Selena je bila djevojčica, boji se jako velikog svijeta odrasla je u zidinama. Jedne noći sa zalazećim suncem, otišla u šumu i tako se bojala sama, s vremena na vrijeme pokušavala je pobjeći. Upozorili su je, ne idi tamo postoje stvorenja koja se skrivaju u mraku, tada se nešto pojavilo. Znala je da je hipnotizirana…


Je li ovo mjesto koje zovem domom, da nađem ono što sam sve prošo. Prošećem nepoznatim putem, duboko u mraku i ne treba mi svjetlo. Sve pripada drugoj strani, živim, volim, lažem! Nekad sam na vrhu, nekad na dnu nepoznatog puta.


Daleko u daljini i mjesta između nas, svake noći u mojim snovima. Vidim te i osjećam te, ti si ovdje, ne blizu ne daleko! Ti si ovdje u mom srcu, moje srce će ići dalje i dalje. Ljubav nas može dodirnuti samo jednom, dok traje cijeli život! Jedno pravo vrijeme,  mom životu uvijek ćemo ići…


Nisam zabrinut za ništa, sjedim lijepo, strpljivo, kao u svom stanu. Ne moram ići na posao, ali moram raditi. Neka moje tijelo obavlja posao, mogu raditi i kod kuće. Ne mogu podnijeti ove noći same, ne treba mi objašnjenje. Šef sam i kod kuće! Samo trebam tebe, ne možeš otići! Pokupi plaću za mene! Osvrni…


Sreo sam je na ulici točno ispred bara, sa mnom je podijelila pivo dok je njezin brat svirao gitaru. Svirala je violu u irskom bendu, ali zaljubila se u Talijanca. Poljubio ju je u obraz, onda ju je primio za ruku i rekao je da želi plesati! Dovela je Marka kao goniča, Petra za zabavu,…


Ljubav zadržavam na fotografiji, napravio sam ta sjećanja za sebe, gdje se moje oči nikad ne zatvaraju. Ljubav ponekad može povrijediti, tada postane jako teško,  to je jedino što znam. Napravio sam ta sjećanja za sebe, srce mi nikad nije slomljeno, vremena su zauvijek zamrznuta. Tako me može to zadržati, nikad neću biti sam!


Visoko ili nisko, ići ću gdje god ide veliki val. Kad bih mogao, onda nebi potonuo pod njega. Možda ću saznati, način da se jednog dana vratim. Ako padne veliki val na sve nas, onda bi nas i sve potopilo! Nadam se da je netko tamo, tko me može vratit.


Ti si svjetlo, ti si noć, ti si ljek i moja bol, ti si jedina stvar koju želim da dodirnem. Ti si groznica, nije me briga, zato što nisi tamo bila! Dozvoli mi da uzmem tvoju prošlost, možeš vidjet svijet koji te doveo. Voli me kako želiš, gubim se, nestajem van! Svaki centimetar tvoje kože…


Vodi me kroz tamnu noć, padni na tamnu stranu. Ne treba nam svjetlo, živjet ćemo na tamnoj strani. Ja to vidim i osjetim, dok smo još mladi i neustrašivi. Pusti svjetlo, upadaj na tamnu stranu. Tamna noć, tamna strana označuje put, gdje duša mora proći sama.


Osjećam svoj put kroz tamu, vođen mom srcu. Ne znam gdje će mi putovanje završiti, ali znam odakle će početi. Moj život će proći pored mene, ako ne otvorim oči. Pokušao sam nositi težinu svijeta, ali imam samo dvije ruke. Nadam se da ću imati priliku putovati svijetom, makar nemam nikakvih planova. Želim da zauvijek…


Osjećati se tako tanko, kao kuća od karata. Jedan udarac i vatromet, jer u meni ima iskre. Samo moram, upaliti svijetlo, neka se sjaji vatromet. Pokaži mi što vrijedim, kao što pucam preko neba. Hajde neka boje praska, budu šarene kao duga. Srce će mi zasjati, kao munja.


Biti oprezan, to je najveći zadatak glazbe. Pronaći mjeru tišine, to je samo početak glazbe. Šutit prije svih, tek to je konačna glazba. Tko gospodari svojim uhom, i svojim osjećajima taj pripada glazbi.


Vidim lovca na kraju šume, u ruci drži nož i nešto psuje. Čeka on da ulovi nešto, makar ga medo proganja vječno. On sebi reče: „Neću kući, idem hvatat, makar morao sada plakat.“ Ej moj lovče nemaš sreće, uzmi pušku jer ulovit, nikad nećeš.


Pronađeš prijatelje isto kao sebe i staneš tako i ne vjeruješ u mene da ima neko kao ti isti na ovom svijetu. I ne znaš koliko istih, za susret sa tobom baš kao ti se spremaju. I ne znaš tko su kao ti divni i što su suzama jastuke vlažili.


Napila se spužva hladne bistre vode, pa u razred ploču obrisat ode. Kad na ploči djeca nacrtala zeku, pored kuće na njivi uz rijeku. Spužva opet suha koda je kruta, pa će skočit u vodu da djeca ploču obrisat mogu.


Na pijesku moga vrta, razljevano sve u zlatu, po sunčanome satu zrak jedan s neba svijetli, i ravnodušno crta put zemlje i vijek ljudi. Vinograd moj strani, i trešnje već u cvijetu, odozgo u čas rani zazori cijelom svijetu.


Tuk-tuk-tuk-tuk! Ja sam pero djetlić, šaren sam ko pjetlić, radim samostalno, šuma mi je skrovište moje malo lovište, bukva je moj stan. Znam sve staze, gdje mravi prolaze…


Ne čujem vaš i svoj govor, ne treba mi pamet, kaže mi malo dijete prepušteno sebi. Ne želim više da čujem ni buku u glavi ni rečenice, brojeve i misli. Već dugo kad šutim nešto lijepo pjeva u meni. Ne želim ništa da učim, ne želim ništa da razumijem ni upamtim od mrtvog glasa.


Sve staklene zvijezde lijepote i sreće prašini su treptale nepočišćene sobe. Krevet raspremljen, vrata zatvorena, čaše su prazne, flaša razbijena. Lud od radosti, bio sam mrtav pijan, i ti mrtva pijana, gola u mom zagrljaju.


Kroz sivu maglu što samo dođe zrak, a gusti oblak dođe da bude veći mrak, ona samo dođe da opet dođe hlad, da veća tama bude veći mrak.


Što tu radiš djevojčice sa tim ružama tek svježe ubranim? Što tu radiš djevojko sa tim ružama ne više svježim? Što tu radiš lijepa ženo sa tim ružama koje već venu? Što tu radiš starice sa tim ružama davno uvelim? Čekam svog pobjednika!