Ponekad..slušam je kako diše,i pomislim…kad bi mogla disati tiše,da ne osjetim u uzdahu svaku joj brigu..i čitam to lice kao naboranu knjigu…Najmilija moja…Gledam te oči,djetinjstva svog oazu..ne govore ništa,a tako puno kažu. I poželim..ko’ nekad slupčat se u njeno krilo..i dodirom ruke odagnati sve loše sto je pogodilo…Najmilija moja…Ponekad gledam u te smežurane ruke..i pomislim..kako…


Hodao je ulicama zedan i gladan..pogled mu je bio sum0ran i jadan..Jedina sreca u toj bijedi i muci bio je zveket novcica u ruci…Crte bola na tom umornom licu..tipican izgled za jednog lutalicu..bijeli stap u ruci i bezbojne oci..govorili su sve o njegovoj samoci…Na klupu u parku spustio je tjelo,polako otresao prasnjavo odjelo..culo se samo…