Uzdah kao riječ Riječ kao nož Nož kao kazna Kazna kao život.   Kao prazna tvrđava, ili kuća bez vlasnika, Zjapi prazno tijelo, i srce hladno kao led. A da li je to srce..? Ludo srce, koje umire već bezbroj puta, Ali ne vidje smrti, niti života, nego nešto između.. Kako već se zove to..!…


Zastadoh na tren.. Zaboravih na juče, Na danas.. sutra, i boli sto me muče.   Živim za trenutak. Za minut.. sat, Zaboravih na tebe, i s tobom rat.   Samo trenutni mir,  tek da uhvatim zrak, Niti vidim svjetlost. Nit mi smeta mrak.   Nestalo je juče.. Hajde nestani i ti, Dok sutra nije došlo, da te stignem zaboraviti.


Od kamena tvrdje, Od tudjeg srce tudje, Hladnije od leda, Ali djavlu se ne da, Dusa bez osjecaja, oci bez sjaja Osmijeh bez srece, Ali predati se nece.. Nek srce gori , Dusa nek place, Sve sile svijeta, od nje nisu jace, I kad pada led , I kad  kisa pada, Uvijek je iznova.. Jaca nego…


Suze teku ožiljci peku tuga lomi opet sam u komi. Još uvijek volim i vješto krijem a istinu reći, ne, ja to ne smijem.. Boli me što sanjam a snovi ne vrijede i to što volim a uvijek me povrijede.


Opet nešto jako predosjećam, naviru mi sjećanja, gubim se često, kontam to onako došlo bezveze, ne znam koje je vrijeme ni mjesto. Pravo onako, u nekom svom svijetu, osjećam letim, kad se njega sjetim, i sjećam se prošlosti,  ne tako davne, ali ne sjećam se, otkad to pišem pjesme ljubavne. Ja znam da od nas,…


Nisi ti niko, ne, nisi meni.. I kad se sretnemo, ti glavu okreni, kao što si to učinio već jednom, al nije više bitno sad mi je svejedno. Nisi ti niko, ne, nisi više.. tvoje oči sad, uz druge bolje sliše. I nije mi važno, mogu ja i sama.. ne, nije za tebe, moja životna…


Ne idu ni riječi, ni osjećaji iz mene, na duši već odavno nosim teško breme, i još uvijek mi je stalo, mada premalo je vremena, da promijenim nešto, što se tako lako ne mijenja.   Al ne dam se, još za najtanju nit se držim, navikla kroz život, ići putem dužim, kažu dobro je kad…


Gledajući svijet, onako sa strane, ne živeći  “živa”  ni noći ni dane, skupljam dušu, krpim stare rane, topim se svakom, suzom koja kane..   Nije mi baš tako svejedno, što gubim se negdje duboko u sebi, patim zbog nekog, ko nije bola vrijedan, a zbog mene niko, patio ne bi..   Nije da želim, da…


Nije moje lice toliko suza lilo, koliko je bola, od drugih ljudi krilo. Nije moja duša, nikad bila prazna, kolika će tek biti nečija kazna.. Moja je greška možda oduvijek bila, što svoje pravo lice nikad nisam krila, i jedini grijeh što voljeti sam znala, i jedina mana, što još uvijek sam budala. Neće ove…