Pjesma osuđenog na smrt

Slomljen, pretućen, do gole kože skinut, ko ranjena zvijer, stjerana u kut, svjetina kliće, ruga se sramoti, dok krvnik vodi me, na posljednji put… Koliko toga na vašoj je duši? Koliko straha i niskih strasti? Kao da vašoj duši je spas, u trenu kad moja glava će pasti… I ove noći, tješit će te sebe, da je u pitanju milost, il božja dobrota, a moja glava…prepuna snova… mirno sniva…u lokvi života.