Sunce proviruje kroz oblake, dok vjetar na svojim krilima donosi mirise daljina, odnosi maštu putevima kojima bi srce išlo. Vuku me želje promjenama, duša se nada proljećima sa sretnim krajevima nekih budućih priča. Sve dok je imena ljubavi u mojim venama, čine se daleko ispunjenja tih silnih snova bića. Neka. Sve ima smisao. Samo želim…


Gorjela sam i ja ne tako davno. U vatri boli nestalo me pola. Skrivala sam istinu od cijelog svijeta. Kako sam uopće preživjela?! Vatrogasci mog plamena čuvari su duša. Ušli su u hram da bi spasili umjetnost svoga i moga Tvorca, sliku sebe sama. Oltar ljubavi je opstao, iako je nagorio. A trnova kruna kojom…


Bilo je lijepo voljeti, željeti i nadati se. Sve dok bol nije postala veća nego sam bila sposobna nositi. A ne bi toliko boljelo da nisam vidjela u tebi jedno predivno Božje djelo. I bez obzira na tvoje mane i na rane što si mi nanio, još si u mojim očima više nego divan. Ispod…


Nakon svega misao prevladava. Ona zna da je previše toga što nas čini nespojivima. Tamo gdje je on pun vrlina, ja posjedujem bezbroj mana. Tamo gdje sam ja jaka, on je ispunjen slabostima. Da je ikad išta počelo, ne bi dugo trajalo. I mada osjećaji nisu umrli, nada odavno ne stanuje u srcu i duši…


Zamisli kako bi bilo. Ti i ona skupa, šećete rukom pod ruku šetnicom na rijeci. Znaš, onoj koju volimo. Vjerujem da je i ona voli. Zamisli njene lijepe oči kako brižno prate vašu zajedničku djecu dok trčkaraju parkom uz franjevački samostan. Zamisli svoje ruke oko nježnog struka, razgovore uz put, o raznim temama. Smijete se…


Gledam ga onako žutog. Opuštenog. Cvijet što ga sunce grije. Njegova ga boja izdvaja u moru cvjetova. Čini se da na livadi ne postoje drugi cvjetovi. Maleni maslačak razvija se pod sunčevim svjetlom, i jedva mu primjetnom toplinom. Tako jedno drugom daleko, a tako blisko izgledaju. Ista im je boja, a različiti svjetovi. Tko će…


Ima godinu dana otprilike kako se nježnost pretvorila u neizmjernu bol. Godinu dana kako sam prelomila u sebi nadu, kako sam izgubila vjeru u sretan kraj priče. Borim se i dalje da prihvatim prijezir i mržnju onoga tko je bio najveća želja, najdublja čežnja mi srca. I Bogu predajem u ruke budućnost svoje životne priče,…


Ti i ne znaš kakav rat vodim. Neprijatelj je u nama. Mač upornosti me vodi. Ljubav daje snagu. Napasti pokušavaju odvući, u uzaludnost uvjeriti. Tugom dušman napada. Zna mi bolnu točku. Moji pomoćnici ipak nisu bilo tko. Krilima me svojim štite, bitke za me dobivaju. Saveznik koji mi ih šalje dobro zna što čini. On…


Kad se opet zaljubim, neće to biti smeđe oči. Omiljena mu boja ne smije biti sunčana. Ne smije nositi junačko ime od četiri slova ni neko njemu slično. Proljeće i ljeto ne smiju biti njegova doba, osobito kraj travnja ni sredina srpnja. Tvoj model naše marke on ne smije voziti, niti se imalo sličnim pozivom…


Poezija nije za emotivne. Ona je intelektualna disciplina. Shvaćam ja to. Žao mi je što sam ovaj portal pretvorila u psihijatrijsku ordinaciju. Niti bi poezija trebala služiti da bude psihoterapija za pjesnika, niti bi pjesnički portal trebao služiti za psihoterapiju. Može služiti za katarzu čitatelju, ali nikako pjesniku. Nisam povrijeđena, nemojte to misliti. Jednostavno, pisat…


Uspjeh je postignut. Gol je zabijen. I drago mi je. Rijetkima kao meni. Unatoč svemu. Šteta što stvari stoje tako kako stoje. Šteta što ne mogu… Suze bi krenule kad bih stala pred to lice. Kad bih pružila ruku da čestitam. Šteta što neće znati da se radujem, iako sam tužna ovih dana od boli…


Kažu da se dobro dobrim vraća. Nikad nisam očekivala bogzna što jer znam da je među ljudima puno onih koji ne vide dalje od nosa, kojima dobrota ne izgleda dobro, koji ne znaju ili ne žele uzvratiti što im se dalo. Vjerujem u važnost truda oko dobrih djela i riječi, vjerujem da nije važna zahvalnost…


Trenutak bude dovoljan. Nešto me podsjeti. I opet zabole izrečene uvrijede. Ponajviše zadnja. Posebno bolna točka. Tobože frustrirana, jer me nitko neće. A nisam. Samo me boli moja samoća. Izdržavam je jer znam što želim, a što ne.


Tužno je što četveroslovni ni svjestan nije koliko šestoslovna mu znači. Osmoslovnu je s razlogom odbacio od sebe. Da ju je volio, ne bi je ranio. Ali gore je to što bježi od istine da je šestoslovna ta za kojom mu srce čezne. Boji se boriti za nju zbog razlike u godinama i glupih kompleksa….


Kad bismo čitali jedni druge kao što čitamo Dostojevskog, sa svim onim slojevima što ih u romanima nalazimo… Kad bismo vidjeli dalje od onoga osnovnog… Kad bismo pratili radnju od početka, preko zapleta, vrhunca radnje, pa raspleta, možda bismo shvatili kraj. Možda bismo razumjeli kako je priča dovela do onoga što je sad. Sad je,…


Nije do mene ni do mojih želja. Naučila sam živjeti strpljivo čekajući ostvarenje snova. Uporna sam, iako skromna žena. Moja želja ovih dana samo je jedna. Želim da shvatimo da je uistinu lijepo, koliko god bilo teško, što postojimo.


Dijete sam ljubavi, života i svjetla. Dijete sam Nebeskog Oca. Srce mi snagu pronalazi u životnoj obuzetosti Božanskog stvarnošću. Slabosti moga ljudskog bića svoje iskupljenja i smisao pronalaze u Njegovoj ljubavi, beskrajnoj i bezuvjetnoj. Ništa me ne može odvojiti. On je vjeran obećanjima što ih daje svojim vjernima. Ne, On ne napušta. A ja se…


Ne da mi se više ovakvo stanje. Želim uhvatiti sebe, zgrabiti si ruku prije provalije, pa sebe snažno zagrliti i ne dopustiti da se bacim u ponor. Čini mi se da dugo šetam po rubu. Kao da bih mogla svaki čas upasti u ocean depresije. A ipak trčim ususret sebi, pokušavam se spasiti dok još…


Treba nam jedan dan odmora od naših boli, od pjesničkih nam duša, tananih im struna, što ih svaki šum duha dira, stvara složene melodije teško shvatljivih života. Treba nam dan zaborava svih boli što ćutimo, svih tuga što krijemo. Treba nam takav dan u kom bismo predahnuli od svih borbi što bijemo, od svih rabota…


Nekoliko rečenica suzom okvasilo lice. Pomislih, da je bar tako. Biti pošteđena istine, biti ranjena riječima zbog nečije ljubavi, jer me za moje dobro tjera od sebe. Bila bi lijepa pomisao da me netko voli više od vlastitih želja, koliko god mislila da ne bi bilo fer nemati mogućnost izabrati borbu rukom pod ruku čak…


Ne da mi mira osjećaj da sam prezrena kao i drugi ljudi u srcu čovjeka čije su me riječi slamale kao visoki c čašu od kristala. A suze sam krila i knedle gutala da ne bude negativac kao što je uvijek. Odustala sam od ljubavi, znam da prijateljstvo u njemu neću naći. Al’ da bar…


Da je bar lako živjeti, vjerovati, ljubiti. Da je lako saznati, razumjeti, šutjeti. Eh, da je lako prihvatiti, prijateljevati, biti odan. Nije. Lako se izgubiti. Čovjek odluta. Postane isti kao mnogi. Osudi. Odustane. Al’ ipak, može uvijek promijeniti smjer. Šteta što ne shvaćaju svi tu istinu. Što se neki ukopaju u istost, a mogu se…


Vidim tu tamu, kao što sam prije vidjela trak svjetla. Duboko u njoj zaglavljena duša je jedna izgubljena. Polagano tone dublje u svoj mrak. Oči se već navikle, srcu postalo svejedno. Može li se probiti kroz crnu rupu zla do Sunca izvan?! Mogu li ga anđeli naći negdje tamo daleko u toj rupi?! Mogu li…


Želim se igrati riječju. Pisati novu pjesmu. A neću izreći ono što je u meni. I tako, riječ ostaje zapretana u dubini utrobe. Okreće se u njoj nebrojeno puta. Nikako da krene, da se otrgne, oslobođena se vine u visine uma; nikako da živci ruke odreagiraju na poticaj, uzmu olovku, pa napišu još jednu odu…