Tražim slikovit izraz za tisuću laži koje nagrizaju moju dušu, dok tražim slavu za svoje ime hvatajući se za gušu. Tražim slobodu kao vlastitu utjehu da oslobodim svoja djela i put k potpunom uspjehu kao ruglo sreći što nije cijela. Tražim ono što jos dobio nisam u svijetu ironije, zbog straha da ne budem prije…


Ruke držim sebi, a u mislima ih pružam k tebi i one te nevidljivu grle, po tvome tijelu hrle da potrebe moje nemirne duše pretvore u stvarnost. I povjerovah, makar nakratko, kako dodiruju sreću. No i trenutak je dovoljan za snove da se sruše kad se oči moje otvore i opet me sjete kako si…