Tišina ne ruši zidove.. šutnjom ih stvara i kroz njih odjekuje,ječi… ponekad zaplače neizgovorenim suzama, gorka od otrova sjećanja i bezobzirnog nadanja što u svako svitanje donosi uzaludne tragove. Tišina ne ruši zidove… gradi svoje carstvo od crne opeke, slaže po jednu za svaku neizgovorenu riječ utonulu u prekinute dodire. Tišina ne ruši…


( ili kako sam prestala biti poetesa )   U mom svjetu stihovi su zaspali pod prstima umorni od pokušaja, razbijeni o grube zidove svih jutara osvanulih bez tebe… Ponekad stih pokuca na prozor mog svjeta ako zaboravim spustiti zavjese nakon što oči obojim čežnjom i pustim pogled u svitanje… Trnci u jagodicama zaškakljaju podsjećajući…


Izmješala sam slova uspomena i više ne znam što je tvoje a što moje, spremila sam slike bez okvira,ispucale u mislima, izvrnute na krivu stranu kao haljina na brzinu skinuta… Nedostaju mi blijede zore i osunčana jutra uskovitlana dahom ljubavne poezije… Spuštam zastor vremena preko sjećanja kao veo koprene preko nijemih usana i ulazim u…


    Zatvaram oči dok tvoje ruke crtaju ljubav po mojoj koži a tvoje usne hvataju čežnju kroz moj dah… Zatvaram oči dok vodiš me prema mjestu gdje ljubav ne može umrijeti i gdje sanjam snove koji su odavno postali ničija zemlja… Zatvaram oči i ne izgovaram pitanje – postoji li komadić budućnosti koji nam…


Ne želiš da ti budem pjesma a u meni pjesme spavaju i odavno neispjevani stih počiva na usnama, onim istim koje si ljubio u jednom kratkom snu sanjanom u predahu života. Mi smo promašena nada, zabunom očešani jedno o drugo u trenutku beznadne potrebe za bliskošću. Mi samo smo krivo protumačena sadašnjost zaboravljena između zidova…


Duboko zaboli izdaja, zagrebe srce,ošteti ga, a razum traži tisuće razloga za laži sa dragih usana… Al´ zatomiš bol,ne diraš ju, kreneš ka novom svitanju, uspavaš ljubav u srcu, sakriješ dušu orošenu, potoneš u tišinu…


U tihim i tamnim noćima sahranit ću sva svoja nadanja, zabranit ću usnama da tvoje ime šapuću i mislima da se s tvojima susreću. Prekrit ću te tamnim bojama tuge, isplakati s kišama što padaju hladne i duge, u svjetlo uronit ću svoje dane, osmjehom zaliti usne nenasmijane. I krenuti dalje gubeći dio sebe, kroz…


Iz svojih misli izabirem riječi- okrnjene,potrošene,izmrvljene; Puštam da ispune bjelinu papira ostavljajući gorak sivi trag kao sjećanje- na jednu bliskost rasplinutu u uzdahu vremena, na jedno pripadanje ishlapjelo u tuzi nedostajanja, na jednu ljubav opustošenu zapetljanim lažima, ostavljenu bez sunca i vode da u tami i suši dočeka umiranje.


Osluhni tišinu… …ove noći mir je posebno dojmljiv, tamom nas obavija i nosi kroz daljine. Osluhni tišinu… …ove noći ne postoje glasovi, samo blagi osmjeh u očima, tihi šapat na usnama, kap poljupca razlivena u riječima i blaga misao što nas je dotakla. Osluhni tišinu… …ove noći tama iz crne u plavu prelazi, san lagano…


Ponoć je prošla. Tama se hvata među trepavice a san ne dolazi… Zaobilazim tugu u mislima, sklapam oči prije nego me dodirne… ali ne pomaže. Vreba me iza svakog ugla u ovoj noći u kojoj zvjezde ne sjaje za mene. I dok me obavija, upija, uvlači u sebe, ti ostaješ daleko negdje, nedohvatljiv, bezglasan, stran……


U neke drage mi riječi hladnoća se uvlači, nekad tople misi bole kroz daljinu, kroz pogled danima tama se provlači i za sobom vuče tešku tišinu… Sjaj sunca sada tako malo znači, ni plavo nebo ne vidim od kiše, toplina tebe kroza me ne zrači, osjećam,znam…nema nas više…            


U misao te upletem kad jutro se pomalja na obzoru i osvjetli oči sjetom ispunjene. U misao te upletem kad tvoj me osmjeh probudi jutrom što srebri nebo iznad krovova. U misao te upletem u nekom skrivenom trenu protkanom maštom što kroz dan me nosi. Upletem te u misao…nedosanjanu…


Pusti misli neka teku kroz ovu noć punu čežnje, nek´  dotaknu zvjezde i u svoj ih tok upletu. Pusti dodire da lutaju tišinom, ne govori…šutnja će biti dovoljna da osjetim ljubav.


Dok ogrizak dana tone u rijeku, vjetar donosi slutnju daleku da negdje netko stvaran postoji tko svaku nježnost kao biserje broji. I dok labudi bjeli šire krila, pod moje vjeđe tuga se skrila, na obali čarobnim perjem prekrivenoj suza se odaje tajni skrivenoj. Dok magli češljam srebrnu kosu ne dam iz oka bisernu rosu, usne…


Tvojom sam snagom za tvoje misli prikovana, svojim željama u svom sam danu okovana, trajem u riječima mrežom poljubaca zahvaćena, zajedničkom žudnjom obuhvaćena. Prolazim danima tvojim rukama dodirnuta, u svojim sam noćima stvarnošću netaknuta, u čežnji trajem neprekinuta, u svakoj misli pronalazim se bolom rasprsnuta. *** I znaš…da tvoja bol i moja postaje dok dodir…


Osjetiš li kada te dodirnem svojim snovima, kada ih u tvoje korake upletem… Da li ti tada hod postane sanjiv kao što su sanjive moje noći sa tobom? Osjetiš li kada te obavijem svojim osmjehom, kada ga u tvoj dan saspem… Da li ti tada misli postanu nasmješene kao što su moje usne osmjehnute tobom?…


Putuje noć kroz moje misli… a ja osjećam tamu kako guši svaku kap nade i svaki vapaj sna dok se biser bola kotrlja niz obraz,do usana što ljube te uprkos daljini. Samuje noć u mom snu… a ja osjećam kako zvjezde se gase odnoseći sa sobom osmjehe i sve radosne poglede, dok kristal tuge klizi…


Prepuštena uzdahu zaobilazim granicu sutona i nestajem u sumraku uzburkanih želja. Tonem u tamni dio dana hvatajući dah hladnoće što oko usana se šulja i udišem mrak zasićen čežnjom za tvojim dodirom. Slušam tišinu čekajući da odnekud dopre meki baršun tvog glasa, da okrzne mi uho i klizne do usana koje dočekat će ga nasmješene….


U ljubičastoj tajni osmjeh sakrivam zaogrnuta velom svilenog dodira iz svojih snova o tebi. Stojim na pozornici svog sna i čekam tren da me svojim dahom u život poneseš…


U ovoj gluhoj noći mjerim tišinu trenucima nedostajanja, osluškujem titraje zvjezda, puštam tamu da se prostire u mojim očima i samo poneki sjaj sjećanja dozovem u mislima. Uspavljujem čežnju šapatom samoće i puštam želju da kroz prste iscuri, da prospe se daljinom između dva pogleda. Utapam tugu u punoj čaši šutnje moleći nadu da ju…


Tišina novog dana budi se u mojim očima – pospremam snove pod jastuk i kroz svoje misli prostirem jutro što me dočekuje nasmješeno tvojim osmjehom. U tišinu novog dana uranjam noseći te duboko skrivenog u sebi – sakupljam nedodirnute dodire raspršene u srebrnoj zori što u moje oči ulijeva tvoje snove od kojih kroz svoj…


U meni bujice potapaju želje i orkani lome snove, dok moje bi misli k tebi htjele da u tvoje dane mirno uplove. U meni vjetrovi čežnju guše a snjegovi ljubav kriju, dok prazni dani sve moje snove ruše i dalje sanjam da tvoje me ruke griju. U meni tama je brižno skrivena jer svjetlost gasne…


Tvojim rječima na pola presječena, potisnutim suzama do boli izmučena, u vrtlogu misli beznadežno izgubljena, tebe u sebi svjesna a ne ispunjena, u samo jednom trenu tugom pometena… kroz dan posrćem, bez snova ostavljena.


Dok tišina kaplje svoje spore sate i mjesec s neba tiho svjetlost lije, moje misli žele da te k meni vrate da me opet nježnost tvoga dlana grije. Sakupljam minute u klupko gorčine dok zaleđen osmjeh ovo veče krasi, rasplićem niti zgužvane sudbine a ona , bježeć´, svoje svjetlo gasi. U tamu spremam sve jecaje…


U jednu kap suze ulit ću ljubav. Jednim dodirom usana dat ću joj boju rubina i sa svog dlana nježno ju otpuhnuti u vjetar da do tebe ju odnese… Nek na tvoje usne ju položi da nježnošću ljubav kušaš… I slatku i gorku. I radosnu i sjetnu… iz moje duše istisnutu za tebe.