Proljeće jedne zime

Reći ću vam o jednoj zimi ni po čemu posebnoj; napisati kratku pjesmu o ljubavi tek slovima vješto loveć konake sjećanja. Jer sve drugo te ciče zime bilo je kao i inače, sasvim obično. Osim nje… Došla je iznenada obgrljena prvim pahuljama šaputajući osjetilima osporivši sve što poznajem. Poput sirena iz Homerovih priča dozivala je pjesmom ekstatičnog uma na hridi opijajuće ljubavi. Neodoljivih versi, osvojila me iskrenula cijelog, skončao sam zaluđen ljepotom misli. Spoznah je cijelu kako treba; razumijemo pogledima pričamo osmijesima. Čak i zvijezde nad nama mijenjahu sjaj. Bitak…

Distorzija u studenom

Znaš, malo je čudno da ti govorim takve stvari dok sada razmišljam samo o jednom; ne znam zašto uopće suosjećam kad nije mi prvi put. Postala si jedna u nizu. Tko zna, možda zato što sam te znao od malena, od prvih koraka. Jer sam gledao preko oronule ograde kako radoznalo trčkaraš, istražuješ svijet. … Kako da se sada opravdam samome sebi? Sve se dogodilo naglo neplanirano, kao loš odabir. Poput filma bez scenarija. Čista improvizacija… Ali nema kajanja. Uostalom, meni je iskreno sasvim nebitno u ovome trenutku a vjerujem,…

Simbioza

Ovo je pjesma samo za tebe a oni… ako im smeta, tko ih…jebe se njima jer gledaju samo…sebe ja podredih drugima i sad…grebe me život po džepu dok drugi…hljebe unaprijed kupljene živote a um…amebe bi nam i trebale biti primjeri …potrebe su im dovoljne da prežive sve.

Lakoća postojanja (za Paolu)

I tek sada shvaćam da nisam razumio zašto me nisu bolje upoznali; Nisam im dao, nisam umio. Moje misli izgubljene su, slomljene nespretnim stihovima. I nema povratka… Nema… A volio bih… tako bih volio da sam ponekad bio dovoljno hrabar da ne budem kukavica; izvlačiti iz klupka mašte beskrajne niti njima vezati predivne priče nedostižne neuhvatljive. Kao ti… Baš kao ti, Paola. Volio bih da sam imao tvoju lakoću postojanja bez pravila i rime; Nesputano zaigrana odvažna poput djeteta prebireš riječima vješto otuđena od svake sumnje. Volio bih… o tako…

Tempestas

Divlji, Slobodni poput vlati trave zibamo se u ritmu, opijeni snovima; Dodirujemo se, ispreplićemo. U sjeni zaustavljenog vremena vjetrovi požude komešaju naga orošena tijela. Drhtavim usnama upoznajemo, Istražujemo, Dok vršci prstiju nehajno klize oblinama. Poljanama košmara pupaju osjetila. Stapamo se, Postajemo jedno. I ne postoji ništa više oko nas. Osim nas. Oluje u nama kidaju zrak zasićen uzdasima; Bljeskovi u noći sve su bliži. Sve jači i jači, jači. …

Posljednji čin

Život, O dajte mi život Samo na čas; Dajte mi blizu, Pustite k sebi, Još bliže Tu onkraj vas, na jedan tren; Mir neka uzme danak. Utegnite ovu ogoljelu dušu U toplu riječ, osmijeh I prebacite veo spokoja O klonuo vrat. Jer hladno je… Hladno. Ne mogu… Ne želim više Pričati tišinu… Vjeđe; Spuštam te omalene Zastore života Posljednji put. Bez aplauza, bez ovacija. Niti žamora nade Pod krinkom zablude. Aritmični zvuci Nedalekog zvonika Kopne; Otkucavaju sve sporije i tiše. Ispraćaju me. U zaborav.

Ciklus

I. rođenje I vidjeh suze radosnice, I vidjeh ljubav bez kraja. Još jedno nevino lice, U svijetu bez sjaja. II. odrastanje Sputan okovima svijeta luda, Među zidovima svojih htijenja, Krijem srce od svakoga bluda, Od svih ljudi krivih uvjerenja. III. život Tek sjen na vodi vremena, Ovaj život strahom treperi; Nemirom vala uzburkana, Već novi tren sagori. IV. smrt Kroz grad zaboravljenih duša, Koračaju samo stara sjećanja. Nitko tu riječi ne sluša, Ovdje prestaju nadanja.

Momentum

Prije nego me otprave, U tišini, uz svijeće, Prije nego me stave, Među paprat i cvijeće; Obećaj mi svoje snove, I ja ću ti doći opet u nove. Dok umornim prstima, Prebirem po tvojoj kosi, Ne boli me, nije mi zima. Spokojnog put me nosi.

Jack (dama noći)

U sjeni omalene ulice, Pored trga, ispod sata, Usred tame vreba lice; Vreba bolest, iz inata. O vrat, uz drhtavo tijelo, Dami noći darak djenu, Na silu, svima na vidjelo; Uze podlo utrobu njenu. Boje mijenjaju nijanse, Kap po kap, tako nježno; Bijela u crvenu, čini se, Život u smrt, neizbježno. Strah i bol, strah i bol, Tek kratku nadu daju; Svijetu naum osta gol. Nade kopne, nestaju. Krik, plač, jecaj, muk, Bivaju redom sve tiši, Iščezli, nadglasa ih ćuk, Na crnoj grani, na kiši.

Plavuša

Baš si uska i sitna, Bezlično omalena, A meni toliko bitna, Svakog ovog trena. Tvoje plavetnilo, Bridi pod prstima, Ritmički kao bilo, Sad nema, sad ima. Opireš se i uvijaš, Dok polako ulazim, I sve hrabro primaš, A ja stišćem, gazim. Pre više ti stavljam, Ti si na mukama. Ne marim, nastavljam, Vidim krv na rukama. Moji nespretni pokreti, Jedan pogrešan potez, Tanka bol se osjeti, To je kraj, to je rez. Bacam te od sebe, Uz gnjevnu grimasu, Ali ne od brige za tebe, Jer si na lošem glasu.…

Suton života

Noćas je tama pitka, Noćas se tuge gnijezde, Noćas moja zadnja bitka, Vodi među zvijezde. Vama ostaju pitanja, Jer više za to ne marim. Za mene nema svitanja, Od sutra ja ne starim. A ti, nježno me otpravi, I odjeni osmjeh na lice. Još jednom pogledom stavi, Oblog na ovo umorno srce.

Prosjak

Lagano kiša gradom klizi, Granama vjetar se poigrava. On, sam sebi na brizi, Jedva znake života dava. Uz prljavo bijeli zid sjedi, A kapi kiše sa suzama, Lagano teku niz obraz blijedi, I nestaju u hladnim lokvama. O čemu li samo razmišlja, Nepomično sjedeći na kutu? Tek ponekad oči protrlja, I opet, pogled prema putu, Kroz šumu nepoznatih nogu, Što nekuda bezobzirno gaze. Samo njegove kao da ne mogu, Kao da oduvijek tu se nalaze. Neprimjetno kiša je stala, Čudna neka magla bdije. Tanka nada u život je ostala, Već…

Crtica majci

Neću reći da razumijem, Kako se osjećaš sada, Dok isprazne noći snijem, Pod svjetlima velegrada; Jer nemam riječ da umiri, Tvoje zabrinuto čelo, Da to srce divno smiri, Što tuče uvijek veselo. Ali nove zore vijesti nose; Vrijeme je na mojoj strani. Pričekaj majko, strpi se, Sve će biti kao lani.