Ovo je pjesma samo za tebe a oni… ako im smeta, tko ih…jebe se njima jer gledaju samo…sebe ja podredih drugima i sad…grebe me život po džepu dok drugi…hljebe unaprijed kupljene živote a um…amebe bi nam i trebale biti primjeri …potrebe su im dovoljne da prežive sve.


I tek sada shvaćam da nisam razumio zašto me nisu bolje upoznali; Nisam im dao, nisam umio. Moje misli izgubljene su, slomljene nespretnim stihovima. I nema povratka… Nema… A volio bih… tako bih volio da sam ponekad bio dovoljno hrabar da ne budem kukavica; izvlačiti iz klupka mašte beskrajne niti njima vezati predivne priče nedostižne…


Toga dana, neumitan kraj neka odista bude tuga a ne u varljivim očima sjaj. Jer kad zaspim bez sna molim, tek lica iskrena; Neka me pričama premeću i kroz osmijehe pamte. Više od toga poželjeti neću.


Divlji, Slobodni poput vlati trave zibamo se u ritmu, opijeni snovima; Dodirujemo se, ispreplićemo. U sjeni zaustavljenog vremena vjetrovi požude komešaju naga orošena tijela. Drhtavim usnama upoznajemo, Istražujemo, Dok vršci prstiju nehajno klize oblinama. Poljanama košmara pupaju osjetila. Stapamo se, Postajemo jedno. I ne postoji ništa više oko nas. Osim nas. Oluje u nama kidaju…


Život, O dajte mi život Samo na čas; Dajte mi blizu, Pustite k sebi, Još bliže Tu onkraj vas, na jedan tren; Mir neka uzme danak. Utegnite ovu ogoljelu dušu U toplu riječ, osmijeh I prebacite veo spokoja O klonuo vrat. Jer hladno je… Hladno. Ne mogu… Ne želim više Pričati tišinu… Vjeđe; Spuštam te…


I. rođenje I vidjeh suze radosnice, I vidjeh ljubav bez kraja. Još jedno nevino lice, U svijetu bez sjaja. II. odrastanje Sputan okovima svijeta luda, Među zidovima svojih htijenja, Krijem srce od svakoga bluda, Od svih ljudi krivih uvjerenja. III. život Tek sjen na vodi vremena, Ovaj život strahom treperi; Nemirom vala uzburkana, Već novi…


Prije nego me otprave, U tišini, uz svijeće, Prije nego me stave, Među paprat i cvijeće; Obećaj mi svoje snove, I ja ću ti doći opet u nove. Dok umornim prstima, Prebirem po tvojoj kosi, Ne boli me, nije mi zima. Spokojnog put me nosi.


U sjeni omalene ulice, Pored trga, ispod sata, Usred tame vreba lice; Vreba bolest, iz inata. O vrat, uz drhtavo tijelo, Dami noći darak djenu, Na silu, svima na vidjelo; Uze podlo utrobu njenu. Boje mijenjaju nijanse, Kap po kap, tako nježno; Bijela u crvenu, čini se, Život u smrt, neizbježno. Strah i bol, strah…


Baš si uska i sitna, Bezlično omalena, A meni toliko bitna, Svakog ovog trena. Tvoje plavetnilo, Bridi pod prstima, Ritmički kao bilo, Sad nema, sad ima. Opireš se i uvijaš, Dok polako ulazim, I sve hrabro primaš, A ja stišćem, gazim. Pre više ti stavljam, Ti si na mukama. Ne marim, nastavljam, Vidim krv na…


Noćas je tama pitka, Noćas se tuge gnijezde, Noćas moja zadnja bitka, Vodi među zvijezde. Vama ostaju pitanja, Jer više za to ne marim. Za mene nema svitanja, Od sutra ja ne starim. A ti, nježno me otpravi, I odjeni osmjeh na lice. Još jednom pogledom stavi, Oblog na ovo umorno srce.


Lagano kiša gradom klizi, Granama vjetar se poigrava. On, sam sebi na brizi, Jedva znake života dava. Uz prljavo bijeli zid sjedi, A kapi kiše sa suzama, Lagano teku niz obraz blijedi, I nestaju u hladnim lokvama. O čemu li samo razmišlja, Nepomično sjedeći na kutu? Tek ponekad oči protrlja, I opet, pogled prema putu,…


Neću reći da razumijem, Kako se osjećaš sada, Dok isprazne noći snijem, Pod svjetlima velegrada; Jer nemam riječ da umiri, Tvoje zabrinuto čelo, Da to srce divno smiri, Što tuče uvijek veselo. Ali nove zore vijesti nose; Vrijeme je na mojoj strani. Pričekaj majko, strpi se, Sve će biti kao lani.