Kada pitaju te dušo moja, sa koje si česme žeđ gasila…? Priznaj… -tvrda glava nijednoj prići nije dala, dok nije prepoznala… od dna čaše-prazne poklopac Svog Izvora. (c) Senada Brčaninović    


VJERA je k’o i LJUBAV Najjača kad se šuti… – čim srce prohevta tad presahne i jezik i tinta. Riječi sa jezika, i one što pero u bjelinu ureza… – stope su samo tvog traganja za Bogom, i za samim sobom… Ni rečeno ni klesano nema veze sa mekamom* do kojeg se srce diglo. Senada…


Nemoj da smeta te’ što cestom kad-kad vučeš se poput puža, kad i najbolji sprinter obilazi putanje istog začaranog kruga. Nemoj da smeta te’… već osvrni se i uvidi sam, -samo puž za sobom ostavlja neizbrisiv trag. Senada Brčaninović, Copyright ©


Ne pita se tu usijana glava zbog čega… i kada se pod rebrima sjeme meškoljiti stane ni u kojem od jastuka ušuška ga duša… nit’ kako to slabašna ruka smogne snage da otrgne od sebe čedo što pjesmom zove se. Senada Brčaninović, copyright ©


Osjetim se, ponekad umrežena mislima od pamuka u mrežu džinovskog pauka čije nožice tvore bilioni… uspavanih smrtnika. I težak dert je kad čovjek osjeti se umrežen i kad mis’o njegova samo bali, i dahće… i pore za disanje sužava; ili k’o smotuljak vate pamučne lijepi za se’ i apsorbira samo halove i ispljuvke drugoga… I…


Opet šute u meni riječi neke… Osjetim nečujne im damare dok hrane se t i š i n a m a zaspale utrobe; i oči sa svjetla sklanjam da u mraku sebe nurli trag razaznam… I oči sa svjetla sklanjam da u mraku sebe oslušnem slova što ispisuje Ruka za kojom godinama tragam. Senada Brčaninović


Eh… kako čeznem… kad me rijedak tren u tišini nađe… Zgrnuo bih u se’ sva brda i planine… da u prah pomrve… sve čvorove i tkanja pretijesne mi čahure… pa da dušom svom razastrem se zemljom… Eh… kako čeznem… kad me rijedak tren u tišini nađe… A popio bih sve i rijeke i izvore… da…


Znaš li… da su riječi pisane, kao kapi što se cijede… sa ruže ustreptale duše, i na hartiji se u smisao poslože; i žive su, k’o i kapi vode kad ono žubore i teku, teku… I znaš li da dugo… budan misli prije neg’ išta od biti svoje u korito ispusti…; jer zna već da…


I ne pitam se da l’ i danas k’o nekada cvatu isti tulipani i visibabe…; i da l’ dvorište k’o nekada mirom diše… kroz mirisne krošnje jabuke i trešnje… I ne pitam se ništa više… kad srce sve i ču’… i vidje… I u svaku poemu perom zadjeva behara bijelog po grančicu jednu, i proljetnim…


Znaš li… da ti bijaše moje nestašno nasmijano ptiče što srcu doletje sa istočnih strana i pootvara širom i prozore, i vrata…? Znaš li… da ti bijaše i ostade moje nestašno nasmijano ptiče što i sada guguće u krošnjama behara moga srca nasmijana ? Senada Brčaninović


Neće znati saputnice što oči tvoje volješe…; da su zvijezde nebeske u njima se ogledale, i u halkama irisa ‘aškom svici zaneseni posmatraču su plesali… I ništa tvoje ne bi’. Neće znati saputnice što zbog tvojih riječi uzdahe pustiše, ni one gorde kad se zemlji spustiše…; da si se ti iz svih Knjiga slovima nahranila……


Ne gledaj… ne traži čovjeka u riječima što piše, …i vidjećeš mu istine više u onome što sa bijelog dana briše i onome što nefsanske fioke međ’ rebrima i od njeg’ samog sakriše. Ne gledaj… ne traži čovjeka u svjetlu, ni u tami i vidjećeš ga u sumraku najsjajnije zvijezde, i u blještavoj bašliji što…


Presitno je… premalo za te’ ovo ime moje, da bi ta ruka od smrtnih grijeha uzdrhtala… na svetost Istine ispisati ga mogla. Presitna su… je l’ da, presitna su slova ovog mog imena? Samo misli… neka, očekivati je i to od duha koji se davi… u očaju drskosti i od sujete tami. A žalim te……


I pričaćeš sutra da žao ti je… što prilike bilo nije. A prilike su k’o životni puti Božijom rukom unedogled iscrtani, a ti se na ringišpilu što ga sujeta vrtjela cijelog svog života oko sebe samog okreta. I pričaćeš sutra da žao ti je… što prilike bilo nije. A prilike su k’o sjajne zvijezde što…


Ti si mnoge… pjesme slušao. Slutim da je tako, i da jesi… Slušao si riječi… duše neznane, nikada viđene… a osjetio… od same svoje probuđene šapate… i nikada opet, nisi shvatio, da je svaka duša po jedna rijeka, što sa istog, Vrela Ljubavi, u prolaznost… ovu je potekla. Senada Brčaninović


Sred’ pustinje… gdje rijetko nicalo rastinje, svuda mora prašine, i jednoličan tok rijeke kojoj ptice slijetale pa iz njenih grudi umorna srca hladile… i kaktusa bodlje znale bi mutiti njene mirne vode. Jednoličan tok… iz dana u dan, samo iste slike letjele… stalno kraj puste rijeke. ”Kako je mila, snena… i veličanstvena”, začu’ s večeri…


Ljubav je rekoše kada ja volim tebe i ti voliš mene … I kad si ti zvjezdica na nebu ili moj bijeli golub na drvetu… a ja medo sa coca-colom i čipsom na krevetu… Ili kad si ti čuko, a ja opet cica što napisa tebi puno pjesmica. Moguće… ali, to je tek početak, tek…


Danas je otvorila prozore nekoliko puta, sluteći… da će proći ulicom bez početka i kraja… oči njegove. I danas je. I sada gleda… i svi su opet tu, dolaze i prolaze… samo njega nema. Jedna zvijezda sa neba k’o nada se nasmije, a postelja od snova… velika i bijela, iznova… čeka je; i novo sutra…


Drhatom mu srce tijelo tresti stade, za njega se lati, na zemlju pade i nebu zavapi: ”Neka stane… neka stane Bože vrijeme…” Sa neba prošaputa od Svjetlosti glas: ”Ne može… stati, – tvoje vrijeme, dušo, sam si ti.” ”Ali prebrzo ide… prebrzo mi teče”, drhtavim glasom čovjek nebu reče. Svjetlost se još više ukaza… zatreperi…


Rekoše mu… prolaznici kako tužne pjesme piše, da u svakom stihu čuči srce što bono hoće mir da pronađe; i da u svakoj tački, zarezu… vide samo strepnju… i suze. Rekoše mu… a on u njima vidje Rumijevog lava kako doš’o žedan vode piti, pa ‘mjesto da pjesmom k’o vodom život potkrijepi, – on uz’o…


Ti nisi… tužan, -tuga je prolazan osjet samo; i nisi… sretan, -i to je osjet što izmakne lahko. Sam sebi boli krojiš dok s prolaznim osjetima sebe vežeš i porediš. Tuga je kao oblak a sreća kao sunce; nisi ni jedno ni drugo već čovjek samo što dankom hodi, i gledi svoje sunce kako kroz…