Tko te čita, tvoje uzdisaje budi,Katule, ni u smrti nemaš mirapoput gejzira dižeš se u eterda bi iznova probudio strastione, koja za te ne htjede znati.Misliš da slična je bozimaočarava te njena silueta(zatravljene su oči tvoje)i tko sjede u njeno društvoposta tvome peru meta.Nalik si sapetom Tifonuokamenjenom u planini Etneu nemoći bijesa i srdžbeizbacuješ dim…


Isprest ću pređu od čistoga zlata – riječimaPoput čvrstih niti s kolovrata – riječima. Isplest ću za te gazelu od filigranasrcem boje grimiznoga ahata – riječima. Utkat ću u nju svaki tren žudnje i plačaI svih neispjevanih kantata – riječima. Prepuna neke čudnovate milinePjesmu rose na mjesečini hvata – riječima.   Ispunjena plamom, čežnjom miriši,usana punih…


Sipi, sipi i sipi bijeli snijeg – u oku suzaPrekrivši cijeli moj brijeg – u oku suza. I borove je grane okitio blistavijePoput srebrnog praha najsitnijeg – u oku suza. Od ljepote puteljkom zastajem,Pa krenem koraka sporijeg – u oku suza. Strah me da tu ljepotu ne izgubim,Zima grli zagrljaja drugačijeg – u oku suza….


U mračnoj noći spominjem ti ime – u magli,Dugačke su ove hladne zime – u magli. Trebam tvoje sigurne mirisne rukeŠto grle me poput nježne rime – u magli. Neka me vode kroz monsunske kišeI čuvaju od silne morske plime – u magli. S tobom ću i na kraj svijetaTamo, gdje vječne vatre dime –…


ALBATROS

U meni neka čudna pticaširi svoja ogromna bijela krilana sve strane sputava je žicapolomljena u tamu se svila. Letjeti bi htjela između modrinapustiti da nose je olujne strujekružiti ponad sedam planinadok u daljini morski vali bruje. Taj albatros slomljenih krilazgurio se na dnu moje sjenekudagod krene zaustavi ga silaoko njega samo zidovi i stijene. Htio bi…


MEGAGROB

U zaboravu kamenapostoji megagrobu kojem su sahranjeni svi Snovi izdahnuliu jednoj jedinoj noćidok je svjetleći bodež paraotek narođeni bijeli mozakšto jezivo je rezao prostor s prvim nemirnim vriskom. Nesigurni koracijoš i sad tragajuza izgubljenim Snovimada okite latima put reinkarnacije,al’ s viđenjem nedjela zvjeradisami tonu dublje u nepovratcrne rupe autističnog univerzuma. Možda levitiraju u gravitacijskomprostorvremenu između…


                     Lei Deutsch, 1927-1943                     i žrtvama holokausta Beskonačan crni dim kružinema Mjeseca, ni Sunca nema,ni svjetala reflektora nema više; još samo se čuje moć tmineu kojoj stenju ispucale usneprepune samrtnih hropacaispunjavajući jezivu tišinu. Lokomotiva u beskraj vučete žalobne vagone smrti sve dalje od rodnoga grada.Priklještena između mnogih tijela(bez mrve hrane i kapljice vode)život se gasio…


Noć polagano guta danulicama tihost se širi;iz mene samo očaj virikradući mi s očiju san. Sve jačim stiskom me grlii teret mi pritišće grudi;neke prošle zanose budidok noć sigurno jutru hrli. Palim u tmini cigaretuživot s dimom se prostre;davni polet mi podastrei skrši u zadnjem letu. U mraku tišina i ja, samitonem u čudnovatu sjetu;još…


U zapaljen suton snovi davni najednom se vrate u slučajnom pogledu što luta kao svjetlost koja ulicama sine skrivajuć’ u sebi neizmjerne tuge. Dok nevino padaju pahulje bijele u mislima mi poljubac blagi i jedno davno zbogom na usnama. Dozivam te u hladnim noćima, a ti se u gustim maglama gubiš.Snijeg prekriva tvoje stopešto nestaju…


Stalno sanjam isti san;u snu se odjednom budims tobom mi počinje dansvemu se pomalo čudim. Sad si daleko od menetamo gdje nema ljudi;ne prate te sive sjenejutrom te cvrkut budi. Oprosti, mislim samo na sebe;čujem tvoj glas koji me kudine mogu nastaviti bez tebeljubomora mi razdire grudi. Hoću da san ne prestaneda bude sve kao…


U zemlju sam zakopala tugu obzidala zidinama varljivu nadu zatvorila smijeh u stelitnu kuglu glas zaključala negdje u Hadu. Suze sam bacila u veliku vodu i sve snove pustila da odlete više ništa me ne ometa u hodu nit’ oblačka nema da me oplete. Ne postoji na obali oseka i plima što me kao more…


Davno na Trgu postavljen je sat sve sekunde, minute i sate broji, kazaljke neumorno trče, kao tat čini se da čitav ovaj život kroji. Uvijek čekaju pored njega ljudi pogledi su im nekako smrknuti, uvis pogledavaju pomalo hudi rado bi da krug mogu prekinuti. A neki stoje ispunjeni sladom kraj njega se tada ljubav budi, sastaju…


Katkada spustim kapke u unutarnji uđem svijet; tu čvrste su zelene stapke na njima rascvjetan cvijet. Poznat pjev u snu se javi procvala akacija zamiriše pokošene livade na Savi, a na vodi čamac se njiše. Tu je i žuti mačak Nocan zadovoljan mazno prede; dvorištem se gega racan dok patka s pačićima jede. Dolutala kujica…


Sva siva, mokra i tiha prestrašila je gaj i polja grane s dahom zanjiha i čini sve što joj je volja. Suho lišće nebom pleše uz njen ritam poskakuje diže ga, pa spusti mekše, tko zna što sve još kuje. Kudgod prođe, sve požuti posvud ostavlja čujan sag šuštavi nastaju njeni puti i šišmišu posta…


Pod krošnjom starog kestena ovijena tamom perivoja mrtvih usplamtjeloj noći Svih svetih šuteći stojiš strpljivo kao sjena. Upijaš mirise krizantema bezbroj titravih plama svijeća sve te iznova na njega podsjeća poput blagotvornog melema. Godinama živiš u fluidnosti isčekujući usrdnu poznatu ruku da ti skrati svu grozničavu muku i povede kroz tajni zid vječnosti.


Ulij mi epsomita u čašu da ispijem do samoga dna i pročišćena ću povjerovati da nema drugih istina; i kako smo se slučajno sreli u koritu davno presušene rijeke čije vode odavno više ne žubore. Iz navike silazim do njenih obala gledajući osvite uspoređujući ih s onima nakon noći bijeloga satena; kako je čudesno tada…


U tišini propadaš sama u sebe oči ti odlijeću negdje u daljine kao laste kad u plaveti se gube nestajući iza visoke sive hridine. Drugi puštaju da govoriš u vjetar kao da do njih ne dopire tvoj glas već im pored uha svira neki leutar izmučena duša ne pronalazi spas. Srela si se konačno u gordoj…


Iznad grada, pored starih arkada, tisuće svijeća obasjalo je noć; u plamenu kao da je neka moć treperi kroz tamu s puno sklada. I svaki odsjaj nosi svoju priču zapletenu između krizantema; izvirući kao tužna poema mrtve dušice sa svih strana niču. U žarki plamen jedan život stao; neke izgore do samoga kraja čak im još…


Odmarao je na nebeskom tronu satkanom od mekih toplih oblaka promatrajući što to dolje rade; igraju se s Malim dječakom i Debelim čovjekom rođenima u beskonačnom paklu fizije razarajući sve pred sobom kao kule od karata. U suludoj igri natjecanja premašili su već odavno brojku veću od broja stoljeća poslije Krista. I spusti se On…


Moja nova Fabia odluči da se provoza plesala je cestama kao luda divokoza; dovoljno nije bilo što je žarko crvena već je brzala raskršćem zadnjeg trena. Dok se njen krov trakom bjelasao srebrni motor se sve više raspojasao, a ona je od sreće ulicama ludovala tek je kratko na Prisavlju zastala. Na prostranom poligonu nigdje…


Gledam javor ispred prozora kao da ga je obojila crvena zora; novu odoru je na se djenuo od ljubavi je posve skrenuo. U sunčanu Jesen se zaljubio čeznući se potpuno pogubio; kad mu vjetar grane zanjiše on sve brže uzbuđenije diše. Niti Jesen nije ravnodušna očara je njegova boja prpošna; razodjenu ga nježno i polako…


Spusti se jesen zrelih vinograda opijena sladom cestom tetura avenijama i parkovima grada šuštavo lišće posvuda gura. Zavila je sve u tamne ogrtače dok cijedi se sok s njenih usana kao da turobno sivo nebo plače ispraćajući sunce vedrijih dana. Njezine suze po srcu me tuku u moju sobu nadvila se tuga sumorni dani sporo…


Podižem spomenik našoj ljubavi daleko od urokljivih očiju polažući po jednu zvijezdu za svaki naš purpuran dan kojim smo prolazili zagrljeni ispod ovog modroga neba, ljubavi moja. Došlo je vrijeme da vratimo zemlji ono što nam ona dade, al’ ne ostavljaj me samu u ovoj sumornoj jeseni života kad više ništa nam ne može vratiti…


Još jedna jesen stigla je na vrata s mirisom kiša i zrelih vinograda; došuljala se tiho jezercima blata mili zrelim poljima, i sred grada. Rasplela je svoje kose sive ponad parkova i promenada; šetajući poput neke stare dive oslika sve u zlatno iznenada. Isprati ljeto tugaljivim bolerom uvelim licem skrivene suze nahrupe; ptice otjera ledenom…