Eve gnječe svete sjemenke. Plemenske mržnje bjesne već sljedeće žrtve teče krv ježe se mrtve sjene mjeden se čember steže.

MORSKA FANTAZIJA

Tvoje plave oči dio su svih mora mijenjaju boju poput modrog neba; u trenu u njima zablista bijela zora, pa crna noć koja neprestano vreba. Kamo god pogledam tvojih očiju ima; u krošnjama vitkih tužnih čempresa čuvaju me one kad nasrne plima, a oblake paraju gromovi od bijesa. U nijemom kamenu one su tišina u pjesmi nježnoj uzvišena melodija; vidim ih u crvenim ružama đardina prate me u stopu kao neka fantazija.

KAD LIPA CVATE

I godine se nižu jedna za drugom izvlačim iz ormara dragocjeni dar; oblačim ga za te kao kad smo bili par iščekujem te opet s nekom tugom. Procvala je lipa i ovoga lipnja sjedim ispod nje i gledam u daljinu; nosim tu žutu lepršavu haljinu, a srce mi obuzela čudna strepnja. Danima mi pogled zaplijenila cesta dobro znadem da grije te plam svijeća; htjela bih da oko ponovno zablista, udišeš miris lipe umjesto cvijeća. Na njenom stablu naši inicijali i svaki pogled na njih dušu mi pali.

ILI – ILI

Danas svojevoljno navlačiš luđačku košulju birajući između dva zla ono manje; zagledavajući se u bjelinu stropa razmišljaš postoji li još jedno ”ili” kojega nisi u stanju sagledati ili je to možda beskonačan niz ”ili”. Nema u tebi munja strepnje čak ni kad su te, kao gavranove kandže, zakačile silne trireme i tegleći te odvlačile sve dalje na pučinu. Zaranjaš sama u crne dubine bijele pjene tražeći amforu Istine pored koje su nekoć mirno svete kokoši kljucale svoje zrnje. U raskolu misli bježiš od sebe same dok On bilježi ljubav u svoj…

OBZIDANA LIPA

U njenoj krošnji cijeli je svemir; skrivena u dvoru med zidovima kao da je osuđena na vječni mir njene grane samo samoća slama. Ovog je lipnja opet zablistala; čitava je posuta zlatnim prahom cvijet do cvijeta, u nju gradina stala tko prođe putom osjeti je dahom. Čim zamiriši, zapleše pčela roj i nebo je miluje obzidanu; svitanjem ori cvrkut i ptičji poj. Pružila svoje ruke prema oknu moleći: dajte mi sunca, ne sjene; godine prolaze – samotna vene.

LOPTA i SP 2018

Što to ima u gumenoj lopti šutiraju je nogama iz sve snage; leti, kotrlja se po zelenoj travi nitko ne zna njene krivulje drage. Svi bi htjeli da uleti u mrežu pa je izgube nasred terena; kao da cik-cak zrak reže njena je putanja pomjerena. Igrači se rastrčali na sve strane nalik lovu na duhove Asteka; kad zaželi sama negdje stane čak i pored stopala nekog beka. U euforiju je bacila sve nacije ore se gromoglasno pjesme navijačke; kakav bi to nogomet bio bez Croatije ako će ih lopta htjeti možda i…

OGLEDALO

  Obješeno na zidu u njeg’ život stane i kad mene više neće ovdje biti neko drugo lice će kriti i u se upiti; pokazivati mu svu ljepotu i mane. Pogledam li u njeg’ vidim svoj lik sve moje davno zaboravljene sanje upitam se: kad je stiglo ovo stanje? Iz ogledala čujem samo eha krik. Tko zna čije obraze ono još pamti; dal’ neke plemkinje il’ obične žene? No, to nije ni važno dok gleda mene slušam neizrečenu riječ što plamti. Svaki pogled kao molitva mi se čini dok odzvanja…

NOVO SVITANJE

Svitanje raznosi tinjajući žar raspirujući ga u užarene ognjeve poput rojeva podivljalih krijesnica, a vrele iskre mi spaljuju zjene. Spuštenih vjeđa ulazim u plave vrtove snivajući i dalje Monetove oblake dok mi samoća plete zlatne okove. Vojska titana na obzorju stražari kao golemi kameni moai Rapa Nuija skidajući zvijezde s nebesa nalik vjetru što trga zlaćano lišće s drveća, a svod posta crna beskrajna rupa svemira. Moje Oči koje gledaju nebo htjele bi iscjeljenje izgubljenog vida povratak svanuća na proplanak kojeg su davno napustile vile i još jednom gledati let…

U POTRAZI ZA SJAJEM SVJETLOSTI

Rastrgana sam i razbacana po morskim bespućima svijeta; glava mi nestala u dubinama ledenog Bijelog mora, udovi izgubljeni u nemirnim bezdanima surovog Crnog mora. Mulj iz rijeke Huang He prekriva moj bezglavi trup negdje na samome dnu Žutoga mora, a srce griju tople dubine Crvenog mora. Nemirni duh lebdi tko zna na kojim zemljopisnim koordinatama tražeći, kao u pustinji, nešto čega nema; zemlju u kojoj će Sunce pjevati „Odu radosti“, a Mjesec me srebrnim runom pokrivati. Umorna od uzaludnog traganja za neuhvatljivim rajem mira i sreće ipak nešto pronađoh –…

TUĐI ŽIVOT

Moja je sjena zasjenila sreću koja je svima rođenjem dana da upiju sunce gdjegod se kreću radost je moja od tmine sazdana. Umotana u kamenu šutnju pjesmom tišine u svom uhu u dubini nosim vječitu slutnju dušom uvijenom u crnome ruhu. Kudgod išla dotakne me mrak ne čujem više razdragan smijeh već me pritišće prljavo teški zrak kao da ispaštam neki tuđi grijeh. I ovaj jedini život što ga imam vodi moćna nevidljiva ruka dok se bespućima tuge slamam ne nazirem gdje sunčana je luka.

POD SJAJEM LASTOVSKOG NEBA

Nikada više mladost se neće vratiti, naši snovi i bljesak oka, sjaj zvijezda u našoj noći, ne tuguj, ostaju nam sjećanja u samoći. Život leti dalje, a mladost prolazi treba imati snage za sve što dolazi; i ako se sretnemo negdje u tom krugu ne zaustavljaj se i ne pružaj mi ruku. Možda ćeš još jednom poželjeti udisati miris mirte s našeg otoka, al’ bit će prekasno za povratak; svi brodovi već su davno otplovili. Koliko nam još života preostaje, koliko godina, dana, sati il’ minuta? Treba imati snage za…

POSRNULI ANĐELI

Između nas ima posrnulih anđela nitko ih ne prepoznaje stvarno. Kadikad ih pogleda slučajan prolaznik okrećući glavu od neugodnog prizora koji vrijeđa njegovu harmoniju. Samozatajno žive poput aveti grada i nisu nagi kao Michelangelovi krilati na nebesko plavom svodu Sikstinske kapele. Posvuda ćete ih susretati gradom; na pločnicima se zanose sad lijevo – sad desno za ulične lampe hvataju se grčevito i često kao da im je na tim prostorima pretijesno. Za sobom vuku svoja velika nevidljiva krila natopljena oblacima alkoholnih para i uzaludno nastoje poletjeti do Njega. Izmoreni od…

TREPERAVO PROLJEĆE

Rastopile se pahulje, nestala je zima smeđim granama zelenilo se budi dok u dužim danima više topline ima osmijesima su ozarena i lica svih ljudi. Izvirile u travi ljubice mirisne i žuti jaglaci pozdravljaju sunce posvuda lepršaju bubice sitne iz sna probudiše šišmiše pospance. Svugdje odjekuje milozvučan poj čudesno proljeće još se jednom rađa mladost treperi u sreći zanosnoj, pa i u meni zatitraše sazviježđa.

SKRENUTA PJESMA

Polagano se u mene slijeva gusta skliska uljasta tekućina taložeći se mojim sedimentnim srcem; potpuno me ispunjava kao crno zlato koje se nataložilo maternicom Zemlje. Usporavam hod kroz međuprostor gledajući zvijezde kao svijeće dok srebrnasti plam tinja samo za me upitam se: ”Jesam li možda skrenula?” Plašim se njegove užarene iskre krila mi postaju teška kao dva K2 prestajem se krilatiti između oblaka. Oblačim tišinu vremenske svjetlosti i prelazim u prostore praništavila gdjekad me dodirne iskra kao krijesnica gorim horizontom poput raspela buktinje postajem bitumen Semiramisa.

STRANAC U MENI

Nevidljiv netko živi u meni često ga čujem kako potiho cvili to je samo stranac u mojoj sjeni baš nikome nije on ljubak ni mili. Sve oči ga vide jasno kao dan ovija me poput crnog kaputa mišljah da je to samo moj san, al’ u javi me on najčešće sputa. Zbog njega se uvijek netko pjeni koje je boje puti ne bih znala reći kao i odakle su njegovi korijeni i koji mu je od bogova najveći. Jedino meni to nije tako važno htjela bih da iz mene više…

PROPUPALA ŠLJIVA

Stiglo je proljeće, ne da se zima zadasi ledeni zemlju još ljube kao da sve osta u zamrlim snima dok hladni vjetrovi poljanama trube. Samo malena šljiva u mom vrtu, nestrpljiva, ukrasila grane pupovima ne mari za sunce i toplinu škrtu već se sva obasula bijelim biserima.

POSLJEDNJI PLES

Plešući na podiju u lakiranim štiklama neuhvatljivo poput kobrinog plesa lelujajući se skladno sa sviračem frule i nečujnim podrhtavanjem tla spremna na smrtonosni ugriz onoga koji ti se usudi suviše približiti. U maslinasto zelenoj haljini pripijenoj zanosno na mirisnom tijelu pantere vladaš plesnim podijem tog cirkusa izvijajući se u ritmu svjetlosti i zvuka kao smaragdna rijeka u sluzavoj prašumi. Utihnuše svjetleće zrake laserske harfe tišina se taložila ružičastim mramorom na kojem ostavljaš svoj ljuskasti svlak poput izblijedjele stare haljine Cigančice i otplešeš u snježno britku zimu.

TRAGOVI

Gledam Zagreb kao na dlanu pored mene „Matoš na klupi“; još jednu je noć proveo besanu ispod blijedožute svjetlosti lampi. Dok čitam Baudelairea, nijemo šuti, zagledan u krovove Donjega Grada; suho crveno lišće šetalištem šušti riječ po riječ kao da mi niz grlo pada. Znam da je i on, barem jednom, na istome ovom mjestu stajao; u oku svom sa zrakom sjajnom ljubljenu svoju možda je cjelivao. Davnih ljeta u sjeni Kule Lotrščak svoje prve stihove njoj je recitirao; a kad bi se nad Gričom nadvio mrak mjesec bi nebo…

SAMO ŽENA

Ako se ikad ponovno rodim htjela bih iznova žena biti; jer samo je ona ta što se iz sivila uzdići može u plave visine. Vraća se kao mirisno proljeće koje zadivi svojom ljepotom; poput boginje vlada Olimpom nesvjesna svoje siline gorde. Tvrda kao granitna stijena istodobno nježna i miline puna; srce je njeno kugla zemaljska prepuno ljubavi za biće svako. Samo ona može voljeti svijet i sve njegove surove divljine; dok širi svoje beskrajne ruke prigrli čovjeka nevino kao dijete.

SVE BOJE LJUBAVI

To je ona ljubav o kojoj se sniva djetinjim srcem, punim ushićenja; sa sjajem u oku što nesvjesno skriva sve svoje oblike i sve boje zrenja. I ta naša ljubav stalno negdje lijeće puna je čežnje kao čaša mladog vina; htjela bi da bude nešto još veće uzdižući se neslućeno put visina. Stvorena u nama kao jedno biće udiše strasno miris oblaka lirskog; kao žudnu pjesmu, čudesno otkriće, postadosmo čestice purpura nebeskog. Naša ljubav živi razasuta po travi kao eter univerzumom se raspršila; svakim danom ona samu sebe slavi šireći…

POSTAJUĆI CRVENA RAKETA

U neskladu vremena tvoj duh je obojio usijanu tamu smijeh sunca u zelene valove dok si se poput plime magično uzdizao krajolikom mojih azurnih misli. Slijedila sam tvoje nevidljive stope bibliotekom udišući mirise dugo nedirnutih požutjelih knjiga. Zjenama mojim čitao si retke s papira stihove ispisane bijelom rukom, a vani je još uvijek mrmorilo Borje sve uskrsle otkucaje tvojih pjesama. Obavijen krilatom tišinom nisi mogao čuti ni osjetiti zasljepljujuću bjelinu noći nalik na Buđenje vječnoga života; postao si bešumna Crvena raketa što beskonačno kruži nebom ponad krvavo purpurne Europe nemoćan da…

ŠAFRAN

Šetala sam zamišljena parkom s mislima negdje u daljini; ne znajuć’ tko prođe u blizini kao da sam obavijena mrakom. I odjednom oči mi se susrele s ljubičastim cvijetkom na travi; to proljetni šafran sve preplavi i latice se danu vesele. Dok topla ga zraka sunca mami nestrpljivo izranja iz tame da u dubini više ne čami. Travnjakom šarène lati za me, pa i mene taj prizor omami; život su boje, čuh glas uz rame.