Između nas ima posrnulih anđela nitko ih ne prepoznaje stvarno. Kadikad ih pogleda slučajan prolaznik okrećući glavu od neugodnog prizora koji vrijeđa njegovu harmoniju. Samozatajno žive poput aveti grada i nisu nagi kao Michelangelovi krilati na nebesko plavom svodu Sikstinske kapele. Posvuda ćete ih susretati gradom; na pločnicima se zanose sad lijevo – sad desno…


Rastopile se pahulje, nestala je zima smeđim granama zelenilo se budi dok u dužim danima više topline ima osmijesima su ozarena i lica svih ljudi. Izvirile u travi ljubice mirisne i žuti jaglaci pozdravljaju sunce posvuda lepršaju bubice sitne iz sna probudiše šišmiše pospance. Svugdje odjekuje milozvučan poj čudesno proljeće još se jednom rađa mladost treperi u sreći…


Polagano se u mene slijeva gusta skliska uljasta tekućina taložeći se mojim sedimentnim srcem; potpuno me ispunjava kao crno zlato koje se nataložilo maternicom Zemlje. Usporavam hod kroz međuprostor gledajući zvijezde kao svijeće dok srebrnasti plam tinja samo za me upitam se: da li sam možda skrenula? Plašim se njegove užarene iskre krila mi postaju…


Nevidljiv netko živi u meni često ga čujem kako potiho cvili to je samo stranac u mojoj sjeni baš nikome nije on ljubak ni mili. Sve oči ga vide jasno kao dan ovija me poput crnog kaputa mišljah da je to samo moj san, al’ u javi me on najčešće sputa. Zbog njega se uvijek…


Stiglo je proljeće, ne da se zima zadasi ledeni zemlju još ljube kao da sve osta u zamrlim snima dok hladni vjetrovi poljanama trube. Samo malena šljiva u mom vrtu, nestrpljiva, ukrasila grane pupovima ne mari za sunce i toplinu škrtu već se sva obasula bijelim biserima.


Plešući na podiju u lakiranim štiklama neuhvatljivo poput kobrinog plesa lelujajući se skladno sa sviračem frule i nečujnim podrhtavanjem tla spremna na smrtonosni ugriz onoga koji ti se usudi suviše približiti. U maslinasto zelenoj haljini pripijenoj zanosno na mirisnom tijelu pantere vladaš plesnim podijem tog cirkusa izvijajući se u ritmu svjetlosti i zvuka kao smaragdna…


Gledam Zagreb kao na dlanu pored mene „Matoš na klupi“; još jednu je noć proveo besanu ispod blijedožute svjetlosti lampi. Dok čitam Baudelairea, nijemo šuti, zagledan u krovove Donjega Grada; suho crveno lišće šetalištem šušti riječ po riječ kao da mi niz grlo pada. Znam da je i on, barem jednom, na istome ovom mjestu…


Ako se ikad ponovno rodim htjela bih iznova žena biti; jer samo je ona ta što se iz sivila uzdići može u plave visine. Vraća se kao mirisno proljeće koje zadivi svojom ljepotom; poput boginje vlada Olimpom nesvjesna svoje siline gorde. Tvrda kao granitna stijena istodobno nježna i miline puna; srce je njeno kugla zemaljska…


To je ona ljubav o kojoj se sniva djetinjim srcem, punim ushićenja; sa sjajem u oku što nesvjesno skriva sve svoje oblike i sve boje zrenja. I ta naša ljubav stalno negdje lijeće puna je čežnje kao čaša mladog vina; htjela bi da bude nešto još veće uzdižući se neslućeno put visina. Stvorena u nama…


U neskladu vremena tvoj duh je obojio usijanu tamu smijeh sunca u zelene valove dok si se poput plime magično uzdizao krajolikom mojih azurnih misli. Slijedila sam tvoje nevidljive stope bibliotekom udišući mirise dugo nedirnutih požutjelih knjiga. Zjenama mojim čitao si retke s papira stihove ispisane bijelom rukom, a vani je još uvijek mrmorilo Borje sve…


ŠAFRAN

Šetala sam zamišljena parkom s mislima negdje u daljini; ne znajuć’ tko prođe u blizini kao da sam obavijena mrakom. I odjednom oči mi se susrele s ljubičastim cvijetkom na travi; to proljetni šafran sve preplavi i latice se danu vesele. Dok topla ga zraka sunca mami nestrpljivo izranja iz tame da u dubini više…


Pišem pisma puna mučna jada otkad više ne dišemo skupa; s njima tješim svoju dušu sada al’ u njoj osta tek praznina tupa. Zar će te vratiti tinta na papiru i kako da proljeće iznova dođe? Nestadoše dani sreće kao u hiru sa studenim pahuljama sve prođe. S vremenom će slova izblijediti zaboravljena u skrivenoj…


Padam u mutnu žutu rijeku punu mrtvih očiju što nose ih struje u maternicu zemlje gdje se korijenje stabala dodiruje. Zaplićem se o priljepke koji su poput embrija iz epruveta završili život prije negoli su ugledali kako bjelina zvijezda nestaje u zorama zasljepljujućih svjetlosti. Gušim se u dimu preminulih pjesama spaljenih prije prvog čitanja koje…


Iz očiju tvojih iskra me obasjala osvijetlila najcrnju moju tamu; pȕt je mirisom jasmina bujala rastao si kao Apolon u hramu. Tebi, ljubavi, pišem ove sonete kao zlatne niti pletem nježne riječi; dok titraju u noći kao himne svete bezbroj njih još u mojoj krvi ječi. Zapalit ću s njima vječni plam; pa i kad…


Kao djeca dozivali smo jedno drugo u osvitima rumenih jutrenja loveći zlatne strune sunca; ti, u surim divljim planinama ja, u smaragdnim livadama. Dozvali smo se kroz uho oblaka jedne snjegovite duge zime i htjedosmo zaustaviti vrijeme. Usnama si mrvio srebrni prah s mog promrzlog ružičastog lica; voljela sam miris tvoje puti, boje koje su…


Djed Mraz i sobovi dobili su gripu na Sjevernom polu pijuckaju čaj u toplome krevetu kišu svi u hipu čak i mali vilenjaci padaju u očaj. Silnim kihanjem podižu pahulje kojima prekrivaju sela i gradove cijela zemlja sliči na bijele dragulje pa sva djeca sanjaju vesele snove. Dok lepršaju na crvene krovove razigrane pahulje zovu…


Kao galeb Jonathan Livingston letiš visoko u paperjaste oblake dodiruješ svjetlost i beskrajnu tamu dodiruješ savršenstvo bez granica igrajući se sa strujama i vjetrovima. Postaviti se na mjesto drugoga gledati njegovim očima to je kao postati apsolutno biće koje ne poznaje granice niti odricanje. Poderao si sve davno pročitane knjige i počeo ispisivati knjige svog…


Pahuljice padaju i na ovaj Badnjak spuštaju se meko na zemaljski put zabijeliše gradove, osvijetliše svaki kut da bi sve dimnjake spazio Djed Božićnjak. Dok iznova pismo pišeš u daleku Laponiju htjela bi da ti se ispuni dugo sanjan san; da ti Djed stvori kamin želja čaroban kojim će spustiti košaricu još čudesniju. Upalila si…


Isprhnula sam iz svoje čahure poput leptira dudovog svilca i prsnula u kozmičku tamu teturajući gravitacijskim poljem nalik na Cruithne prolazeći svoju zacrtanu potkovičastu orbitu. Plutam putanjom poput satelita sjećajući se vlastitog krvavog krika koji je ostao u meni kao nijema bol nakon zasljepljujućeg uranskog bljeska. Oči su mi gnijezda umirućih meteora što hvataju posljednji kopljasti…


O, Bilogoro, mili rodni kraju gdje stara kuća djedova stoji; varljivi san me od nje odvoji već i kosti svih predaka znaju. Ne bih gutala gorčinu pelina kad prijatelj ga toči objeručke; sve igre zakulisne i mučke ni kiseli okus pljesniva vina. Duša bi se napajala milinom kad bih zajahala svoju Gidru  zablistala srećom i vedrinom. Gledajući…


Prošla je vječnost od našeg susreta kad sretoh te i pomislih: sanjam;  nesta mladost kao dim cigareta s kojim i ja u sivi suton uranjam. Htjela bih još jednom vratiti te dane i spojiti iznova naše male kaplje; proživjeti sve vedre trenutke znane koracajući stazom koja se rasiplje. Još plavi mjesec svoju svjetlost lije u meni se…


Stvaram bijeli oblak iznad glave ljepši od dvera ponad uzvisine; vjetar ga ziblje kao vlati trave k’o ljiljan divovski on je poput dine. Obasjavaju ga zvijezde kada smrkne pun je sjaja kao grumen kristala; zvjerad u gustišima na njeg’ cikne upirući pogled put njegova areala. U oblaku su sve šutnje planina neispjevane pjesme serafina i…


Nikada neću moći spoznati koliko imaš različitih lica kada će i koje probuditi budilica; rascjep nikad neću doznati. Prvo, i možda pravo, probude vali kad ždralovi su daleko odletjeli i nenapisane pjesme raznijeli dok gordom suzom cakle žali. S drugim sjediš na Kapitoliju nemilosno spuštaš oštricu mača ne čuješ jauke sestara niti plača; Vae victis! –…