Dok pauci noćni oči mi jedu I davno usnuli glasovi zovu Kroz prozor mi uleću strahovi   Ponekad…   Iz zvučnika umrlog radija bruji svemir   I uvijek mi padne na pamet Nečija,ko zna čija,misao Da je sva koncepcija pakla Sadržana u riječi prekasno……


Dan kad ne znam odgovore Čudan je Ulica je meka A sunce bode u zjenice   Bježeći od ljudi Djelujem zbunjen Plašeći se razotkrivanja I loše asocijacije   Idem,hodam,dišem Tražeći Betovenovu sonatu Na suvoj pozadini Zaokruženog ništavila


Strah Pije sa mnom kafu U decembarskoj večeri   Smrt Bojim se napisati Možda ću je dozvati   Bog Na vjetru krivice Uslovni je refleks   Umrijeti Bilo bi tako lijepo Tako lijepo   U njoj napokon Početi živjeti…