kada te usnulog zatekne podne života prhnule ptice u krošnji tvojih predrasuda mudrost zrno koje ti nedostaje ostani vjeran čovjeku koga slijedis djetetu u sebi rodjenju na putu prema izlazu blještavilo svijeta razbija svoja lazna obećanja na tvoje srce jednom kada se domovina koju znaš nasloni na kišni dan u rukama ćeš zadržati sebično i…


ovo moje srce svakodnevno se zalijece u ograde ljude nebo ne pravi razliku ne mjeri mjeru ali mjera srca stoji izvan velikog oblicja razlika je statua grohotom nasmijana svijetina sudara se sa drugim srcima jednako iscasenima osakaćenima i pitamo se tada jesu li nam rane raznovrsne ili smo samo postali odrasli ishod tog odrastanja mnogo…


Pitaš me koje je boje sjećanje od kakvog je to kroja satkana tuga ? koliko vremenskog prostora ima izmedju dva uzdaha? Pitaš me zašto su gluhi šaptaci noći svoje usne vezali za vjetar i koji je pravi tren da duša vrati dug za ljubav? U pitanjima tvojim njiše se vrijeme opijeno našim zajedništvom vinom sa…


Tražila sam te noćas, ljubavi moja, po svim ispisanim pjesmama, ali nisam pronašla stih u koji bih te tako rado uklopila. Po krčmama naših davnih mimoilaženja, brujanja lokomotive pod prozorom, dok lice reže snijeg, ali tebe nije bilo. Tražila sam te u sjećanju policijskog sata u kojem smo lutali selili svoje domove, na starom stubištu…


ljepota nema lice ni naličje ali zato miluje dušu dobrodošlicom snove putove strane na stubištu zvijezda lutke smo pletene i šivane u prošlosti nema nas više u bojama dozrjele nebeske trešnje ljube se usne ponekad osvjetljene tek žutim fenjerom podno vjerne mjesečeve sjene  


noćas sve je crveno moja haljina vino ruž na usnama čekanje sa praga u potpisu vremena zažuborenoj rapsodiji još utrnuloj od sna sve se crveni u blizini u meni crvene su moje namjere od polustida i istine i dosta ne znam kada je pocelo ni gdje će se crvenilo sa usana razliti možda po vjernoj…


na tvojoj agapi ništa ne zbori utoliko poput vremena raščupanog daljinom neminovno dijele se susreti nade i čekanja gdje stojiš ti kao da te se to ni najmanje ne tiče i zaboravljaš sada kada ja konačno pamtim za oboje


na kišom okupanom crvenom krovu tvoga snovozorja i u narančastoj boji vreoce je moga vlastitog ostanka pred tvojom polusnenošću zatvaram oči jer tvoje je moje ime odavno nagovorilo silazak sunca u zjenice sveobičajnosti i porubilo zlatom svemir


u hladovini krošnje lipanj nestrpljivo ceka da odjekne riječ kao pogrešna nota u simfoniji dan je pun ljubavi a nas nema ni pogača od sunca ne hrani zivot na odlasku grč na duši zamara tišinu nervozno stavljam tamna stakla na pogled prijateljski uz pozdrav i lipnju punom ljubavi


ne zovi me  na proljetnu rapsodiju tvoje su ptice koje uporno dolijeću u probudjenim krošnjama šaroliki cvijetni astrahan podno naših koraka smijeh magličastih oblaka i plavetnilo naprasitog neba sve je tvoje kada se tvoje slabosti jačaju na mojoj ljubavi ne mogu ti uzmaći ne zovi me ne mami na podnevno sunce moje su oči navikle na manjak ljepote otkako…


Kada stignem Sa dalekog puta Dočekaj me Na zadnjoj stanici Sa pokojim cvijetom Osmijehom Ugrij dušu Ojađenu Zaleđenu Od lažnih riječi Prijatelja Neumornih Kolovoških kiša Kada svatko nekoga čeka Dočekaj me I ponesi prtljagu Otežalu vremenom U kojem nisam osjetila Sigurnost doma Toplinu zagrljaja Ugrij dušu Koju ni samoća Ne razumije Tijelo Koje besplatno dajem…