Otjeravši sunce sa tihog morskog žala prosuvši nebom na hiljade zvijezda nad mali otok, k’o fantom nadvila se noć. Bijaše to jedna od dugih ljetnih noći kad zvijezde padalice plešu krabuljni ples, promatrajući umorne ribarske brodice kako polako u luke odlaze. Tamo negdje u prikrajku tame bacajući kamenčiće u more ja se nemalo iznenadih vidi,…


Sasvim tiho, iznenada eto gosta nam na vrata ali poput svakog gosta tri ga dana bude dosta. Nek zabijeli gore vrh zimski veo gradu dade da uz korak bije prhk ritam jedne serenade. Dječju maštu da raspali staru sanjku modelari jedan detalj sliku kvari snjegoviću mrkva fali. Lopate i rekviziti upregnuti su od jutra kako…


Netko voli oči plave zelene il’ tamnosive a ja volim jedne smeđe koliko su samo divne. A te smeđe vole plave slučajno, pa ja ih imam sory plave, ja vas neću izričito smeđe primam. Netko voli lijepu kosu netko ipak dobro dupe ja u žena volim oči da su smeđe, jao, super. Nemam fetiš neki…


Oči su ti pune zanosa onih rijetkih, ali sretnih fluida. I neka mi se Bog smiluje jer lažljivac sam i pjesnik samo prolaznik kroz tvoje zviježđe gdje gravitacija opravdano sumnja u vjerodostojnost odgovora na esencijalno pitanje, u moje prazno i svejednako ‘Volim te, naravno’!


Zaista, ništa mi neće značiti danas sutra moje ime na hladnim, mondenim ulicama i trgovima, ako ga danas nemam spremno izgovoreno na tvojim toplim i nježnim, skromnim usnama.


Iza ugla mine osmijeh plah, ostaje mjesečeva pjega vrisak duše ili perkusija izgubljenog alter ega ispijene boce vina, panorame očajnih apela obrisi dalekih neostvarenih snova golih tijela. Jedino cigareta još poput baklje gori truje vene između prstiju dugačkih, u ruci jedne lijepe žene umije vješto da briše taloge bora oseke i plime u jezgrovitim prividima…


Zvukom tišine ponesen zaljubljen i lud misli me progone put tavana starog siluetu tad spazih bića tog malog što u tami mu zanesen pogled plamti svud. Gle, to lutak je na koncu odbačen, nijem pod ugaslim snopom jesenjega dana prašinom ovjenčan bez snova i plana tako potišten, na zvoncu sasvim, u svem. Nekoć slavni dani…


U pomodarskoj luci sve nemir je i plijesan. Istrošene olupine lomljene o potmule hridi indiskretni su kozmopolitski brodovi. U gomili sitnih hedonizama groteskne zabave neumjesnih aforizama, karakterno su labave infantkinje djetinjeg lica pružajući utočište pod aurom ameba, klica. Iz pristaništa osluškujem zvukove lutnje zar vrijedi išta, samo naklapanja i slutnje fine slatke laži zarivene u pijesak…


Malo gore, malo dole samo leđa da ne bole da ne boli, da ne žulja to se moj u tvoju šulja. Hoće malo lijevo desno samo da nam nije tijesno onda krevet sporo ljulja tko tu glumi, koga mulja. Neću da vas lažem, gospa rijetko je i striča pospan pa mu treba da se takav probudi…


Ti nosiš spokoj zelene lagune. Tvoja su ramena naga moja putovnica u propast ja čeznutljivo plovim poput usamljenog gondolijera u salvama tvojih promišljanja. To suton šapuće. Predvečerje u prolazu miriše svjetla treperu blago ti me ipak grliš i diraš a usne me tvoje dotiču i grizeš ih grubo one otiču. Oprosti mi, dušo što sam…


Smiraj. Tonem kao brod u dubine grimiznih budoara i zvijezde začas nepozvane sjaje. O kako pitoma je mirisna ljetna noć prozračna kao haljina protkana šifonom a perzeidi, ti slatki fantomi do zapučaka neba šuljaju se spretno kroz pročelje teatra tiho, latentno. Pruži mi ruku, džepova ja nemam samo čarape poderane. Ali opet, u daljini u…


Zagorke su vrle žene i za šalu ipak nisu da osvoji koja mene neće trebat platit misu. Hercegovke pak su lijepe zlaćane na vrelom suncu ljubim ih al nade blijede hercegovcu moram puncu. Slavonkama ja se divim hrabrije su i od lava ako nešto njima skrivim propast će mi ugled, slava. Istrijanke obožavam za momke…


Osjeća li bijeli danak prethodnicu svoju tminu što remeti mirni sanak kraj, početak i sredinu. Osjeća li gorde snove nelogične, bremenite kad su ruke čile ove nemoćne, a plemenite. Trzaj sata para zvuke aveta u zemlji svraka jarki snop končava muke sa prozora sunca zraka. Jutro nosi miris kave ulicom se šire glasi trezvene su…


Ostavi mi trak svoje mirisne kose bespuća od svile izvezene vjetrom sve parane milje razapetim jedrom i putove bose što sreću donose. Prepusti jastuke od čipaka finih sa sedefnom puti i aromom sebe prosto u sumračju da srce nazebe pored tijela divnih, nekih žena, inih. Kolosal, patenu ili nešto slično možda slatku malu kutiju za…


U ugao caffea prvi zračak sunca pronalazi put da obasjava joj lice na radiju tiho nježna muzika svira tako spavali bi rado sad potajice. Dok dim cigarete u kolute se vije napolju ljeto ranog jutra čari hvasta ona prikriva suzu jer odlazi tamo gdje vječna je zima i ne oblijeće lasta. I želim joj reći…


Kada pogledi se sretnu s njima vrele usne uzdrhtahu krijesne oči netom otkrivahu jednu davnu ljubav ljetnu. Tisuće se straha tada kao grom iz vedra neba javi zar to ljubavi su znaci pravi sjete što nas tišti sada. Mnogo smo se dana htjeli mnogo čeznih pogleda je bilo mirih noću uzdrhtalo tilo kad si rekla…


Ispod stare lipe, njenog krepkog hlada guštali su nekad baš ko i ja sada. Tko su bili što su snili kako im se zvao pas, kakve teme i dileme brinule ih u taj čas. Ispod stare lipe čuje se pjev ptica to život leti uz jato lastavica. Dvije kave uvrh glave dok želudac zjapi pun,…


Boju purpura noć eterom prosipa obrisima mekim kao tintom finom il’ njenih usana razmazanih vinom što čežnjom opojnom dušu mi osipa na sve za nešto nukavši, lažnim hinom. Uvijući tanke maskirane vlati uspavano lišće noćas vjetri grezu tiho na prstima da ne bude brezu poput kose njene baš umije sjati dok nemirci uvojke joj blago…


Ne promatraj mi vjeđe bljedila sam puki kralj zar i ti me tražiš slijepo robujuć premisama u sferama gdje nisam ja a zaključak je skriven u dubinama znanim.


Na pučini lađe beskrajno tonu na pučini duše beznadno klonu na pučini struji tko se opire u duboki bezdan će da ponire. Padaju redom na tom poligonu kurve, tajkuni i sveci na zvonu padaju redom, u sve su se kleli njihovu lađu taj usud ne dijeli. No nisu baš sve potonule lađe ponizne nemir već…


Možda jednom dođe kraj srušit će se zadnje nade tad i strančev oka sjaj može da ti sreću dade. Ja ti nudim još i više nazire se tome kad samo želim da što tiše obznaniš mi ljubav sad.  


Još jedan težak prođe dan svakodnevne kataklizme čovjek tužan il radostan treba dan da sretno klizne. Ako mjesto klizne gmizne stropošta se zbog banane pljuska sreći jednu zvizne što nam stvara svježe rane. Još jedan težak prođe dan kolopleti paradigmi dok iznad glave visi kran ti mu mahni i namigni. Ako ipak takvo breme tvoja…


U kovilju i smilju života rođen bečke izobrazbe starine mu dale sa svjetinom spreman da bude suočen ni mlijeka ptičjeg lišen, ugleda, slave. Ženama je mnogim bio cvijet u oku zlobnicima trepet kad podigoše ton pod nogama svijet dok razmišlja na doku zašto od svih njega baš zapao je tron. Srce ne žudi za raskošima…


Desetljeća tri već su prošla iz mrtvog lika plamti vatra vojska onih sad je došla da izdajnikom toga smatra. Kad zle su sile dom nam smakle a tuđinac domaćin posta isti ti s jezikom bez dlake bojali tjerat su tog gosta. Samo jedan je srca plaha i pogleda oštrog kao pila bez susprezanja i bez…


U tramvaju prepunom sumornih lica netko upita: Zar jesen je tu? To plavog neba nema samo kiša se sprema to se stari kestenjar uz vrući ugljen stišće promatrajući vjetrom usplahireno lišće. A šušti ono, šušti dok kiša ne zapljušti pa i posljednja lasta svoja krila je digla navještajući mudro da jesen je stigla. U tramvaju…