Proljeće se ponovno iz sna budiodjenulo pupoljcima nage granekao da su na se stavile đerdanei utoplilo hladne zemljine grudi. Cvijet po cvijet doziva suncesve čaške ispune mirisne latitratine prekrile tanane vlati,a voćke nalikuju na mladence. Cvrkuću ptice zelenim gajemjoš jedna je prošla hladna zima,pa ću i ja rado zapjevati s njimaiako kosa blista srebrnim sjajem.


I ovoga travnja padaju kiše iz dana u dan oblaka je više; ali te kiše nisu kao druge donose sreću, ispiru tuge. U njihovom ritmu sve raste kući se vraćaju malene laste; kapi šaraju oči bojama rujadok proljeće zanosno buja. Pred svaki korak prostre sag, mek i zelen, kao da ga istka mag;i ozarenih lica…


Gledamo se šutke, znamo, nije prvi put,kao da smo se već negdje sreli. Déjà vu!Sjećam se tih divljih konja u tvojim očimakoji galopiraju pored strijela zelenih agavadok izblijedjeli Mjesec na nebu se gubikroz koridore zablista svjetlost,svjetlost jača i od sjajna zlata.Žarki ognjevi rasporedili seu pravilnim titrajućim obručimazuba vremena što sahranio je šutnju. Tvoj glas, poput…


Miriše li beskrajna dobrotaili je ona samo lahor u dušikoji nas zagrljajem tješii lijeno se oko nas mota. Ta dobrota je poput topolašto nad vodom šute u tišinisviju se srebrne na mjesečini,a šume šumore pjesme mola. Ona je u zemlji zakopanaduboko korijenje ju poznakoje nikad zlo ne spoznaproljećem grane rascvjetana. I tada šuti svojom ljepotomzanosno…


Ne prolazim više pored „Džamije“da ne čujem žalobno jecanje,po kolonadama bijelih stupovakaplju plavetne suze Lune. Bijesni psi od čelikaizgrizli stabla magnolijautihnule sve okolne ulicejer nesta ružičastih cvjetova. Ostala tek pusta tratinasrebrnom rosom zalivenavlati plaču za granamai njihovim razigranim sjenama. Umrle rascvjetane magnolijepovjetarac sjetno oplakuje,a jedna grlica svoju tugu gasina vrelim kamenim kockama.


Sve ptice otišle su prema jugupokucala zima na moja vratadovukla sa sobom mrsku tuguna cestama lokve pune blata. Moje gnijezdo ostalo je praznonikog nema da u njega svratiuzalud dani što vukli su se maznokad nema tko da me zove „mati“. I sve sam dala ovome životubaš sve što iskao je od mene,a on je bio…


Ima li konjanik svoju pjesmukada cestom jaši za Cordobužuri k’o da nosi svježu robuveć zavije u okuku osmu. Crven mjesec prati ga u stopuagave su poškropljene rosomza njim kaska kosac s kosomcrn konjic zastane u galopu. Mrki jahač mili dugom cestomsrce bolno zajeca kasidukonjic pade smrću jezovitom. Sam pjesnik nalik meteoroidumrtav leži pod starom maslinomzvona…


Prepolovila si svoje srcei polovicu duboko posadilau pustopoljinu njegovih grudigdje ledeni vjetrovi zavijajunalik onima u ogoljenim stepamau kojima sjeme nikada ne proklijaveć se smežura poput suhe smokve.Drugu polovicu ostavljaš sebii ona iznova izraste ogromnaumalo, kao Olympus Mons. Zapitkuješ svijetom treba li tkogodsrce uznosito što cvjeta cvijetomboja davnih jeka, ljubavi i nada,i ljudskih htjenja da ga…


Tko te čita, tvoje uzdisaje budi,Katule, ni u smrti nemaš mirapoput gejzira dižeš se u eterda bi iznova probudio strastione, koja za te ne htjede znati.Misliš da slična je bozimaočarava te njena silueta(zatravljene su oči tvoje)i tko sjede u njeno društvoposta tvome peru meta.Nalik si sapetom Tifonuokamenjenom u planini Etneu nemoći bijesa i srdžbeizbacuješ dim…


Isprest ću pređu od čistoga zlata – riječimaPoput čvrstih niti s kolovrata – riječima. Isplest ću za te gazelu od filigranasrcem boje grimiznoga ahata – riječima. Utkat ću u nju svaki tren žudnje i plačaI svih neispjevanih kantata – riječima. Prepuna neke čudnovate milinePjesmu rose na mjesečini hvata – riječima.   Ispunjena plamom, čežnjom miriši,usana punih…


Sipi, sipi i sipi bijeli snijeg – u oku suzaPrekrivši cijeli moj brijeg – u oku suza. I borove je grane okitio blistavijePoput srebrnog praha najsitnijeg – u oku suza. Od ljepote puteljkom zastajem,Pa krenem koraka sporijeg – u oku suza. Strah me da tu ljepotu ne izgubim,Zima grli zagrljaja drugačijeg – u oku suza….


U mračnoj noći spominjem ti ime – u magli,Dugačke su ove hladne zime – u magli. Trebam tvoje sigurne mirisne rukeŠto grle me poput nježne rime – u magli. Neka me vode kroz monsunske kišeI čuvaju od silne morske plime – u magli. S tobom ću i na kraj svijetaTamo, gdje vječne vatre dime –…


ALBATROS

U meni neka čudna pticaširi svoja ogromna bijela krilana sve strane sputava je žicapolomljena u tamu se svila. Letjeti bi htjela između modrinapustiti da nose je olujne strujekružiti ponad sedam planinadok u daljini morski vali bruje. Taj albatros slomljenih krilazgurio se na dnu moje sjenekudagod krene zaustavi ga silaoko njega samo zidovi i stijene. Htio bi…


MEGAGROB

U zaboravu kamenapostoji megagrobu kojem su sahranjeni svi Snovi izdahnuliu jednoj jedinoj noćidok je svjetleći bodež paraotek narođeni bijeli mozakšto jezivo je rezao prostor s prvim nemirnim vriskom. Nesigurni koracijoš i sad tragajuza izgubljenim Snovimada okite latima put reinkarnacije,al’ s viđenjem nedjela zvjeradisami tonu dublje u nepovratcrne rupe autističnog univerzuma. Možda levitiraju u gravitacijskomprostorvremenu između…


                     Lei Deutsch, 1927-1943                     i žrtvama holokausta Beskonačan crni dim kružinema Mjeseca, ni Sunca nema,ni svjetala reflektora nema više; još samo se čuje moć tmineu kojoj stenju ispucale usneprepune samrtnih hropacaispunjavajući jezivu tišinu. Lokomotiva u beskraj vučete žalobne vagone smrti sve dalje od rodnoga grada.Priklještena između mnogih tijela(bez mrve hrane i kapljice vode)život se gasio…


Noć polagano guta danulicama tihost se širi;iz mene samo očaj virikradući mi s očiju san. Sve jačim stiskom me grlii teret mi pritišće grudi;neke prošle zanose budidok noć sigurno jutru hrli. Palim u tmini cigaretuživot s dimom se prostre;davni polet mi podastrei skrši u zadnjem letu. U mraku tišina i ja, samitonem u čudnovatu sjetu;još…


U zapaljen suton snovi davni najednom se vrate u slučajnom pogledu što luta kao svjetlost koja ulicama sine skrivajuć’ u sebi neizmjerne tuge. Dok nevino padaju pahulje bijele u mislima mi poljubac blagi i jedno davno zbogom na usnama. Dozivam te u hladnim noćima, a ti se u gustim maglama gubiš.Snijeg prekriva tvoje stopešto nestaju…


Stalno sanjam isti san;u snu se odjednom budims tobom mi počinje dansvemu se pomalo čudim. Sad si daleko od menetamo gdje nema ljudi;ne prate te sive sjenejutrom te cvrkut budi. Oprosti, mislim samo na sebe;čujem tvoj glas koji me kudine mogu nastaviti bez tebeljubomora mi razdire grudi. Hoću da san ne prestaneda bude sve kao…


U zemlju sam zakopala tugu obzidala zidinama varljivu nadu zatvorila smijeh u stelitnu kuglu glas zaključala negdje u Hadu. Suze sam bacila u veliku vodu i sve snove pustila da odlete više ništa me ne ometa u hodu nit’ oblačka nema da me oplete. Ne postoji na obali oseka i plima što me kao more…


Davno na Trgu postavljen je sat sve sekunde, minute i sate broji, kazaljke neumorno trče, kao tat čini se da čitav ovaj život kroji. Uvijek čekaju ispod njega ljudi pogledi su im nekako smrknuti, uvis pogledavaju pomalo hudi rado bi da krug mogu prekinuti. A neki stoje ispunjeni sladom kraj njega se tada ljubav budi, sastaju se…


Katkada spustim kapke u unutarnji uđem svijet; tu čvrste su zelene stapke na njima rascvjetan cvijet. Poznat pjev u snu se javi procvala akacija zamiriše pokošene livade na Savi, a na vodi čamac se njiše. Tu je i žuti mačak Nocan zadovoljan mazno prede; dvorištem se gega racan dok patka s pačićima jede. Dolutala kujica…


Sva siva, mokra i tiha prestrašila je gaj i polja grane s dahom zanjiha i čini sve što joj je volja. Suho lišće nebom pleše uz njen ritam poskakuje diže ga, pa spusti mekše, tko zna što sve još kuje. Kudgod prođe, sve požuti posvud ostavlja čujan sag šuštavi nastaju njeni puti i šišmišu posta…


Pod krošnjom starog kestena ovijena tamom perivoja mrtvih usplamtjeloj noći Svih svetih šuteći stojiš strpljivo kao sjena. Upijaš mirise krizantema bezbroj titravih plama svijeća sve te iznova na njega podsjeća poput blagotvornog melema. Godinama živiš u fluidnosti isčekujući usrdnu poznatu ruku da ti skrati svu grozničavu muku i povede kroz tajni zid vječnosti.


Ulij mi epsomita u čašu da ispijem do samoga dna i pročišćena ću povjerovati da nema drugih istina; i kako smo se slučajno sreli u koritu davno presušene rijeke čije vode odavno više ne žubore. Iz navike silazim do njenih obala gledajući osvite uspoređujući ih s onima nakon noći bijeloga satena; kako je čudesno tada…