Iznad grada, pored starih arkada, tisuće svijeća obasjalo je noć; u plamenu kao da je neka moć treperi kroz tamu s puno sklada. I svaki odsjaj nosi svoju priču zapletenu između krizantema; izvirući kao tužna poema mrtve dušice sa svih strana niču. U žarki plamen jedan život stao; neke izgore do samoga kraja čak im još…


Odmarao je na nebeskom tronu satkanom od mekih toplih oblaka promatrajući što to dolje rade; igraju se s Malim dječakom i Debelim čovjekom rođenima u beskonačnom paklu fizije razarajući sve pred sobom kao kule od karata. U suludoj igri natjecanja premašili su već odavno brojku veću od broja stoljeća poslije Krista. I spusti se On…


Moja nova Fabia odluči da se provoza plesala je cestama kao luda divokoza; dovoljno nije bilo što je žarko crvena već je brzala raskršćem zadnjeg trena. Dok se njen krov trakom bjelasao srebrni motor se sve više raspojasao, a ona je od sreće ulicama ludovala tek je kratko na Prisavlju zastala. Na prostranom poligonu nigdje…


Gledam javor ispred prozora kao da ga je obojila crvena zora; novu odoru je na se djenuo od ljubavi je posve skrenuo. U sunčanu Jesen se zaljubio čeznući se potpuno pogubio; kad mu vjetar grane zanjiše on sve brže uzbuđenije diše. Niti Jesen nije ravnodušna očara je njegova boja prpošna; razodjenu ga nježno i polako…


Spusti se jesen zrelih vinograda opijena sladom cestom tetura avenijama i parkovima grada šuštavo lišće posvuda gura. Zavila je sve u tamne ogrtače dok cijedi se sok s njenih usana kao da turobno sivo nebo plače ispraćajući sunce vedrijih dana. Njezine suze po srcu me tuku u moju sobu nadvila se tuga sumorni dani sporo…


Podižem spomenik našoj ljubavi daleko od urokljivih očiju polažući po jednu zvijezdu za svaki naš purpuran dan kojim smo prolazili zagrljeni ispod ovog modroga neba, ljubavi moja. Došlo je vrijeme da vratimo zemlji ono što nam ona dade, al’ ne ostavljaj me samu u ovoj sumornoj jeseni života kad više ništa nam ne može vratiti…


Još jedna jesen stigla je na vrata s mirisom kiša i zrelih vinograda; došuljala se tiho jezercima blata mili zrelim poljima, i sred grada. Rasplela je svoje kose sive ponad parkova i promenada; šetajući poput neke stare dive oslika sve u zlatno iznenada. Isprati ljeto tugaljivim bolerom uvelim licem skrivene suze nahrupe; ptice otjera ledenom…


Svaka je pjesma jedna smrt, istovremeno rađanje i umiranje; baca u tamnicu bivših sjećanja u kojoj je zatvoren smijeh, dodir i mogućnost raspoznavanja dana. Ostaje samo topla i slana voda na nekim davno zaboravljenim obalama na kojima se gubi potreba za smislom i želja za susretom sa samim sobom. U tebi odjekuje grmljavina koja svojim…


Povratak u rodnu Sulmonu onemogućava ti pijesak koji je milenijima sipio iz krvave maternice neba taložeći se ispred tvojih vrata. Oči prekrivene paučinom teško razaznaju zidove od tamno oslikanih prozora kroz koje ponekad zabljesne tek tanak tračak svjetlosti. Ležiš u hladnoj polupraznoj izbi zagledan u crno beskonačno more držeći u jednoj ruci Metamorfoze dok drugom…


Oprostite, u Vaš foto uđoh slučajno kažiprst je okinuo sasvim iznenada; ipak ste Vi iz nekog velikog grada, a ja sam još jedno biće beznačajno. Vas krase brokat i lepršava svila kao slap kosa Vam pada u loknama; moja na ramenima visi u kečkama s kojima se umorna ruka bavila. Vaše lakirane gospodske cipelice uporno…


Iznad mene dubok crni bezdan u njem samo ogromno srebrno oko; gleda li to moj Stvoritelj mene i čudi se sam svojoj inovaciji? Ostah i ja zdvojna zašto nije izustio: Neka bude žena!? Dovoljne su bile tek riječi: „Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.“ I stvori neizrecivu čaroliju; beskrajno lijepu Zemlju i vodu iz ništavila…


Gradim i rušim zidove kula daleko od viđenja na ležaju gdje smo nekada ispijali čaše slatkoga praha pijani od snoviđenja. S vremenom se izrodilo više hirovitih Manona čiji hramovi zaklanjaju i posljednju zraku sunca, a horizontom se šire stabla džinovskih otrovnih gljiva gušeći azurnost praskozorja i remeteći trenutke providnosti. Odnosim sve svoje križeve u krematorij zaborava…


Livadom se prosu žut maslačak i dušu mi obuzme milina; tijelom zastruji nježna toplina tom divljemu cvijetku divi se svak. Pored prašnjava puta procvjeta na proplancima ljepotu širi; gdjegod pogledam iz trave viri uveseljava me cijelog ljeta. A kad nesta cvijet, spreman je za let i bijela pamučasta loptica već čeka vjetar da krene u…


Svakog dana lovim Sunce na nebu ne da se u ispruženu mu ruku; leti ono nalik surom jastrebu htjela bih bar jednu njegovu zraku. Dok iz mulja lopoče izmami okom njegov sjajan disk pada u zalazak; nebo posipa narančastim prahom da raskošniji bude taj odlazak. Kao topole lijevam jantarne suze kroz prozore ulijeće čamotan mrak,…


Pravoj ljubavi dovoljna je šutnja kad sam pored tebe ostajem bez riječi; blistam k’o more na žarkome suncu il’ biserna rosa u ranu zoru. Ljubav je dovoljna sama sebi kad konačno uđe u nas sama; i nisu potrebne nikakve riječi, jer ona treperi poput lista s grana. U meni se ona u tišinu svila nalik…


Umrlu prije negoli rođenu mrtvu te položiše u kolijevku izloživši poput smrdljive strvine da te iskljuju ptice grabljivice. Nemaš roda nit’ poroda samo svoju nerođenu djecu koja proklinju ime Stvoritelja klizeći nečujno tuđim jajovodima uzalud osluškujući jeku tvoga srca. Zaboravljena u svojoj Smrti nikog nema da položi crveni krin na tvoja bijela razapeta rebra nalik…


  Željezne teme lete gdje je vremenje breme svjetleće strele mrve Mjesec crne se zelene ceste.   Srebre prepredene besjede crvene trešnje edenske teške kletve Eve gnječe svete sjemenke. Plemenske mržnje bjesne već sljedeće žrtve teče krv ježe se mrtve sjene mjeden se čember steže.


Tvoje plave oči dio su svih mora mijenjaju boju poput modrog neba; u trenu u njima zablista bijela zora, pa crna noć koja neprestano vreba. Kamo god pogledam tvojih očiju ima; u krošnjama vitkih tužnih čempresa čuvaju me one kad nasrne plima, a oblake paraju gromovi od bijesa. U nijemom kamenu one su tišina u…


I godine se nižu jedna za drugom izvlačim iz ormara dragocjeni dar; oblačim ga za te kao kad smo bili par iščekujem te opet s nekom tugom. Procvala je lipa i ovoga lipnja sjedim ispod nje i gledam u daljinu; nosim tu žutu lepršavu haljinu, a srce mi obuzela čudna strepnja. Danima mi pogled zaplijenila…


Danas svojevoljno navlačiš luđačku košulju birajući između dva zla ono manje; zagledavajući se u bijelinu stropa razmišljaš postoji li još jedno ”ili” kojega nisi u stanju sagledati ili je to možda beskonačan niz ”ili”. Nema u tebi munja strepnje čak ni kad su te, kao gavranove kandže, zakačile silne trireme i tegleći te odvlačile sve dalje…


U njenoj krošnji cijeli je svemir; skrivena u dvoru med zidovima kao da je osuđena na vječni mir njene grane samo samoća slama. Ovog je lipnja opet zablistala; čitava je posuta zlatnim prahom cvijet do cvijeta, u nju gradina stala tko prođe putom osjeti je dahom. Čim zamiriši, zapleše pčela roj i nebo je miluje…


Što to ima u gumenoj lopti šutiraju je nogama iz sve snage; leti, kotrlja se po zelenoj travi nitko ne zna njene krivulje drage. Svi bi htjeli da uleti u mrežu pa je izgube nasred terena; kao da cik-cak zrak reže njena je putanja pomjerena. Igrači se rastrčali na sve strane nalik lovu na duhove Asteka; kad…


OGLEDALO

  Obješeno na zidu u njeg’ život stane i kad mene više neće ovdje biti neko drugo lice će kriti i u se upiti; pokazivati mu svu ljepotu i mane. Pogledam li u njeg’ vidim svoj lik sve moje davno zaboravljene sanje upitam se: kad je stiglo ovo stanje? Iz ogledala čujem samo eha krik….


Svitanje raznosi tinjajući žar raspirujući ga u užarene ognjeve poput rojeva podivljalih krijesnica, a vrele iskre mi spaljuju zjene. Spuštenih vjeđa ulazim u plave vrtove snivajući i dalje Monetove oblake dok mi samoća plete zlatne okove. Vojska titana na obzorju stražari kao golemi kameni moai Rapa Nuija skidajući zvijezde s nebesa nalik vjetru što trga…


Rastrgana sam i razbacana po morskim bespućima svijeta; glava mi nestala u dubinama ledenog Bijelog mora, udovi izgubljeni u nemirnim bezdanima surovog Crnog mora. Mulj iz rijeke Huang He prekriva moj bezglavi trup negdje na samome dnu Žutoga mora, a srce griju tople dubine Crvenog mora. Nemirni duh lebdi tko zna na kojim zemljopisnim koordinatama…