DAN KOJI ZABORAVLJA JUČER

U zapaljen suton snovi davni najednom se vrate u slučajnom pogledu što luta kao svjetlost koja ulicama sine skrivajuć’ u sebi neizmjerne tuge. Dok nevino padaju pahulje bijele u mislima mi poljubac blagi i jedno davno zbogom na usnama. Dozivam te u hladnim noćima, a ti se u gustim maglama gubiš.Snijeg prekriva tvoje stopešto nestaju u daljini, a ja trebam ruku koja će me voditi kroz duge ledene zime i biti tu kad vjetrovi sa sjevera pušu.Hvala ti na nježnosti i smijehu, na prvom poljupcu i zvjezdanim očima. A sad…

NEKA NAS KIŠA MIJE

Stalno sanjam isti san;u snu se odjednom budims tobom mi počinje dansvemu se pomalo čudim. Sad si daleko od menetamo gdje nema ljudi;ne prate te sive sjenejutrom te cvrkut budi. Oprosti, mislim samo na sebe;čujem tvoj glas koji me kudine mogu nastaviti bez tebeljubomora mi razdire grudi. Hoću da san ne prestaneda bude sve kao i prije;da ova praznina nestaneneka nas zajedno kiša mije.

PLAVA RIMA

U zemlju sam zakopala tugu obzidala zidinama varljivu nadu zatvorila smijeh u stelitnu kuglu glas zaključala negdje u Hadu. Suze sam bacila u veliku vodu i sve snove pustila da odlete više ništa me ne ometa u hodu nit’ oblačka nema da me oplete. Ne postoji na obali oseka i plima što me kao more spuštaju il’ dižu ostala mi samo čisto plava rima zakovana na metalnome križu.

ISPOD SATA

Davno na Trgu postavljen je sat sve sekunde, minute i sate broji, kazaljke neumorno trče, kao tat čini se da čitav ovaj život kroji. Uvijek čekaju ispod njega ljudi pogledi su im nekako smrknuti, uvis pogledavaju pomalo hudi rado bi da krug mogu prekinuti. A neki stoje ispunjeni sladom kraj njega se tada ljubav budi, sastaju se pored sata s nadom dok im zaljubljeno srce žudi. Istodobno, vrijeme nekud’ juri i okreće se neprekidno u krugu, kao da mu se u budućnost žuri, noseći sa sobom prošlost dugu.

SLIKE IZ DJETINJSTVA

Katkada spustim kapke u unutarnji uđem svijet; tu čvrste su zelene stapke na njima rascvjetan cvijet. Poznat pjev u snu se javi procvala akacija zamiriše pokošene livade na Savi, a na vodi čamac se njiše. Tu je i žuti mačak Nocan zadovoljan mazno prede; dvorištem se gega racan dok patka s pačićima jede. Dolutala kujica Zeba naokolo vesela trčkara; sve je baš kako treba uz nas je i baka stara. Sjećanja me svu preplave kao da je bilo jučer; slike ne izlaze iz glave bliješte kao zvijezde uvečer.

KASNA JESEN

Sva siva, mokra i tiha prestrašila je gaj i polja grane s dahom zanjiha i čini sve što joj je volja. Suho lišće nebom pleše uz njen ritam poskakuje diže ga, pa spusti mekše, tko zna što sve još kuje. Kudgod prođe, sve požuti posvud ostavlja čujan sag šuštavi nastaju njeni puti i šišmišu posta sanak drag. Zelene travke na livadi spustiše se bliže zemlji vjetar ih šiba, mraz hladi, dok ih snijeg ne prizemlji.

ZID VJEČNOSTI

Pod krošnjom starog kestena ovijena tamom perivoja mrtvih usplamtjeloj noći Svih svetih šuteći stojiš strpljivo kao sjena. Upijaš mirise krizantema bezbroj titravih plama svijeća sve te iznova na njega podsjeća poput blagotvornog melema. Godinama živiš u fluidnosti isčekujući usrdnu poznatu ruku da ti skrati svu grozničavu muku i povede kroz tajni zid vječnosti.

NOĆ BIJELOG SATENA

Ulij mi epsomita u čašu da ispijem do samoga dna i pročišćena ću povjerovati da nema drugih istina; i kako smo se slučajno sreli u koritu davno presušene rijeke čije vode odavno više ne žubore. Iz navike silazim do njenih obala gledajući osvite uspoređujući ih s onima nakon noći bijeloga satena; kako je čudesno tada bilo buđenje sjaja sunca! Krčeći put do najtavnijih zvukova beskonačnosti ugledah djevojku što nosila je na svojim dlanovima kamen istine od zelenoga žada, a u zjenama skriven zavjet šutnje. Ali duša raspoznaje prave bisere premda…

SAMOĆA

U tišini propadaš sama u sebe oči ti odlijeću negdje u daljine kao laste kad u plaveti se gube nestajući iza visoke sive hridine. Drugi puštaju da govoriš u vjetar kao da do njih ne dopire tvoj glas već im pored uha svira neki leutar izmučena duša ne pronalazi spas. Srela si se konačno u gordoj šutnji daleko od zvijezda u gluhoj noći gdje nitko tuda ne prolazi u hitnji prepuštena sebi i vječitoj samoći.

PLAM UTJEHE

Iznad grada, pored starih arkada, tisuće svijeća obasjalo je noć; u plamenu kao da je neka moć treperi kroz tamu s puno sklada. I svaki odsjaj nosi svoju priču zapletenu između krizantema; izvirući kao tužna poema mrtve dušice sa svih strana niču. U žarki plamen jedan život stao; neke izgore do samoga kraja čak im još jednom žižak zablistao. A one što ne sagore dokraja gasnu k’o da je kamen na njih pao; samo trenutak njihov sjaj potraja.

DEMISTIFIKACIJA EDENA

Odmarao je na nebeskom tronu satkanom od mekih toplih oblaka promatrajući što to dolje rade; igraju se s Malim dječakom i Debelim čovjekom rođenima u beskonačnom paklu fizije razarajući sve pred sobom kao kule od karata. U suludoj igri natjecanja premašili su već odavno brojku veću od broja stoljeća poslije Krista. I spusti se On među njih kao običan smrtnik na Trg humanosti prerušen u starog prosjaka iskajući milodare sa srcem u šeširu koje je osvjetljavalo dugu noć. Ne bješe čovjeka koji ga pogleda i krene šetati kišnim ulicama, al’…

TVRDOGLAVA FABIA

Moja nova Fabia odluči da se provoza plesala je cestama kao luda divokoza; dovoljno nije bilo što je žarko crvena već je brzala raskršćem zadnjeg trena. Dok se njen krov trakom bjelasao srebrni motor se sve više raspojasao, a ona je od sreće ulicama ludovala tek je kratko na Prisavlju zastala. Na prostranom poligonu nigdje nikoga ne htjede izaći iz tog začaranog kruga; vrtjela se i vrtjela u čudesnom transu kao paun šepureći se u svom ponosu. Policijska Oktavia radoznalo je motrila iz hlada gdje se je inkognito parkirala, a…

EKSTAZA CRVENOGA JAVORA

Gledam javor ispred prozora kao da ga je obojila crvena zora; novu odoru je na se djenuo od ljubavi je posve skrenuo. U sunčanu Jesen se zaljubio čeznući se potpuno pogubio; kad mu vjetar grane zanjiše on sve brže uzbuđenije diše. Niti Jesen nije ravnodušna očara je njegova boja prpošna; razodjenu ga nježno i polako od ushita je tiho on zaplak’o. Čini se da i ona njega voli u ekstazi ga cijeloga ogoli; tad se i sav perivoj zažagri, al’ do zime bi kraj toj igri.

NESANICA

Spusti se jesen zrelih vinograda opijena sladom cestom tetura avenijama i parkovima grada šuštavo lišće posvuda gura. Zavila je sve u tamne ogrtače dok cijedi se sok s njenih usana kao da turobno sivo nebo plače ispraćajući sunce vedrijih dana. Njezine suze po srcu me tuku u moju sobu nadvila se tuga sumorni dani sporo se vuku kao da mi se ovaj život ruga. Rasuli se snovi kao žuto lišće s pticama odoše sva mila lica samoća me sve više pritišće, a noćima muče jad i nesanica.

DOPUSTI MI DA ODEM

Podižem spomenik našoj ljubavi daleko od urokljivih očiju polažući po jednu zvijezdu za svaki naš purpuran dan kojim smo prolazili zagrljeni ispod ovog modroga neba, ljubavi moja. Došlo je vrijeme da vratimo zemlji ono što nam ona dade, al’ ne ostavljaj me samu u ovoj sumornoj jeseni života kad više ništa nam ne može vratiti naša davno prohujala proljeća, ljubavi moja. Znam da me nećeš zaboraviti tvoje misli bit će uvijek sa mnom; poklonio si mi svu svoju nježnost i čežnju, sve dane i noći, poklonila sam ti ljubav i…

JESENJI BOLERO

Još jedna jesen stigla je na vrata s mirisom kiša i zrelih vinograda; došuljala se tiho jezercima blata mili zrelim poljima, i sred grada. Rasplela je svoje kose sive ponad parkova i promenada; šetajući poput neke stare dive oslika sve u zlatno iznenada. Isprati ljeto tugaljivim bolerom uvelim licem skrivene suze nahrupe; ptice otjera ledenom neverom ostadoše puste čak i ljubavničke klupe.

LET KOJI TRAJE

Svaka je pjesma jedna smrt, istovremeno rađanje i umiranje; baca u tamnicu bivših sjećanja u kojoj je zatvoren smijeh, dodir i mogućnost raspoznavanja dana. Ostaje samo topla i slana voda na nekim davno zaboravljenim obalama na kojima se gubi potreba za smislom i želja za susretom sa samim sobom. U tebi odjekuje grmljavina koja svojim parajućim zvukom kosi poput ogromnog srebrnog srpa bijele rascvjetane livade ostavljajući u zraku omamljujući miris svježe krvi, a ti ne znaš kamo letiš. Umireš u samrtnom hropcu sa svim onim zaludnim smrtima bačenim poput kamena u…

U TOMI NA CRNOME MORU

Povratak u rodnu Sulmonu onemogućava ti pijesak koji je milenijima sipio iz krvave maternice neba taložeći se ispred tvojih vrata. Oči prekrivene paučinom teško razaznaju zidove od tamno oslikanih prozora kroz koje ponekad zabljesne tek tanak tračak svjetlosti. Ležiš u hladnoj polupraznoj izbi zagledan u crno beskonačno more držeći u jednoj ruci Metamorfoze dok drugom grčevito prekrivaš ogromnu rupu na svojim grudima gdje bilo je nekad tvoje srce i osluškuješ hoćeš li u daljini čuti njegove otkucaje.

PREREZANA FOTOGRAFIJA

Oprostite, u Vaš foto uđoh slučajno kažiprst je okinuo sasvim iznenada; ipak ste Vi iz nekog velikog grada, a ja sam još jedno biće beznačajno. Vas krase brokat i lepršava svila kao slap kosa Vam pada u loknama; moja na ramenima visi u kečkama s kojima se umorna ruka bavila. Vaše lakirane gospodske cipelice uporno i sitno gaze poput balerine; oči Vam katkada sijevnu od miline dok meni klepeću drvene nanulice. Najbolje bi bilo da izrežete moj lik i za uspomenu sačuvate svoju sliku; ne morate tražiti neku posebnu izliku,…

KAKO SAM POSTAO ŽENA

Iznad mene dubok crni bezdan u njem samo ogromno srebrno oko; gleda li to moj Stvoritelj mene i čudi se sam svojoj inovaciji? Ostah i ja zdvojna zašto nije izustio: Neka bude žena!? Dovoljne su bile tek riječi: „Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.“ I stvori neizrecivu čaroliju; beskrajno lijepu Zemlju i vodu iz ništavila izrastu stabla i sve biljke koje se sjemene i sve životinje koje se množe. Stvori dan, noć i beskonačan svemir. U svom umjetničkom zanosu svojim svemogućim rukama od zemnoga praha oblikuje muškarca, ali ne bijaše…

METAMORFOZA

Gradim i rušim zidove kula daleko od viđenja na ležaju gdje smo nekada ispijali čaše slatkoga praha pijani od snoviđenja. S vremenom se izrodilo više hirovitih Manona čiji hramovi zaklanjaju i posljednju zraku sunca, a horizontom se šire stabla džinovskih otrovnih gljiva gušeći azurnost praskozorja i remeteći trenutke providnosti. Odnosim sve svoje križeve u krematorij zaborava oblažući ih hladnim kockama snježnobijelog mramora; čista i pročišćena vraćam se u sunčanu svjetlost djetinjstva oslobodivši se svih spona.

MASLAČAK

Livadom se prosu žut maslačak i dušu mi obuzme milina; tijelom zastruji nježna toplina tom divljemu cvijetku divi se svak. Pored prašnjava puta procvjeta na proplancima ljepotu širi; gdjegod pogledam iz trave viri uveseljava me cijelog ljeta. A kad nesta cvijet, spreman je za let i bijela pamučasta loptica već čeka vjetar da krene u svijet. Lebdi padobran k’o lastavica odnosi buket želja za planet i postade mala čarobnica.

LOVEĆI SUNCE

Svakog dana lovim Sunce na nebu ne da se u ispruženu mu ruku; leti ono nalik surom jastrebu htjela bih bar jednu njegovu zraku. Dok iz mulja lopoče izmami okom njegov sjajan disk pada u zalazak; nebo posipa narančastim prahom da raskošniji bude taj odlazak. Kao topole lijevam jantarne suze kroz prozore ulijeće čamotan mrak, a hladne guje već posvuda plaze. Zagušio me smrdljivo turoban zrak kao da mi noge živo blato gaze i ne vidjeh više Sunčev izlazak.

ŠUTNJA

Pravoj ljubavi dovoljna je šutnja kad sam pored tebe ostajem bez riječi; blistam k’o more na žarkome suncu il’ biserna rosa u ranu zoru. Ljubav je dovoljna sama sebi kad konačno uđe u nas sama; i nisu potrebne nikakve riječi, jer ona treperi poput lista s grana. U meni se ona u tišinu svila nalik na vestalku čuvam sveti plam; kadikad ti prenese blagi lahor glaskom flaute moj tihi uzdisaj. Ako me ljubiš ne govori ništa neka nas vjetar nosi kao maslačke; sve dalje na pučinu između modrina možda nas…