Niti se zaplele srebrnkaste i fine okupane sjajem naših htijenja. Prozirna kap se igra na grani pored moga prozora,kiša pada.. Trebam te ,shvatih. Ti ne znaš voljeti eto problema. Možda kada odu kiše one isperu i moja htijenja.. Večeras nema inspiracije stoga odustajem od konfrontacije, pisanja i odoh u svijet snova možda će čudom nekim…


Daj mi reci što je ljubav jer ja neznam više dal je to dodir ili djelo il nešto što svi ljudi skriše.. Živi li to i dan danas unutar nekih ljudi kada nitko empatije nema i svatko svakom za nešto sudi.. Reci mi jer ja želim ljubav onakvu kakvu dijelih kao dijete kada nema uvjeta…


Distrakcija mi nije udaljila od tebe misli lutam tromo sjećanjima luda ko Minotaur,reci nešto,vrisni..! Zašto je tako medno sladak način na koji me gledaš kad se ljutim i mrštim kad od ljutnje prštim pa zamuckujem i neznam što reći a ti kažeš;  opušteno.. i pričaš o nekoj budućoj sreći… Ma problem jest u nama ljudima,u…


Nemoj mi noćas reći voli me, nemoj mi reći trebam te, nemoj.   Ti tražiš,vapiš,očekuješ!   Ja sam tu jer odabrah biti uz tebe, da ti bude dobro…i bolje!! Bez obveze,moranja, samo zato što to  želim, nije li to dosta?   Ne kvari trenutak potrebama mnogih ljudi, nemoj kvariti ovu noćnu glazbu pomiješanu toplinom naših…


Nježno si me zibao u kolijevci života gostio odabranim riječima obasjala me duše tvoje ljepota Labirint leda si mučki topio i odjevena pred tobom bijah naga i odbijah lešinare što gospoda se zovu kao nekoć sam im bila draga I pisah ti stihove srca moga no tebe silna ljubav prošla strijela probila srce no ne…


Koračam labirintom smrznutog inja svoje duše tek nazirem trag.. Svjesna sam da sve je to igra uma jesi ( li)  mi nekad bio drag?! Puštam najdražu sonatu i bokovi se njišu uvlačim pohlepno cigarete dim silne potrebe nagomilane iz glave čistim ionako što ću (sad) s tim?! Svako iskustvo je dobrodošlo učim iz svega,pratim sinkroniciteta…


Vrištim iznutra,plačem izvana muk poderale se srebrnkaste niti vjere u te izvana muk začuđene oči suze, hvatam zrak eto kako se sada osjećam ja izvana više nije muk.


Stajala je nevino usred tmurnog grada,nakrcanog ljudima koji poput mrava žure,traže…žive svoj sivi život…isti…iz dana u dan. Promatrala je znatiželjno te ljudske strojeve,te robote koji kao programirani točno znaju što je ok da čovjek voli i čini a što ne…i svi jednaki. Tako je bez ijednog trzaja i dalje stajala među par stotina ljudi a…


Sjedim i ne razmišljam jer ne želim misliti o ičemu. Želim samo djelovati u trenutku, prihvatiti nadolazeći val..dok sam tražila tebe koji jesi zapravo sam otkrivala o sebi, tko sam i sada sam slobodna ali tvoja nisi me vezao, nisi nametao, nisi naređivao niti dominirao. .pustio si me, oslobodio iz krletke i sada sam sretna….


Koračam polako i začuđeno sivim ulicama sumornoga grada promatram lica ljudi koji prolaze pored mene,zabrinuta lica izgubljena u svojim vlastitim bitkama nitko me i ne primjećuje,sviđa mi se to na neki neobičan način osjetim njihove vibracije,tugu,egoizam,sreću,zavist,čežnju,želju voljela bih im svima pomoći no ne mogu,oni to ni ne žele zadirem dublje u svoje misli i plovim…


Čekam..kradomice ti gledam lice i pramen sijedi čekam..da mi kažeš kada..da mi kažeš kako ja smirena i sretna,znam tko smo i što mi slijedi i znaš da mi je čekati lako na tvoju riječ,tvoj pokret,ja se budim postajem sve što želiš ti jer drukčija ne mogu biti al se trudim a drukčiju me ni htio…


Znam da ćutiš negdje i poput valova ja se opet lomim osjećam da prolazi naša pjesma nikako da most opet stvorim i nešto me priječi dal kukavštvo ili strah a potreban mi je tvoj zagrljaj tvoj pogled,tvoj dah Negdje između sama u duši plovim živim u sjećanju žutom za sve okolo za sretnu osobu slovim…