Vukovarske golubice lete daleko, daleko Tražeći svoje najmilije daleko, daleko… No nitko za njih više ne mari. Gnijezda su razrušena, a ptići… Ako je bilo sreće, odletjeli su Daleko, daleko… No što s onima koji nisu? Što s onima koji nisu imali priliku poletjeti? Tko je njima skratio krila? Tko je odgovoran što ih više…


Samo zavijanje psa u noći Ništa više, ništa manje Do cilja nikako doći U mislima dom i imanje Polako se sklapaju umorne oči Dok se ponovno ne pojavi svjetlo danje Samo zavijanje psa u noći


Dvoranom se razlegne predivan glas Oslobađajući sve njihove muke Kao nakon opsade dugoočekivani spas Odvede ih iz podnevne žege i gradske buke Daleko u svijet bez ičega Gdje su osvit i suton zajedno na nebu Osim mira i glazbe nema ničega Niti srca više ne zebu Nestale sve su misli Lebde osjećaji koji slobodno buknuše…


Što ostane nakon dodira sudbine? Samo prazni pogledi puni dubine Ledena koža koja pali poput vatre Blagi dodir koji blisko srce satre Zamagljene uspomene bistre kao voda Suze i tuga potapljaju sve do svoda U duši gubitkom nastale udubine Što ostane nakon dodira sudbine?