Bože moj koliko si lijepa… Raširivši ljubavna jedra, Uplovila si u moje vene, Valovima nošena, Kroz sve mjesečeve mjene… Sjajem svoje ljepote, Jedriš kroz sve njezine boje, Sa mislima, O vječnosti i nama dvoje… Vjetrovima nošena, Ljubav je sve jača, Napetim jedrima, I Bog sve shvaća… Moje srce, Luka je tvoja, Doplovi mi sigurno, I…


Šuma, o kako je to prokleto i sablasno strašno, bolesno tajanstveno i kronično mračno, labirint zaboravljenih i izgubljenih duša, koje lutaju između pakosnih crnih krošanja, kroz stare i osušene, smrdljive trule grane, pokušavajući, da ne dotaknu prijašnje životne dane, jer izgubljene duše su i onako vječno mrtve, pa tako lutaju od početka staroga svijeta, i…


Lukrecija draga, ženo moja esencijo života moga, kako si mogla…? Bez toplog i nježnog pozdrava svoga, slatkog i zadnjeg blagoslova moga, otići pred našeg dragoga i jedinog boga, ostaviti me u nemilosti i patnji vječnih suza, i na samilosti mojih osobnih nedovršenih iluzija. O kako sam tužan, dok sjedim sam, osjećam da mi puca opna…


Lutaju mi misli, kao vjetrovi, u dvorcu punom samoće, gdje se čuje jeka otpalog kamenja, crvom nagriženog, starog i osušenog drveta, gdje kroz finu i svilenkastu paukovu mrežu, na starom i oronulom prozoru, zvukom neke zamišljene violine, plešu predivne i zanosne dvorske vile, dok plešu, odjednom je dvorac oživio, obasjan svjetlinom starih sviječnjaka, bal je…


Kada prolazim kraj groblja Sjetim se prijatelja moga… U ratu smo bili jedno A, sada me sa neba gleda… Klečim kraj oltara – Tužnih očiju punih suza, I osječajem, da njegova duša, Sada je, pokraj moga tijela – slomljenoga. Sa mislima u prošlosti Srce mi se steže, A moje lice blijedi, I grčevima se opire,…


Uvijek sam govorio tebi moja draga: ”kada je Bog stvarao ženu, bit će da je stajao pored tebe”, Da…. nisam ti želio zlo, želio sam da bude uvijek dobro, kao nisam pokušavao uporno, svakodnevno se prilagođavao, na tvoje lice, poljubce ti davao, kroz mekanu kosu tvoju, svoje prste lagano provlačio, na uho ti uporno tepao,…