Jedan noćni prizor 3

Zašto, uvijek je ponavljala kada bi naše rasprave počele jenjavati, pa zašto. (Iako se naše rasprave nisu mogle smatrati raspravama, jer su to, više-manje, bila otkrivanja unutarnjeg svijeta, najdubljih želja i tajni u igrama riječi. Te noći vozili smo se tramvajem koji je vjerno pratio tok voda riječnih, bučnih i hirovitih, što se moglo čuti kroz otvoreni prozor.) Razum ne postoji, vidno ozbiljan nastavio sam nakon njenog zašto, ili je suprotno, osjećaji ne postoji. Zašto, izgovorila je božanstveno se smijući. Samo je jedno, koje ima očiglednu slabost koja se naziva…

Jedan noćni prizor 2

Nikada nisi letjela, upitao sam na što se ona nesigurno nasmijala što bješe u suprotnosti sa njezinim uobičajenim, sigurnim osmijesima, nisam ni ja, ali to je vrlo lako samo ukoliko postoji dvoje, jer ljudi su ptice koje mogu letjeti samo ukoliko ih je dvoje. Kako, veselo je upitala skrivajući zainteresiranost, koju nije mogla skriti, da to nije moguće. (Legao sam na travu, rosnu, pospanu i poprilično dugu, a ona me je nijemo gledala, još nijemije dok sam skidao obuću.) Primi me za dlanove, luckasto sam rekao pun samopoudanja, neka nam…

Jedan noćni prizor

Pogledaj, rekavši tiho i uzevši njezin blagi dlan u svoj dlan te ispruživši njezin blagi kažiprst preko svoga kažiprsta usmjerivši ih prema nebu, pogledaj kako se zvijezde oblicima igraju. (Priđi bliže, govorio sam u sebi, jer kovitlale su se latice osjećaja sa dna duše tamne u visine njene plave.) Kakvim oblicima, rekla je tiho, kao da je sakrila neke tajne u milozvučnost svojih riječi, gdje, reče primaknuvši glavu mojoj. Ne možemo ovako, rekao sam još tiše, moj kažiprst desne ruke ne odgovara kažiprstu tvoje lijeve, i teško je u sjedećem…

Izlizano nebo (ili: Razgovor u jedno)

Sjećaš li se svojih i mojih snova, Ti, Koju više ne znam ljubiti. Sad, Nebo kao platno, izlizano, blatno. Sjećam se tvojih i svojih snova, Ja, Koji te više ne znam ljubiti. Sad, U gradiću nade, metu tihe jade. Sjećaš li se da si mi osmijehom trčala, Ti, Koja si pod mojim prstima snivala. Sad, Neke lete ptice, tjeskobno im lice. Sjećam se tvojih osmijeha, Ja, I tvojih snivanja pod mojim prstima. Sad, Pjeva netko tamo, uzdah ovdje samo. Sjećaš li se nevinih dodira, Ti, Kojima si me darivala. Sad,…

Anđeo od Želje, Noć od Neostvarenja

Cigareta. Tjeskoba. Balkon. Susjedstvo. Mjesec. Polovičan. Lepet. Krila. Zastrugavši dimove U lude uma zakonitosti Osjetivši krovove U betonskoj im nepokretnosti Čuh Mjeseca mučanje K’o stane u poluogroman stih Lepet krila zvučanje K’o tisuću perja serafinskih. Tako noć se osula Zvijezde kao mrvice prosula. Donese Sitaela Koji uvijek vjerno pokraj mene Skriva lica bijela K’o i čarobne smaragdne zjene Ružičaste usnice U čistoće poljupca sklupčane I orlovske nosnice K’o u zrak vezom niti pupčane. Tako noć se osula Zvijezde kao mrvice prosula. Kad zadru prijatelju U ponoću pomol teška zvona Ostvaruj…

Tvornica ljudi

Kad se Igla Smrti savršenošću empirijskom U zjenicu zabode, Probivši veo duha, A on ka nebu empirejskom ode Iz kotla tjelesnog U kojem je vrio Snatrenja i strahove Tad se Prijatelji i mili moji Želje neka ispune: U vulkan iskonski Žarom pune Položite moje Shrvljeno tijelo Neka Ne preostane ni traga Praha A bogovima hvala i slava Što luda vremena Ludih glava Koji će se Stvoritelja igrati Neće rožnica gledati Jer oprostiti sebi Ne bih mogao Da moje praha bit U epruveti zla Tresu Za pseudodobrobit.

Pucaju anđeli

Pucaju anđeli Žiškavi, svjetleći, plamteći, usplamteći Pod nježnošću Našom, poglednom, dodirnom, čulnom; Pucaju te figurice Natopljene Uzdasima nas ljubavnika; Kao izbezumljene Padaju, udaraju, lome se, krše Sa prozora, polica, stolova, stropova; Još bi i zvijezde mogle Kada predjela rubove Tijela otvorimo U Poznato. I pucaju anđeli, Te figurice, Pod krevetom, U dijelove.

Učini mi se

Kad nebo mirišljavo U beskrajnosti boja Dodirne ulica Grada Ucviljenog od nemira sivila Ljubit ću te, Iako ljubim te I prije i poslije toga, Valjda. I ponekad i meni Učini se da bi Promijenila sve, A možda i varam se grdno Iako se ne bih bunio, Kada bi mi barem Minutu poljubaca lagala Kao što ja tebi lažem o spomenutom Valjda.

Ne bih se trebao pitati

Ne bih se trebao pitati o čemu pisati: O svjetionicima samotnim i valovima sramotnim Koji od krugozid njegov udaraju patetičnim osmijesima, istrošenim riječima, Priječeći drugima korak njegovoj unutrašnjosti, Lomeći kosti i mišić jak i misao sigurnosti; O brodovima koji možda ne dolaze, boljim sutra i pjesama nadanja i vinom sanjanja, možda izvaljanim u morskim brazdama. Ne bih se trebao pitati o čemu pisati: Valovi pohlepni su, i hladnoće im dodiri Lug koji daljine pomiri žele gasnuti.

Slitina stremljenja

Kada se bakrene usne moje Na kositrene bokove tvoje U poljupca slitinu razliju Pod strašću i ljubavlju izliju Bit će to ekspresija brončana Čvrsta i premilinom zvončana Kao čovjeka radosti oči Atom kad ovih metala sroči U oruđa i oružja oblike Tako ćemo i mi tijela slike U vlažnosti kapi ohladiti A duše od tijela pomladiti Nebu zastremiti plinovitom U zvjezdanom traku milovitom. Budi mi bez težine boja, Raula Siriuska moja. Promijenjeno u 22h.*  

Naoštrimo pera

Naoštrimo pera. Jutros je tama nezasitna. Naoštrimo u pera Kristalnokrvave oči I riječi naše. Danas je tama nezasitna. Zaboravljamo, prijatelji, Da jedna svijeća mala I najtamniju sobu osvjetljava. Ne bježite, prijatelji, Noćas je tama nezasitna. Neka gore pera.

Sa Visa M.

Tihoj riječi sa tiših usana tvojih Odgovaraju najtiše riječi usne gitare Kao očaravajuća melankolija sumornoga dana Kao nepokretni lopoč u zjenici močvare Kao tamni divovi stabla u daljinama Kao ranozorni pogled s Najvišeg na magle talasave i plave kao more.  

Dušo moja

Naziru se stihovi Kao iz labudovih bjelina krila sivilo, Puni proturječnosti; Dušo gdje si se od tijela odvojila, Iznad kojih šumova rječnih plivaš, U kakvim biserima rječnih školjki snivaš, U kakvim se zalascima uspavljuješ? Dušo moja mila Kad i gdje si se od tijela odvojila? Vrati mi toka težinu, Strahove i ljubavi. Vapaj krika tijela Dušo traži te. Kad i gdje pobjegla si Od njega bestežinskoga? Zaživi ga izbubljenoga.

Izgubili smo naše staro ja

Izgubili smo naše staro ja: Ti svoje staro ja, gledajući vjetrove nebeske, Ja svoje staro ja, gledajući vlakove nepokretne, na kišovitom Peronu čekanja. Reći će ptice i reći će vlakovi, reći ću ja, da jesam kriv: Ti vlakovi od tamna papira dizaše svoje dimove k nebu, i sva ta lica blijedosti i kose sijedosti spuštaše svoje glave zemlji dok se zemlja pod njima drobila i sitnila, na kišovitom Peronu čekanju. Reći će vjetrovi i reći će vlakovi, reći ću ja, da jesam kriv: sva ta lica nisu mogla sakriti u…

Maturska fotografija i skrivena pjesma

Ti znaš da su tvoje lice uokvirili u fotografiju, Ali ne znaš da sam ga ja uokvirio u stihove, Istog trenutka kad i oni. Ti ćeš vidjeti njihovo djelo, Ali nikad nećeš vidjeti moje. Oni će donekle uspjeti uhvatiti taj neugasivi sjaj očiju, Ali ja sam uspio i ne usuđujem se razotkriti najdragocjenije svijetu. Ne želim to. Niti o usnama trešnjastocrvenim, Niti o kosama sjajnosmeđim, A kamoli o osmijehu rajskoplavetnom. I dobro je jer njihovo djelo ne govori čežnjom. Moje da, i duboko u srcu ono pjeva.

Zašto tražiš znak

Zašto tražiš znak, čovječe, kad sve je u znaku, i znak je u znaku. Pobjedi se. Kreni. Ne staj. Stremi. Dođi. Dodirni. Poljubi. Nisu li znaci Magle tuge koje obavivaju lice, riječi tihe koje natapaju usne, pogledi suzni i dugi. Ne staj, čovječe, sve je u znaku. Pogledaj zvijezde. Praštaju.

Žena u prolazu s vinom u dlanu

Otvaranje vina kao razodijevanje žene u nepoznatoj sobi. Kao hladne kapi kiše u dušu suhe zemlje. Miris vina kao tijelo i dah žene u mračnoj sobi. Kao ljubav vinara u grudi zemlje. Ispijanje vina kao dodir jezika žene u zagušljivoj sobi. Kao dan berbe u pletenoj košari. Triježnjenje kao draga žena u prolazu, samo u prolazu.

Mila sjećanja

Mila ću sjećanja Zajedničkog ostvarenja dvaju tijela U filmske trenutke svjetlosti i boja pretkati U kutijicu s crvenom mašnom smjestiti Nju ću u najskrovitiji dio srca položiti Tek ću dvije rupice izbušiti, neka sjećanja dišu. Mila sjećanja; Kažiprst kao korak Srednji prst kao drugi Na tvom slatkom trbuhu, Glazba dodira, A nutrina na vatri strasti razbuktana, Usplamtjela, Gori, U suhom grlu zastaje; Mila sjećanja.

Zato šutiš

Draga pjesnik zna za inspiraciju i silenje A ja isilih napisati nešto Nešto poput Ptice kuckaju po krovu erotični snovi zovu ljubavnike što u noć klonu kao Sunce Jer pomislih da ti je šutnja neugodna Pa se sjetih da je šutnja ljubavnika snažnija od riječi Iako šutnja ljubavnika nije potpuno šutnja jer se riječi kroz plam očiju i tijela kretnje zrače snažnije od riječi usta Kao što ti rekoh u našem razgovoru na klupi u parku Zato šutiš suviše savršeno ljubiš. Odustajem od stihoklepstva.

Ptica i pjesnik

Ptica voli vjetar Pjesnik voli vjetar. Ptica voli oblak Pjesnik voli oblak. Ptica voli let Pjesnik voli let. Ptica nije ptica bez neba Pjesnik nije pjesnik bez slobode. Kad svezani su gube ljepotu svojih mogućnosti.