Koračam cestom u nigdje, ispod kišobrana,  kao mrav pod listom što se skrije. Dan je pun iluzija, a stvarnost,  suza slana, drhtava usna je pije… Oblaci, gavrani crni, što nebom jezde, još će me poljevati bijesom. Naivno, kao nikad, želim brojati zvijezde, dok mi se utroba hrani mojim mesom. Zašto, plačem na kiši, nisam ja…


Plavetnilo neba sad prazninom plače, kao dijete, Presahla rijeka ostavi samo mulj koji tjera šetače, džepova punih sjete. Neko je, možda nenamjerno, ubio pticu, samo mrlja ostala na cesti. Kako se živim zvati a ne nositi bol na licu, ruke plavetnilu hrle, neće prazninu sresti. Neko je, na mome nebu, ubio pticu, samo još misli…


    Pažljivo sanjam oči, tugom obojene, u zasjedi čekam osmjeh na tvom licu, pažljivo usnama diram tvoje ušne rese. Pažljivo sanjam kose mojim dahom natopljene, i sve ti ovo zapisujem na  razglednicu, koju će vjetar jednom da ti donese.   Pažljivo kapke stišćem, i nedam suncu da virne, ono je lopov što moje snove…


  Još je tvoje ruke dosta, u mom dlanu što se znoji. Pješke cestom, preko mosta, obdanište, pa kud koji. Rat je svima put crtao, ko zna kuda, kad i s kim? Godine je progutao, sjećanjem se ne kitim. Još je tvoje ruke dosta, u mom dlanu što se znoji. A život je mutna rijeka…


Vjetar! U ovo studeno jutro,  otkida svilene kapi rose, što se kao suze nizaše na paukovu mrežu. Koračam onako besciljno, rijeka još brižna hrani divlje patke, i čuva prirode ravnotežu. Vjetar! Zaudara na sumpor,  u zjenicama čestice prašine peku, sat je na kuli u parku stao. Kazaljke se ljube kao prvi put, i čemu vrijeme…


U onom parku mladosti naše,  ista su stabla, stara  samo. Breze i lipe što za nas cvaše, slomljena klupa u uglu tamo.   Koliko noći ispod kaputa, onog tvog dugog, na riblju kost. Moja bi ruka da zaluta, i često bila nezvan gost.   Tek ona mladost, divlja  i strasna, nije ti nikad davala mira….


 Golim je prstima vruće kestene, na trotoaru kestenjarka krhka, vadila sa garave  pećnice male. I gledam ruke, drhtave žene, ona dva prsta od  gara mrka, bijeli su fišek  savijale. Kao da sreću untra meću, drhtajem  svojim svaki nasu, uz stisnut osmijeh paćenice. Oni se prsti u vjenac spleću, dok prolaznici nose grimasu, kestenjarka je, sa…


Novembar, deveti kao danas,  Sjećam se, tako hladno bješe. Palo je kamenje i tuga za nas, sjećanja u vodu poletješe. Zelena Neretva u čudu bila, ona i most  ljubavnika dvoje. U njedra svoja kamen je skrila, al’ samo kamen od mosta što je. Kaku ću sutra ja prolazniku, reći da nema, pita se rijeka? Može…


  Baš kao polje jagoda zrelih, tvoje su usne, slatko more, u kojem ne znam obale naći. Tebi, što čekaš usana vrelih, pod mojim kapcima skrivena gore, kada noć crne čaršafe svlači. Tebi, što te poput suze  krijem, mušku, od ponosa kao žar vrelu, zjenice moje ona peče. Sa kojom znam da se nasmijem, sanjajući…


          U tvojim stihovima prsti su moji, nestali kao nekad u kosi, U tebi srce otkucaj broji, ti si taj oblak što me nosi. Ti si i kiša moga oka, koja u žalu često kane, Obala sjećanja, rijeka široka, otkinut komad knjige nečitane. O pjesmo moja tebi kličem, u tvoje retke…


 Na krilima leptira nestati će šare, a dunje neće krasiti ormare. Ako ikada umre pjesma!   Bez pozdrava biće razglednica, jutro će buditi topovi umjesto ptica. Ako ikada umre pjesma!   Na moje jezero neće sletjeti  ždrali, sušit će cvjetovi propupali. Ako ikada umre pjesma!   U tvojim očima stanovati će sjene, na stolu okvir…


Voz je kasnio, Sami, ja i kofer pored južne pruge, hercegovačka bura na mome licu, ostavlja ljubomorni trag, Ako stigneš prije, ključ je ispod stepenica, pokušaj ući tiho, znaš,gazdarica će opet držati lekciju, nikad joj i nisam bio drag! A ja evo kasnim, već dugo želim toplinu male podstanarske sobe, u prizemlju na periferiji, sa…


    Mogla je biti osamdeset peta, bijeli sako, bordo farmerice i bijele cipele, priželjkivao sam groznicu večeri, svojski. Ti na mome ramenu. Epoleta! Sva u crnom, sa kosom boje noći kada se smrt dijeli, mirisala si na vinograd, dozreo, bijelopoljski. Mogla je biti osamdeset peta, iza olimpijade, preko Carinskog mosta pa u dvorište škole,…


A mene grli strah i tuga, kako smo tako nimalo ljudski? Sve manje čovjeka, iskrena druga, sve više umjetnika onih ruskih.   Za mjesto bezbrige i platu dobru, jedni bi još, Bogom se kunu. Prodali dušu, ljubili kobru, i stali pod onu otrovnu krunu.   O kako malo vjere ima, srca su njihova prazne kase….


  Prosuto biserje, niz obraze, i na usnama, muk. To kiše jesenje, dolaze, i jagnje postade, vuk.   Podno kapaka, tama, neprospavane noći, trag. Nešto se koti, u nama, sprema se preći, prag.   Na pleća, pritislo virjeme, nemam mu što, reći. Svakome svoje, breme, ta svoj je teret, veći.   Prosuto biserje, pada, odlazi…


  Usamljen na stijeni, k‘o suha vlat trave, s pogledom od čežnje što pučini hrli. Nadam se sireni, iz dubine plave, kako će mi čežnju,znati da zagrli.   I u meni evo, jedno more ima, duboko je kako tuga zna još biti, natočeno  rijekom ispod trepavica. O da li ćeš ikad, tamo u grudima, malo zaroniti,…


    Gospodaru, osmijeh daj mi, kojim neću da prkosim. I vremena malo zajmi, osmijeh dok na licu nosim.     Gospodaru, osmijeh molim, da ga moja duša ćuti. S kojim neću da oholim, niti koga zabrinuti.   Gospodaru osmijeh daj mi, da osjetim sreće zara. Osmijeh sreće meni zajmi, neću zlata, neću para.  …


    Pustite me da umrem u tami, i spod svijetla što još vama sija, Ja i tuga odavno smo sami, pa zagrljaj smrti evo prija.   Ostavite sve velike riječi, što u džepu spremne da se kažu, Riječ bez duše, bije a ne liječi, Nedam da me evo mrtva slažu!   Ostavite suze kojih…


  U kući koje nema, sa čovjekom koga nema, Sjedi majka Srebrenice, i čeka sinove kojih nema….   Kroz prozor kojeg nema, na put kojeg više nema, poviruje majka Srebrenice, da vidi sinove kojih nema?!   Sama u maloj kolibi od okoraka, gleda ruševinu kuće, i kosti nebrojene, razbacane, morebit, sinova majke Srebrenice….   Pada…


    Mirišu lipe u gradu dima, gdje rijetko miris u nosu stane, Večeras prkosi dimnjacima, osvaja kanate zaključane…   Uđe u  svaki  sokak tijesni, oko Kočeve što tajne krije, A crven oblak nad Tetovom bjesni, ta svaki kamen ko da se smije.   Mirišu lipe u gradu čelika, moji koraci i kišne kapi, Večeras…


    Usamljena breza  to je, u sred Strana što se bijeli, Tako ovo srce moje, samo sa mnom tajnu dijeli…   Odleprša visinama, kišni oblak nebom jaše, Pa se vrati tišinama, s dna tišine, meni maše…   Potom mi se pjesmom javi, dok korača poljem cvjetnim, Sred zumbula što se plavi, doima se ono…


  Rukom Vječnog kaligrafa, ispisana mlada lica, od osmjeha ispucala. Sjatila se sred esnafa, poput jata golubica, na taj bijeli kamen pala.   Ruke mnoge nebu hrle, dok zjenice puta traže, radosnice da poteku. A oči se redom grle, od blagosti znane, blaže, svi pijemo sreće rijeku.   Mi stariji što imamo, dar Božiji pred…


Sine, Kad jednom gasne umorna sjena, Pred kojom, nekad stajao sam. Prihvati istinu da me nema,  nosi sa sobom svoje, znam.   Kćeri, Majka i otac, uvijek su rame, Za tvoje suze, za tvoj smijeh. A kad mi oči zagrle tame, koračaj dalje, nikad u grijeh.   Djeco, Gospodar naš je, koji sve zna, Ko…


Evo grlim vlati trave, cvijet maslačka i jaglaca, Malu pčelu  iznad glave, što mi nektar s krila baca.   Evo grlim, nebo plavo, na kom sunce  zrake  plete. Ne stidi se sijeda glavo, nije  sramno  biti dijete. Evo grlim rijeku malu, što velika znade biti, plahovitu, nabujalu, zna i brda poplaviti.   Ja je grlim,…