Tvoje plave oči dio su svih mora mijenjaju boju poput modrog neba; u trenu u njima zablista bijela zora, pa crna noć koja neprestano vreba. Kamo god pogledam tvojih očiju ima; u krošnjama vitkih tužnih čempresa čuvaju me one kad nasrne plima, a oblake paraju gromovi od bijesa. U nijemom kamenu one su tišina u…


I godine se nižu jedna za drugom izvlačim iz ormara dragocjeni dar; oblačim ga za te kao kad smo bili par iščekujem te opet s nekom tugom. Procvala je lipa i ovoga lipnja sjedim ispod nje i gledam u daljinu; nosim tu žutu lepršavu haljinu, a srce mi obuzela čudna strepnja. Danima mi pogled zaplijenila…


Danas svojevoljno navlačiš luđačku košulju birajući između dva zla ono manje; zagledavajući se u bijelinu stropa razmišljaš postoji li još jedno ”ili” kojega nisi u stanju sagledati ili je to možda beskonačan niz ”ili”. Nema u tebi munja strepnje čak ni kad su te, kao gavranove kandže, zakačile silne trireme i tegleći te odvlačile sve dalje…


U njenoj krošnji cijeli je svemir; skrivena u dvoru med zidovima kao da je osuđena na vječni mir njene grane samo samoća slama. Ovog je lipnja opet zablistala; čitava je posuta zlatnim prahom cvijet do cvijeta, u nju gradina stala tko prođe putom osjeti je dahom. Čim zamiriši, zapleše pčela roj i nebo je miluje…


Što to ima u gumenoj lopti šutiraju je nogama iz sve snage; leti, kotrlja se po zelenoj travi nitko ne zna njene krivulje drage. Svi bi htjeli da uleti u mrežu pa je izgube nasred terena; kao da cik-cak zrak reže njena je putanja pomjerena. Igrači se rastrčali na sve strane nalik lovu na duhove Asteka; kad…


OGLEDALO

  Obješeno na zidu u njeg’ život stane i kad mene više neće ovdje biti neko drugo lice će kriti i u se upiti; pokazivati mu svu ljepotu i mane. Pogledam li u njeg’ vidim svoj lik sve moje davno zaboravljene sanje upitam se: kad je stiglo ovo stanje? Iz ogledala čujem samo eha krik….


Svitanje raznosi tinjajući žar raspirujući ga u užarene ognjeve poput rojeva podivljalih krijesnica, a vrele iskre mi spaljuju zjene. Spuštenih vjeđa ulazim u plave vrtove snivajući i dalje Monetove oblake dok mi samoća plete zlatne okove. Vojska titana na obzorju stražari kao golemi kameni moai Rapa Nuija skidajući zvijezde s nebesa nalik vjetru što trga…


Rastrgana sam i razbacana po morskim bespućima svijeta; glava mi nestala u dubinama ledenog Bijelog mora, udovi izgubljeni u nemirnim bezdanima surovog Crnog mora. Mulj iz rijeke Huang He prekriva moj bezglavi trup negdje na samome dnu Žutoga mora, a srce griju tople dubine Crvenog mora. Nemirni duh lebdi tko zna na kojim zemljopisnim koordinatama…


Moja je sjena zasjenila sreću koja je svima rođenjem dana da upiju sunce gdjegod se kreću radost je moja od tmine sazdana. Umotana u kamenu šutnju pjesmom tišine u svom uhu u dubini nosim vječitu slutnju dušom uvijenom u crnome ruhu. Kudgod išla dotakne me mrak ne čujem više razdragan smijeh već me pritišće prljavo…


Nikada više mladost se neće vratiti, naši snovi i bljesak oka, sjaj zvijezda u našoj noći, ne tuguj, ostaju nam sjećanja u samoći. Život leti dalje, a mladost prolazi treba imati snage za sve što dolazi; i ako se sretnemo negdje u tom krugu ne zaustavljaj se i ne pružaj mi ruku. Možda ćeš još…


Između nas ima posrnulih anđela nitko ih ne prepoznaje stvarno. Kadikad ih pogleda slučajan prolaznik okrećući glavu od neugodnog prizora koji vrijeđa njegovu harmoniju. Samozatajno žive poput aveti grada i nisu nagi kao Michelangelovi krilati na nebesko plavom svodu Sikstinske kapele. Posvuda ćete ih susretati gradom; na pločnicima se zanose sad lijevo – sad desno…


Rastopile se pahulje, nestala je zima smeđim granama zelenilo se budi dok u dužim danima više topline ima osmijesima su ozarena i lica svih ljudi. Izvirile u travi ljubice mirisne i žuti jaglaci pozdravljaju sunce posvuda lepršaju bubice sitne iz sna probudiše šišmiše pospance. Svugdje odjekuje milozvučan poj čudesno proljeće još se jednom rađa mladost treperi u sreći…


Polagano se u mene slijeva gusta skliska uljasta tekućina taložeći se mojim sedimentnim srcem; potpuno me ispunjava kao crno zlato koje se nataložilo maternicom Zemlje. Usporavam hod kroz međuprostor gledajući zvijezde kao svijeće dok srebrnasti plam tinja samo za me upitam se: da li sam možda skrenula? Plašim se njegove užarene iskre krila mi postaju…


Nevidljiv netko živi u meni često ga čujem kako potiho cvili to je samo stranac u mojoj sjeni baš nikome nije on ljubak ni mili. Sve oči ga vide jasno kao dan ovija me poput crnog kaputa mišljah da je to samo moj san, al’ u javi me on najčešće sputa. Zbog njega se uvijek…


Stiglo je proljeće, ne da se zima zadasi ledeni zemlju još ljube kao da sve osta u zamrlim snima dok hladni vjetrovi poljanama trube. Samo malena šljiva u mom vrtu, nestrpljiva, ukrasila grane pupovima ne mari za sunce i toplinu škrtu već se sva obasula bijelim biserima.


Plešući na podiju u lakiranim štiklama neuhvatljivo poput kobrinog plesa lelujajući se skladno sa sviračem frule i nečujnim podrhtavanjem tla spremna na smrtonosni ugriz onoga koji ti se usudi suviše približiti. U maslinasto zelenoj haljini pripijenoj zanosno na mirisnom tijelu pantere vladaš plesnim podijem tog cirkusa izvijajući se u ritmu svjetlosti i zvuka kao smaragdna…


Gledam Zagreb kao na dlanu pored mene „Matoš na klupi“; još jednu je noć proveo besanu ispod blijedožute svjetlosti lampi. Dok čitam Baudelairea, nijemo šuti, zagledan u krovove Donjega Grada; suho crveno lišće šetalištem šušti riječ po riječ kao da mi niz grlo pada. Znam da je i on, barem jednom, na istome ovom mjestu…


Ako se ikad ponovno rodim htjela bih iznova žena biti; jer samo je ona ta što se iz sivila uzdići može u plave visine. Vraća se kao mirisno proljeće koje zadivi svojom ljepotom; poput boginje vlada Olimpom nesvjesna svoje siline gorde. Tvrda kao granitna stijena istodobno nježna i miline puna; srce je njeno kugla zemaljska…


To je ona ljubav o kojoj se sniva djetinjim srcem, punim ushićenja; sa sjajem u oku što nesvjesno skriva sve svoje oblike i sve boje zrenja. I ta naša ljubav stalno negdje lijeće puna je čežnje kao čaša mladog vina; htjela bi da bude nešto još veće uzdižući se neslućeno put visina. Stvorena u nama…


U neskladu vremena tvoj duh je obojio usijanu tamu smijeh sunca u zelene valove dok si se poput plime magično uzdizao krajolikom mojih azurnih misli. Slijedila sam tvoje nevidljive stope bibliotekom udišući mirise dugo nedirnutih požutjelih knjiga. Zjenama mojim čitao si retke s papira stihove ispisane bijelom rukom, a vani je još uvijek mrmorilo Borje sve…


ŠAFRAN

Šetala sam zamišljena parkom s mislima negdje u daljini; ne znajuć’ tko prođe u blizini kao da sam obavijena mrakom. I odjednom oči mi se susrele s ljubičastim cvijetkom na travi; to proljetni šafran sve preplavi i latice se danu vesele. Dok topla ga zraka sunca mami nestrpljivo izranja iz tame da u dubini više…


Pišem pisma puna mučna jada otkad više ne dišemo skupa; s njima tješim svoju dušu sada al’ u njoj osta tek praznina tupa. Zar će te vratiti tinta na papiru i kako da proljeće iznova dođe? Nestadoše dani sreće kao u hiru sa studenim pahuljama sve prođe. S vremenom će slova izblijediti zaboravljena u skrivenoj…


Padam u mutnu žutu rijeku punu mrtvih očiju što nose ih struje u maternicu zemlje gdje se korijenje stabala dodiruje. Zaplićem se o priljepke koji su poput embrija iz epruveta završili život prije negoli su ugledali kako bjelina zvijezda nestaje u zorama zasljepljujućih svjetlosti. Gušim se u dimu preminulih pjesama spaljenih prije prvog čitanja koje…