Isprhnula sam iz svoje čahure poput leptira dudovog svilca i prsnula u kozmičku tamu teturajući gravitacijskim poljem nalik na Cruithne prolazeći svoju zacrtanu potkovičastu orbitu. Plutam putanjom poput satelita sjećajući se vlastitog krvavog krika koji je ostao u meni kao nijema bol nakon zasljepljujućeg uranskog bljeska. Oči su mi gnijezda umirućih meteora što hvataju posljednji kopljasti…


O, Bilogoro, mili rodni kraju gdje stara kuća djedova stoji; varljivi san me od nje odvoji već i kosti svih predaka znaju. Ne bih gutala gorčinu pelina kad prijatelj ga toči objeručke; sve igre zakulisne i mučke ni kiseli okus pljesniva vina. Duša bi se napajala milinom kad bih zajahala svoju Gidru  zablistala srećom i vedrinom. Gledajući…


Prošla je vječnost od našeg susreta kad sretoh te i pomislih: sanjam;  nesta mladost kao dim cigareta s kojim i ja u sivi suton uranjam. Htjela bih još jednom vratiti te dane i spojiti iznova naše male kaplje; proživjeti sve vedre trenutke znane koracajući stazom koja se rasiplje. Još plavi mjesec svoju svjetlost lije u meni se…


Stvaram bijeli oblak iznad glave ljepši od dvera ponad uzvisine; vjetar ga ziblje kao vlati trave k’o ljiljan divovski on je poput dine. Obasjavaju ga zvijezde kada smrkne pun je sjaja kao grumen kristala; zvjerad u gustišima na njeg’ cikne upirući pogled put njegova areala. U oblaku su sve šutnje planina neispjevane pjesme serafina i…


Nikada neću moći spoznati koliko imaš različitih lica kada će i koje probuditi budilica; rascjep nikad neću doznati. Prvo, i možda pravo, probude vali kad ždralovi su daleko odletjeli i nenapisane pjesme raznijeli dok gordom suzom cakle žali. S drugim sjediš na Kapitoliju nemilosno spuštaš oštricu mača ne čuješ jauke sestara niti plača; Vae victis! –…


Ima jedna cesta prema Suncu tamo gdje zemlja se budi tamo gdje nebo krvavo rudi šireći krila prema vrhuncu. Kreneš li tuda tražit ćeš znaka noseći bol u svojim grudima i obraćat ćeš se uz put ljudima: gdje su kosti mladih junaka? Posvuda leže u crnoj dubravi (zar ne čuješ njihove vapaje?) još hladan Dunav…


SLAVUJ

U grudima nosim sitnoga slavuja slušam ga kako umilno vapi; pjesma njegova je kao kapi koja poput modre rijeke buja. Nitko ne sluša njegov čudesan poj što vječno bruji i u nečuj se širi; tmurnim životom on se ne miri u ovoj hladnoći nekoj bešćutnoj. Sićušan slavuj neumorno pjeva s ljubavlju dok mrak se prolijeva;…


Ti što imaš svjetlost u zjeni kojega sunce miluje i grije plavetni dan te blistavo mije dok ja se gubim sva u mijeni. Bačena u tamnicu agonije svaki me otkucaj bolno reže melankolija mi dušu veže, a ja bih da od sreće se smije. Olovni i dugi su samotni sati ovijeni u neraskidivu paučinu; htjela…


U Opatiji bajnoj dv’je utvare  polagano prolaze proživljene dane kao da se vratiše iz prošlosti stare i s rukom pod ruku šaptom divane. Sasvim tiho dozivaju ljubav svoju: – Sjećaš li se našeg prvog susreta, Geza? – Grom me udario kad ugledah siluetu tvoju ljubljena ti i jedina moja princezo Lujza. Bješe to naše beskrajno…


Ne želim se više igrati mačke i miša vrati mi mojeg medvjedića od pliša; uzmi sebi sve svoje staklene pikule koje velikodušno daruješ kao granule. I da su sazdane od dijamanata i zlata pokazala bih ti velika izlazna vrata; nije stvar ni u količini, ni u veličini već jedino u fair-playu i gorčini. Nakon igre…


U predvečerje kad sve utihne nebo na zapadu obojeno je poput zrele naranče dok bonaca se razlijeva morem ti uranjaš u ocean mozga otkrivaš bijele školjke ukopane na iščezlim obalama u muljevitom pijesku poput bijelih krinova. Osluškuješ u njima hučanje titraja izgubljenih u Mamertinskoj tamnici kojom još odzvanja eho Vercingetoriksovog mirisa odbijajući se od memljivih zidova….


Ušuljala se bešumno poput tata kroz širom otvorene prozore sva zanosna kao da je od zlata ukravši nebu ljetne dekore. Donijela mi svu svoju ljepotu okitila grane nijansama žutim upijam pogledom tu divotu i od silnog ganuća zašutim. Dok raskošno titra čistim zrakom kao čestice blistavog kamenčića i moji snovi jačaju s mrakom. Pogledam li…


The new time of love and Peace arrived dark time of wars and whims will not be revived, Super moon its brightness spreads throughout the sky to lighten to all the path of harmony. Darkness has blended with the shining day a drop of rain with the golden sun ray, fields have ripened with colourful…


Živim u začaranom krugu proljeća, ljeta, jeseni i zima; sve ih je više i liče na dugu no, ne znam se nositi s njima. I kružim i kružim oko Sunca sve jače i bliže, to srce želi; uzdići se visoko do vrhunca i zagrliti ovaj svijet cijeli. Ne znam da li sam možda anđeo, vihor…


IZBOR

Razmišljaš koja je Smrt najbolja da li ona vješanjem il’ prostrel pištoljem za ovaj crni život ponestala ti volja; kako stići do cilja beskonačnim poljem? Možda je ipak bolje utapanjem u hladnoj i mutnoj nekoj rijeci, ironično, to treba izvest’ skakanjem poletjeti brzinom kao ispaljeni meci. Imaš punu šaku šarenih tableta koje ne zaslužuju povjerenje,…


Stigla je jesen u moju samotnu sobu s mirisnim dunjama na starom ormaru i zdjeli slatkog grožđa kao njenom daru odagnala je u meni nakupljenu tjeskobu. Zlatnožute dunje u nizu kao sunce žare vratiše me u neke davno sretne dane kad odjekivale su trgovima pjesme znane, a na uglovima sretala bih čađave kestenjare. Opijena aromom…


Gle, stigla je jesen i s njom kiše guste kapi na prozoru stvaraju buku sa svakom kapljom i nadu zatuku da sunčano ljeto vratiti se neće više. Već i laste napustile su gnijezda odletjevši prema dalekom jugu žuto lišće šuštanjem pojačava tugu dok vjetar njiše gole grane gvozda. A u mojoj duši hladnoća se skupi…


Upirem pogled često u visine u plavetni beskraj sjajnoga neba promatram na njemu čudesne oblike što prekrivaju lelujavu modrinu. Maštovita igra svjetlosti i sjena izmjenjuje pulsiranje paleta stvarajući zanosno blistave slike; paperjasti oblaci narisaše ženu ogromnih ruku koje pruža meni. Trepnem, i već jedrenjaci plove pučinom; gledam i platna poentizma kao da ih je stvorio…


Neka ti noć donese tišinu na svojim metalnim dlanovima koji zveckaju kao rafali kristalnih suza na staklenim lađama. Zatvorena u duboki bezdan Tartara poput Krona i njegove braće il’ kao Persefona odvedena u Had, al’ bez mogućeg povratka i upućivanja u tajnu misterija osvita. Očiju prekrivenih crnim velovima još osluškuješ svoju beskonačnu misao koja postaje…


tišinu vode zapljuskuju krugovi bijele rode hod   ***   Prijevod originala na engleski: Đurđa Vukelić Rožić   silence of the water splashed by the circles and steps of a white stork


Spakiranih kofera odlaziš u daljine za ljepšim životom ili snovima; misliš da je u tuđini bolje svima ne osvrćeš se na suze materine. Nit’ okrenuo se nisi na odlasku strahujuć’ pogledati to uplakano lice, jer znala je da gubi te poput sirotice ne nadajući se više tvom povratku. A kad njeno samotno srce jednom stane…


U rani sumrak na povratku kući uđoh u tramvaj broj sedamnaest koji nije baš točan i čest u gužvi se uspjeh nekako provući. Stala sam odmah kraj automata i bacila pogled u dubinu osjetila neku bolnu blizinu čovjeka što sjedio je tik do vrata. Put njegova bijaše kao crni oniks beskonačne oči poput tmine gledale su izgubljeno u daljine…


Vatrene strijele iskidaše oblake i raspršile ih nebom tamno crveno poput lelujavih krvavih makova u dozrelim poljima zaborava. Ljušti se sipljiva površina prošlosti koja ti prekriva sivo mislište spoznaješ da nisi cvjetao u mirisnim rajskim vrtovima već si poput bijelih jaganjaca odumljivan mističnim obredima. Slijediš putokaze prema labirintu ispred kojeg čekaju zelenooki lešinari u nosnicama…


Noćas sam ugledala sjenu bijaše to gospođa Smrt; htjedoh dohvatiti ruku njenu da me povede u nepoznat vrt. Osjetih na obrazu ledeni dah reče mi: nije kucnuo za te čas! Samo joj oči zažariše na mah, pa iščezne, još čujem njen glas.


KNJIGE

Slučajno leže na sve strane na policama iza mutnoga stakla nit’ jedna godinama nije se makla čekaju u košarama kao crne vrane. Ima ih u kašetama kao da su ribe pod, i na stolovima, pa u tabureu poneka se nađe čak i u foajeu, a kadikad se neke nakratko zagube. Nasumice otvaram jednu knjigu na tisuće riječi…