Nazvaše me davno kamenim, A ne slutiše koliko emocija krijem. Izrastah iz ove krvave livade, I na laticama ponesoh Isklesane priče. Tisućama drugačijih, Vječnim me spomen nazvaše. I vječno plamtim nad ovim livadama Poput fenjera koji su gorjeli duboko u mračnoj noći, I nagovještavali jutro, kobno jutro.


Zašto te nisam imao? Svi su te imali a ja, a ja sam umirao od ljubomore u tmurnim noćima, u paklenim danima. Odavao počast bodljikavoj žici molio se rešetkama na prozorima. Sam. P.S. nevinoj djeci koja su patila