Ponekad ćutnja više kaže nego riječi, samoća pomaže da čovjek sazre, tuga oplemenjuje čovjeka, bogatstvo ga čini sretnim, a ljubav voljenim. Ponekada ćutnja se pretvara u samoću, kada je čovjek sam onda je tužan, ako je tužan duša mu je siromašna, a a ko mu je duša siromašna onda ga je ljubav ubila.


Rekao si mi da me ne voliš, i da za nas suđeno nije, tiho sam ćutala, gorko podnosila, srce je probalo tugu da skrije… Rekao si mi da je kasno ispraviti neke greške, nisi mario za sreću moju, tvoje su riječi bile teške… Zatim si ćutao i gledao me u oči, riječi su suvišne bile…


nema više onoga što je nekada bilo, dječije sreće, radosti, veselja, sada nas veliki ljudi ruše, u srcu ostaje pusta  želja… nema više onoga što je nekada bilo, u srcu mome ljubavi prema tebi, i što je  ostalo vječno se skrilo, plačući tiho, još tiše u sebi.. ostaje samo navika stara, da prije nego što…