Prsti

Izgrizao sam svoje prste Neka svjedoče o mojem stanju Više bi mi prijala kakva pita Ali zapeo sam u svojem sranju   Pa grizem, kidam, slinim, ližem Jedem se kao čovjek lud Ali neljudske su moje kretnje i što sam ako nisam ljud?

Autobus

Misli trnja u lubanji gnoje Svemir jada, straha i beskičmenjaka Krvavim vijencem od sebe okrunjen Smiješkom što smrdi trulim Gusta žuč polagano me davi Ne mogu je progutati Nije to kes samozadovoljni Ja grčim lice od jadosti Octa mi dajte, braćo Prijat će mi više zlo Što ga za mene stvoriste Od ovog što ga sam znojim

Duh visina

Moja jedra neka budu ptice tih lepet krila neka bude vjetar polagano me spusti u postelju perja njihov oblak moj će biti brod   da sam rođen kao duh visina bludio bih noćima iznad svijeta ljudi prostranstva moja su oceani bez kraja kada ću postati sloboda?   Mi ljudi smo sjene, anđeli bez krila uze nam ih naša glupost silna i na obale s kojih nema bijega izbacila nas drevna plima   a ja svakim danom promatram ptice divim se njihovom plesu i sjećanje se tiho, tiho javlja o letu…

Misli

hladna svijest iznad mene stoji tihi sat već zadnje misli broji sigurnost u tami najlakše nalazim ovo je zadnji put ikada da pazim možda u tišini ljudi mir svoj nalaze možda u tišinu bježe oni što ih gaze jer glas i misao varljiva su bića veća mana od svih udova ljudskoga kiča reći, kazati, pokazati, dokazati svašta je um u stanju unakaziti riječi katkad same potiho kroje sudbinu ljudi, misli što ih oni broje sam sebi sam neprijatelj najveći i prokletom mišlju rugam se svojoj sreći utihni više, užasu moje…