Možda noćas u tami nekog kutka zamišljena bdiješ u tišini kao odbačena, ostavljena lutka što samuje na praznoj bini   I ne osjćaš ništa osim tugu dok obasjava te samo mjesečina baš ko lutku u svjetlosnom krugu što je u vlastite konce zamršena   Možda samo želiš sve zaboraviti i za sve sudbinu svoju kriviš…


Ulaziš u moje pjesme, i u snove, sve više slobodno kao slobodan stih, nježna kao pero što bi da te piše   Da je tinta strast nikada je nestalo nebi, pisao bih stihove, zavodljive riječi tebi.   Po tijelu tvom bih pisao ja kao po hartiji bijeloj ti bi bila inspiracija svakoj pjesmi ljubavnoj.  …


Mora da je negdje izgubila jato dok slomljena leži kraj puta na krilima joj prašina i blato, gleda u nebo i tužno cvrkuta   Pomjera se teško, pokušava da leti, podignute glave gleda u visine kiša na nju pada i oluja prijeti a tako silno želi u zrak da se vine   Odnio sam pticu…


Prolazi ponoć nijema i mjesec po nebu tamnom samo on je uvijek sa mnom kada više nikog nema.   Jato ptica kroz noć leti i lišće koje počinje da pada s njim sve vene al`neće nada jer jesen me na tebe sjeti.   I ova pjesma koju pišem dok mislima u prošlost bježim dušu dira…


Završila je zadnja pjesma igla škripi, struže po ploči, negdje između jave i sna ja bdijem u zagrljaju noći.   Dok u mraku dogorijeva svijeća i plamen sve slabije plamti pitam se – zar mora da se sjeća nekoga ko više i ne pamti   Gledam čašu poluispijenu kao da u njoj odgovor leži, na…


U mislima se drven konjić njiše i plišani medo bez jednoga oka, u praznoj duši budi se sve više i tuga i sreća, nostalgija duboka.   Na tavanu starom punom prašine zaboravljene uspomene ćame; dječji glasovi usred tišine sve jače dopiru odnekud iz tame   Dok koračam po škripavom podu slike djetinjstva kao sjene prate…


Crkvenog zvona teški bat otkucao je kasni sat u gluho doba noći   po zidovima sjena leti poput neke crne aveti i otvara mi oči.   Kao da nešto reći hoće usred zujanja samoće, a sve me vuče san   dok sjedim sam pored svijeće a sjena mi na rame slijeće treperava ko plam.  …


Dok se plave zore cik nazire u oknu tamnom u njemu nekakav lik kao sjena bdije sa mnom.   Vidno blijed i odsutan zamišljeno gleda u me, mislio sam da je san samo varka zlatne lune.   Tišina je trajala dugo kao i kod svakog samca gledali smo jedno drugo ko dva gosta, ko dva…


Otkucavaju sa tornja sitni sati na zidu trepere svjetlost i sjene vjetar njiše grane i trave vlati isprepliću se stvarnost i opsjene   Ulične lampe u magli zuje i svijetle u tišini puste noći, crkveno zvono opet se čuje čini se da jutro nikad neće doći   Prazan papir, prazna duša, misli lutaju ni same…


Ako bismo opet skupa bili nestao bi, možda, očekivani čar i sve ono o čemu smo snili izgubilo draž kao otvoreni dar   Možda je zabluda to što spaja zbog koje se u maštanje sklanja stvarnost je nekad početak kraja i ljepše bude ono što se sanja   Jer  nije sve u dostignutoj sreći neizvjesnost…


Dok put se gubi u magli i memli i sve je više stranputica u ponor padam kao ptica što teži ka nebu a leži na zemlji   Nekad se ništa neda i neće i čini se poput ružnog sna a valja naći put do sreće, put do vrha ili do dna   A kako naći…


Ako vrijeme liječi sve zašto onda zaborav ne dođe, zašto neko rasanjuje sne skupa s lunom kada noću prođe   Stare slike u albumu vraćaju u sretnija vremena i opet je neko u srcu i umu a dalek ko mjesečeva mijena   I sjećanja naviru u trenutcima tim i na licu ostavljaju trag pa se…


Zaborav tvoj mač je usred srca podijelio ga zauvijek na dvoje jedan dio još za tebe kuca vrijeme nikako da učini svoje….   A kad krene lijes sa tijelom mi u tami na škripavim kolima što se sporo kreću hoćeš li bar tada stojati po strani kad svi odu da zapališ mi svijeću   Dođi…