Pripremih ti ležaj meki među tople grudi svoje, u mirisu mom da budeš, spokoj usneš večer svako. Da otkucaji moji tebi brišu sve što moje nije, jer Ljubav se dušo zovem i tebe bih zvala tako. Da ti kažem milo moje; usnama mi žudnju piješ, napojena, sita, snena usnem i ja s tobom lako.


NE ZNAM

Ne znam koračam li ili lebdim, govorim li istinu ili možda lažem. Postojim li ako sam nebitna u izmjenama dana i noći? Otpuhnuta vjetrom poput lista, dignuta sam u visinu, visoko do mjeseca. Gledam mu u lice. Vrijeme je stalo… Ne znam nikog tko visinom korača. Ne znam koračam li i ja. Postojim li ili…


BIJEG

Udahni me duboko k’o u sebe zrak, da prostranstvom tvojim krvotokom tečem. Podvuci pod sebe k’o uplašenu zvijer; mir da sebi nađem u bijegu s tobom. Svakom kapi žudnje s moga vrela želja, pojit ću te žednog u požudi skritoj. S izvora tvoga moć ću tvoju spiti, utihnut’ ti misli, predat’ ih tišini.


Noćas su moji uzdasi vreli, bedra moja tvojih ruku željna; tijelo bi da ritam tvoj ga njiše, na grudima da počiva tvoj dah. Noćas su mi misli uz tvoj bok. Nježno bih se oko tebe svila; bila tvoja gipka violina, prstima da zasviraš moj blud.


IKONA

Raspliće se žudnja, dahom tvojim raščešljana. Silazi niz ulice moje, korakom tvojih usana. Tražiš mi adresu. Zatvaram oči, razlivaš se u meni. Uz zid tvog torza sam priljubljena, k’o ikona okačena, tvojim rukama uokvirena.


SAN

Probudih se naglo i pomislim: da, mora da si ti! Kao da tvoji su dodiri bili na grudima mojim, kao da vrelih je usana tvojih na mom vratu trag, kao da nemir si tijela moga u uzdahu sputan, kao da bio si moje praznine dugo čekani gost. Probudih se naglo i požurim tebi natrag, u…


Gledam te preko ruba čaše. Znam te toliko dugo. Gdje si dosad bio? Dugo te već tražim. Kako reče da se zoveš? Psst… Reci mi šaptom. Nek’ ime ti klizne dahom niz moj vrat. Mmmm…mirišeš na jasmin! Da, mirisa si tog. I poljupci su ti takvi. Ludim. Na borova cvat? Daaa…mirišeš! Istog su mirisa zagrljaji…


Pod krinkom noći, cijelim tijelom u ritmu, tvojih sam ruku djelo. Doziraš me u pokretu, po svojoj mjeri krojiš i oblačiš u svoju kožu. Udišem te svjesno, opojno i vrelo. Početak sam tvoga kraja. Incognito.


VAL

Dok mrsiš mi kosu prstima upleten, vlasima mi mojim mrežu želja stvaraš. Zaplićem te njome, ronimo duboko, nekim mojim morem što strašću te zove. Nemir ruke tvoje val mog mora stvara i tim istim valom zapljusnem u tebi. Nemoćni smo opet pred sobom se skriti. Predasmo se valu, ljulja nas u nama.


Kad poželiš dušo uz sebe me zbiti, pod jastuk želja ti ruku zavuci; dotakni mi grudi, napipaj mi strune, među bedra moja violine su zvuci. Čitav svijet smo jedan tom glazbom s visine! Dok oblakom plovim željom ti se smijem i poželim biti dio tmurnog neba, da se poput kapi kišom na te slijem. I…


Po meni se razlij, u sve pore uđi, da te dišem vrelo, dok te kožom slutim; slobodnog u tebi mislila i djelom, riječima kojim moje brane rušiš. Zaustavi svoj dah, blizinu mi diši, gipkošću tijela nek’ prostrujim tobom; slobodnu pokretom savladaj me svojim, imaj me nada mnom, tu tvoju u meni.


Drhtim tobom neporecivo lako, dok usne tvoje s mojih žudnju piju. Treperenjem zvijezde u tom su času na naša tijela prosule se prahom. Dodirujem ti ritam uzdahom od pjene, dok me ruke tvoje zlatnom valu nose. Isprepleli smo prste na pučini strasti i k’o jedno tijelo jedrimo polako.


Na čistini, u tjesnacu kozmičke širine, prozračno obavijenoj frekvencijom tvojih misli, titrajem sekstila dodiruješ mi obnaženost ramena, ustreptalost grudi… Konjukcijom, k’o vakumom između pupka tvog i mog, spojeni, širimo koncentrične vibracije do trigonskog bljeska, anulirajući inkonjukcije vremena i prostora. ————————– Na Kumovoj slami: – Dragi? – Mmmmm… – Mislim da smo uznemirili svemir!


Da l’ volio bi da moje ti grudi, kao jastuk ljubavlju zamirišu? Da otkucaje moga srca ćutiš i njima da naše vrijeme brojiš… Da l’ volio bi da na njedra moja sniješ snima što budnim te učine? Da ruka tvoja mir mi noću daje, da te grlim, u spokoju, tišinom.


Zavedi me, odvedi me, tajne mog svijeta približi mi. Bez namjere, bez imena kojim zovemo se pozornicom. Iza maski i zastora sami pred sobom smo, ogoljeni. Zrcalim te, ogledavam u obruču stiska, uz prepone. U uzdahu, u ugrizu probuđene žene, tobom mene.


Kad bi bio moje platno da te crtam dahom živim, k’o što sad ti rime pišem, dozivam u maštu tako. Ti da samo sklopiš oči i dodire moje ćutiš, mirom da tišina priča, da te u san vodim lako. Čežnjom obris moj dozovi, usne moje sad nasluti; budimo k’o slika jave želje moje, večer svako….


Poput zrake sunca što stidljivo se lomi na tvojim preponama, okupan si pogledom mojim. Spavaš… Odganjam misao dal’ ovo je jutro koje će promijeniti sve. Prepuštam trenutku da odgovori na sva nepostavljena pitanja. Ne dozvoljavam, da preko vrelih mi usana pređe nešto što žar tvog tijela nije. Osluškujem kako se budiš. Mekoći usnulog, mekoću usana…


Banalne stvari se dešavaju. Banalne do apsurdnosti, prepričavanjem, dovode se u smislenost. Tražimo razloge za ovo i ono, bez razloga za to. Interesiraju nas tuđe intimnosti, zanemarujemo vlastitu. Shvaćamo na osnovu našeg iskustva, prosuđujemo i osuđujemo po svojoj mjeri tuđe karakteristike. I volimo se. Banalno ili apsurdno? Sažimljemo i zadnju kap dobrote, postajemo suhe spužve…


Naranđasta je opijajuća svjetlost, muzika što čula budi. Negdje na kraju grada, svjetova je kraj. I tvog i mog. Izlazim iz svakidašnje ljušture van, poput dima iz Aladinove čarobne svjetiljke. Van sebe sam, neprimjetna i sasvim neuočljiva. Gubim se dok te promatram. I nebo je krvavo! Ti ne primjećuješ moj pogled želje, dok pomno ti…


SPRUD

Tvoj dodir je traga svjetlucavog planktona, k’o površinom mora po mojoj koži. Ona jučerašnja, što naizgled mirna bi, sad vrije svakim tvojim zaronom na dah. Svako tvoje zrnce pijeska što mi nudiš, raspršuje se mojim krajolicima. Nekim drugim sobom huk mog vala stišavaš, ispisuješ po meni sva moja slova. Uspravan dok stojiš, pomislim lanterna si….


Ne postoji mjesto, ni predjeli takvi, kao što tvoja su bespuća. Ni ležaja takvog nigdje nema k’o što su grudi tvoje. Ni dodiri isti takvi ne postoje, što misli mi požudom zapliću. Suptilno dok zavodiš me, umirem onom koja rađa se, da tvojoj se potrebi preda. Postaješ mi slatka bol, kojom darivaš me i sve…


Ostavi svoj ugriz u jabuci sočnoj, u plod moga stabla iskonske spoznaje. Pupoljaka mojih gospodarom budi, što tobom se njišu ti vjetre Istoka. Nek’ procvjeta ruža mirisa opojnog, nepcu slast podari tečnim mi okusom. Putnici smo žudnje, susreli se htijenjem u vjekovnoj stigmi što bludom je zovu.


TORZO

Noćas bih htjela oslikati rubin crvenom bojom, vrhovima prstiju kistom, torzo tvoj što žudnjom me zove. Njime bih k’o ravnicom ravnom sebično uzimala probuđenu čulnost tvoju u uzdah, što na kas me tjera. Htjela bih noć mirisa tvojih u službi moga tijela, gospodarom ti strasti biti, magom neutažene gladi. I tražit ću da produže vijek!…


Opija me kao vino ova slatka ludost puti, sva čula mi zaluđena, mirisima opčinjena. Nježno sviraš moje note prebirući strune tanke; sva sam u tvoj nemir stala, vatrom posta plamen mala. Zagrljena ležaj našla u postelji tvoje žudi, uzdahe ti pijem vrele usnama trešnje zrele.


U vječnosti jednoj spava jedno vrijeme, snijuć’ bujnost čula proljeća mi draga; kad su usne moje putovale žeđu, svim putima tajnim tvoga tijela naga. U pupak te smjestih k’o jezero bistro, da tvoj odraz pamtim mjesečevom mjenom; među grudi moje spavaš mi k’o tajna, što učini misao o požudi nijemom. Dok se zraka sunca sa…