Možda noćas u tami nekog kutka zamišljena bdiješ u tišini kao odbačena, ostavljena lutka što samuje na praznoj bini   I ne osjćaš ništa osim tugu dok obasjava te samo mjesečina baš ko lutku u svjetlosnom krugu što je u vlastite konce zamršena   Možda samo želiš sve zaboraviti i za sve sudbinu svoju kriviš…


Ulaziš u moje pjesme, i u snove, sve više slobodno kao slobodan stih, nježna kao pero što bi da te piše   Da je tinta strast nikada je nestalo nebi, pisao bih stihove, zavodljive riječi tebi.   Po tijelu tvom bih pisao ja kao po hartiji bijeloj ti bi bila inspiracija svakoj pjesmi ljubavnoj.  …


Mora da je negdje izgubila jato dok slomljena leži kraj puta na krilima joj prašina i blato, gleda u nebo i tužno cvrkuta   Pomjera se teško, pokušava da leti, podignute glave gleda u visine kiša na nju pada i oluja prijeti a tako silno želi u zrak da se vine   Odnio sam pticu…


Prolazi ponoć nijema i mjesec po nebu tamnom samo on je uvijek sa mnom kada više nikog nema.   Jato ptica kroz noć leti i lišće koje počinje da pada s njim sve vene al`neće nada jer jesen me na tebe sjeti.   I ova pjesma koju pišem dok mislima u prošlost bježim dušu dira…


Završila je zadnja pjesma igla škripi, struže po ploči, negdje između jave i sna ja bdijem u zagrljaju noći.   Dok u mraku dogorijeva svijeća i plamen sve slabije plamti pitam se – zar mora da se sjeća nekoga ko više i ne pamti   Gledam čašu poluispijenu kao da u njoj odgovor leži, na…


U mislima se drven konjić njiše i plišani medo bez jednoga oka, u praznoj duši budi se sve više i tuga i sreća, nostalgija duboka.   Na tavanu starom punom prašine zaboravljene uspomene ćame; dječji glasovi usred tišine sve jače dopiru odnekud iz tame   Dok koračam po škripavom podu slike djetinjstva kao sjene prate…


Crkvenog zvona teški bat otkucao je kasni sat u gluho doba noći   po zidovima sjena leti poput neke crne aveti i otvara mi oči.   Kao da nešto reći hoće usred zujanja samoće, a sve me vuče san   dok sjedim sam pored svijeće a sjena mi na rame slijeće treperava ko plam.  …


Dok se plave zore cik nazire u oknu tamnom u njemu nekakav lik kao sjena bdije sa mnom.   Vidno blijed i odsutan zamišljeno gleda u me, mislio sam da je san samo varka zlatne lune.   Tišina je trajala dugo kao i kod svakog samca gledali smo jedno drugo ko dva gosta, ko dva…


Otkucavaju sa tornja sitni sati na zidu trepere svjetlost i sjene vjetar njiše grane i trave vlati isprepliću se stvarnost i opsjene   Ulične lampe u magli zuje i svijetle u tišini puste noći, crkveno zvono opet se čuje čini se da jutro nikad neće doći   Prazan papir, prazna duša, misli lutaju ni same…


Ako bismo opet skupa bili nestao bi, možda, očekivani čar i sve ono o čemu smo snili izgubilo draž kao otvoreni dar   Možda je zabluda to što spaja zbog koje se u maštanje sklanja stvarnost je nekad početak kraja i ljepše bude ono što se sanja   Jer  nije sve u dostignutoj sreći neizvjesnost…


Dok put se gubi u magli i memli i sve je više stranputica u ponor padam kao ptica što teži ka nebu a leži na zemlji   Nekad se ništa neda i neće i čini se poput ružnog sna a valja naći put do sreće, put do vrha ili do dna   A kako naći…


Ako vrijeme liječi sve zašto onda zaborav ne dođe, zašto neko rasanjuje sne skupa s lunom kada noću prođe   Stare slike u albumu vraćaju u sretnija vremena i opet je neko u srcu i umu a dalek ko mjesečeva mijena   I sjećanja naviru u trenutcima tim i na licu ostavljaju trag pa se…


Zaborav tvoj mač je usred srca podijelio ga zauvijek na dvoje jedan dio još za tebe kuca vrijeme nikako da učini svoje….   A kad krene lijes sa tijelom mi u tami na škripavim kolima što se sporo kreću hoćeš li bar tada stojati po strani kad svi odu da zapališ mi svijeću   Dođi…


Sjeta

Dođe nekad tuga, sjeta, šta li je pa se negdje u dnu duše skrasi kroz oči bi htjela da se izlije a ništa neće da utješi, da spasi   I baš tada sve utihne, blijedi tek klatno sata otkucava u tami samo me sopstvena sjena slijedi i samoća ko u grobnoj jami   O kako…


Koračamo polako ulicom mokrom osjećam na sebi pogled tvoj dok je lišće nošeno vjetrom padalo u noći prohladnoj   Iznenada, u jednome trenu uz fenjer što blijedu svjetlost lije u tebi vidjeh neku drugu ženu koju sam volio davno prije   I ja sam tebi jedan od mnogih kojima pričaš priče iste, koliko si samo…


Tvoja je mladost sreća, blagostanje okruživali te oduvijek pažnja i mir a ja gledah  svijet kroz maglu i sanje i nisam zamišljao  svatove i pir   Ti čezneš za srećom i toplom domom a na mome srcu leže daljine nije za me život pod staklenim zvonom moja duša vapi pustopoljine   Druge nam je puteve…


Ne zamišljam te više kada sklopim oči nit`se pitam gdje si i s kim sada, dobro se osjećam u svojoj samoći dok lutam pustim ulicama grada   Ni pjesme ti ne posvećujem više ni kad liju kiše, ni kad sija luna, ništa dušu u zanos da zanjiše tek ponekad mašta samotnoga uma   Ti ostani…


Puno sam puta dočekivao zore i noći što beskrajno traju spaljivao pjesme da izgore kao oni što cijelog sebe daju   Rušio sam zidove koji nas dijele riječima i perom na papiru dok se magla i inje po cestama bijele i blijede zvijezde na nebu  umiru   O kako tada duša budna sniva i čežnja…


Dok ulične lampe u kišnoj noći blijedu svjetlost liju poželjeh njenom ulicom proći i vidjet` staru kapiju   U prozoru njenom što gleda na cestu samo mrkli mrak je bio o koliko sam puta na tome mjestu čekao je,  ljubio   Nismo marili ni za kog tada k`o  da smo bili samo na svijetu sad…


U snovima se vide stvari čudne pa tako u grobu ugledah sebe tijelo mrtvo a misli mi budne, pored humke sam prepoznao tebe.   Stavila si cvijeće, zapalila svijeću, sve ne vjerujem svjestan da je san, a blijede ruke sve se više kreću da te uzmu, da ne budem sam.   Jer mračno je  i…


Na rubu šume, uz kamenje pored vode koja huči stari mlin škripi, stenje kao da ga nešto muči.   A u njemu mlinar sijedi sa brašnom na rukama i licu svoje snove smjerno slijedi zagledan u žrvanj i pšenicu.   Točak tiho cvili, već je truo mahovina prekrila ga svud pod vodom kao da je…


S vremena na vrijeme dođe neko veče kad sjećanja pred očima lebde kao dim, a kroz vene sjeta skupa s vinom teče jer neko nedostaje u trenutcima tim.   Eh da je violina da svira mi na uho i u mojoj duši bolno cvili, ječi, noćas tugu nosim kao staro ruho koju vrijeme tako sporo…


Od prvog praskozorja i grijeha počinjenom u vrtovima rajskim, od prvog pokreta, plača i smijeha lutamo životom ovozemaljskim.   Odgovor tražih u knjigama svetim kao neki isposnik što luta, padao i prije nego počeh da letim svijet mi se rušio bezbroj puta.   Često ostavljah kućni prag u želji da nađem smisao i spas a…


Sjećam se , ko da gledam sad tvoje oči mile, snene, ja sam tada  bio mlad a ti si  bio štene.   I bio si tako krhko biće usamljeno i bez sreće, život često isprepliće sudbine ljudske i pseće.   Dao si mi ljubav čistu onako kako može pas i dijelimo sudbinu istu koja baš…


Kada ode pjesnik,  on živi i dalje, jer pjesma se uvijek iznova vraća da stihom opominje i utjehu šalje  perom koje je oštrije od mača.   Pjesma se rađa u dubini duše a duša je besmrtna u svome letu, pjesnici snovima zidove ruše i mrtvi oživljavaju savjest svijetu.   A tamo gdje su riječi od…