MELODIJA

Kada sutra dođem, ugosti me sobom na ležaju od svitanja. Zagrljajem požude omotaj mi tijelo, k’o svilenim plahtama. Učini me podatnom nagošću prijanjanja, među bedra moja. Isključi moju misao, otkrij vrelo puteno dok pokrivaš me sobom. Kada sutra dođem, budimo sklad melodije, do umora nota naših udova.

JUTRO

U osvitu zore, dok svijet još spava, trenuci se naši u jedan zapletu; kad šaptom me tiho uz uho zapitaš: “Spavaš li mila?” Dok ruka se tvoja niz bedro mi spušta srce zatreperi, zatakti toplinom. U poljupcu mekom odgovor se krije: “Ne spavam dušo. Budan si mi san.” Kao nemir vode torzom ti potečem, žeđ u tebi gasim s izvora svoga, propinjem se željom pred očima tvojim, a nagost se trena u vječnost pretvara.

BESPUĆEM

U zjenici oka tvog iskra je moje žudnje, za pomnim ti dodirom iskusnog modelara. Pod prstima se tvojim moj vrat željom izvija, bestidna mi ramena sebe bi da obnaže. Daj žudi svojoj susret s nagošću mojih grudi, pučina strasti moje nek’ usne ti pozove. Sa uzburkanog mora, tvoja lađa nemira, uplovit će spokojstvom u zaklon luke moje.

PRED TOBOM NAGA

Kad me sobom takneš, ogoliš me tako, u tren zatrepere svi drhtaji moji; u bujicu se tvoju visinom slapa slijem i od svojih ne znam koji drhtaji su tvoji. U tom smo trenutku nemir iste rijeke, što požudom teče tim koritom tvojim; opako te skrećem rukavcu k’o ušću i postajem zemlja da se tobom pojim. Kad me kao travu suhu, dahom pališ, vrelinom te hlapim, sav u mene staneš; svaki tren je drugi netaknuti beskraj, dok te grlim njime sebe meni daješ. Nikad ne znam što sam, voda ili zemlja,…

TRENUTAK TEBE

U trenutku tebe kad se misli taknu, kad dodir je stih što iz nas izvire, ja tad kliznem tobom tražeć’ znake tvoje, k’o po tajnoj mapi zakopanog blaga. A ta slutnja tiha što mi ne znaš pute, note tijela piše, melodija nasta; ja je tada slušam, njene zvuke pratim, glazbu tobom stvaram, skladbu tijela naga.

ŠAPAT

Želim… tvoj smijeh u mom uhu, tvoje otkucaje u grudima, tvoje prste da me pletu, tebe na sebi, tebe pod sobom; poljupcima da se penjem tijelom tvojim, do usana ti, da okusiš sebe na mom jeziku, usnama, bradi; da šapat moj na tvojoj koži vodi sumanutu igru s tvojom sviješću. Želim znati da osjećaš isto što i ja.

TKO SAM

Tko sam ja u sebi kad me sobom takneš, kad ti ćutim usne da mi tijelo žare, pa sam kao vatra ili oganj živi, a ti rijeka što se sva po meni slije? Možda sam samo beskućnik u noći što konak svoj nađe u požudi tvojoj, pa te vatrom hlapim, svog te žudnjom pijem, da prelit’ se ne možeš preko ruba mene. A možda sam lopov što te sobom hoće zavest’, ukrast’, otet’ i od svih te skriti, da tobom se budim k’o vjekovnom rimom, da me sobom pišeš dok…

JOŠ JEDAN ŠUGAV DAN

Dal’ tužne su pjesnika rime, jer mu je lađa Mrtvim morem zaplovila, k’o što tužna je vrba tužna, što nad suhim se koritom rijeke povila? Tko to danas ditiramb piše na slavu Dionisa, vina crvenoga? Nema svjetionika noću, izgubili se svi jahači jednoroga.

IMATI I DATI

Premalo je razumijevanja kad nestane povezanost pod izronima sumnja i tad bliži je kraj. Imati i dati postaje umijeće, kad razdvojenost složi prazninu u nama. Služiti laži k’o pokorni sluga postaje skala sposobnosti da voliš. Sve ovo nam je poznato i od prije i da je imati ništa, ako ne znaš dati.

VEĆI OD SAMOG SEBE

Kad osjetiš dodir blaženstva i kad si veći od samog sebe, nemir se useli u dušu brišući sladak okus Raja. U prošlosti tražiš obrise svog lika… Čak želio bi da opet zaživi? Svjetlost ulične neonke stvara tvoju sjenku na asfaltu i pruža ti mogućnost da budeš opet veći od samog sebe.

ZANOS

Tužno bi bilo ne poznavati dodir prstiju tvojih što ocrtavaju mi vrat. Ne znati za vrelinu daha kroz šapat, uz moje uho, vijugavost puta tvojih usana, dok tajnama mog tijela putuju; toplinu tebe uz mene i ruke ti, koja moju stišće u zanosu pripadanja.

MJESEC I JA

Što učinit ćeš s Mjesecom noćas, dal’ dozvoiti mu da me ljubi mili? Samoćom šutke u postelju leći? Dopustiti njemu da me nagu viri? Il’ ćeš noćas dušo putujuć’ do mene na krilima žudnje u moj san se skriti, požudom me naći međ’ plahtama bijelim, ljubiti mi grudi, čežnju moju spiti? Taj voajer pravi s neba mi se smije, svjetlošću bi svojom međ’ bedra mi zaš’o, pišuć’ tvoje riječi po mom tijelu nagom, zavodi me njima, a usput ih je naš’o.

DODIR

Dodirom svojim tvoj dodir diram, tragom što ostavi nebrojeno puta. Prateći te tako po tijelu nagom, blizinu ti ćutim nad sobom nadvitu. I odganjam misli kako nedostaješ dodirom, što dira od moga ljepše.

BEZ PITANJA

Bez pitanja ću noćas potražiti sebe u tvojim očima, na tvojim usnama, bez pitanja ću upijati miris tvoga vrata, skupljati sol, s kože tvoje dok te ljubim. Disat ću u blizini tvoga pupka, svoje tragove tražiti na prstima tvojim, pred pogledom ti izviti se na preponama, dok mi liniju tijela uzduž leđa pratiš. Bez pitanja ću noćas uzeti sve tvoje, podrediti svojoj svaku tvoju riječ; zato noćas sve misli mi predaj i samo šuti, kao da ne događa se ništa.

MOGU LI

Mogu li prstima svojim zasvirati tvoje žice, dlanovima mekano uzvisine ti poravnati? Mogu li rukom tvojom sebe od sebe oteti, pokriti se tvojim tijelom raskrivena i naga? Mogu li svojom željom tvoje srce zakucati, snenog te ljubiti, na grudima da mi spavaš? Sada…

ZAPLETENI

Dok zaplićem tebe trakom svoje žudnje, što omotah oko tvoga nagog tijela, ti zamršen tako, žedan moje žeđi, na prostrtoj meni požudom me pleteš. Rijeka se tvoja u moj dol izliva, toplinom te ćutim, na grudi mi liježeš, dok mjesec nas stidnim pogledom promatra, a zemlja tišinom oko nas okreće.

JEDNOTA

Podijem naših tijela, do samog ruba i natrag, ludim plesom zaigrani, dvije sjenke smo na zidu. Fluidni je svjetlucav tok, od mog bića do tvog k’o most; mi spojeni smo u jedno, dva tijela u cjelinu.

PLESAČ TANGA

K’o raspršen stih noću me budiš, dolutao niotkud. Učini me cijelom! Neka se usne usnama pruže, nek’ ti se ruke s grudima druže. Zaigraj me, zasviraj mi note. Bulevarom mojim zapleši stranče!

ZAMISLI

Zamisli da jednom desimo se nama, utišamo zvuke razuma što buči, u udahu jednom potrošili bi zrak, izdah bi nam bio k’o da vjetar huči. Zamisli da jednom bez krinke i laži budemo vladari i sluge, u istom bestidnome trenu kao odraz Neba, kao da nas Netko nacrtao kistom. Zamisli sada ti, ja zamislila jesam; penješ mi se tijelom poljupcima svojim, utiskuješ usne ispod pupka, vrele, potpisuješ sebe na grudima mojim.

IGRA PERLI

Pratimo se pogledima u kao slučajnom susretu, kroz zavjesu dima ispušenih cigareta polupijanih gostiju i neuglednog barmena. Sitni su noćni sati… Znam tok tvojih misli, da golicam ti maštu, znam sve puteve nestanka s lica zemlje. Gledamo u oči nelagodi mogućnosti. Otkucavaju minute… Hrvaš se s njima. Stavljam te na kraće, povlačim na bliže, otirem nervozu ove zaparne noći usnama po tvom torzu. I tražim te na niže… Dozvoljavam ti da misliš da kreator si trenutka u kojem zaboravit ćeš sve do sad viđeno, da paradoks smo slučaja poreći ćeš…