Ne slijedi zov

Kad sirena zove, ne slijedi zov njezina slatkog glasa. Razbijen o stijene neostvarive ljubavi, potonut ćeš dnu mora života. A pjesma što se čini lijepom ljubavnom, pretvorit će se u grozomoran zvuk čudovišne laži. Utihnut će radost pjesnikove duše u mraku dubina boli.

“Za mene šanse ima da se bar oporavim…”

Žao mi je. Žao mi što ljudi koji znaju kako je kad te iznevjere, kad te život slomi više puta u malo vremena, kad te povrijede oni koje silno voliš, postanu oni koji čine isto što su učinili njima. Žao mi je što govore ružno o nekome koga su nekad dizali u zvijezde. O ljudima koji nisu učinili im nikakvo zlo. Žao mi je što ismijavaju tugu i bol onoga koga su oni povrijedili. Žao mi je što su izgubili onaj lijepi dio sebe, nekadašnju dobrotu, iskrenost i ljubav, nježnost…

Učiniti iskorak

Životni nas izbori stvaraju. Izabiremo svaki dan. Hoćemo li biti dobri i nježni, ili nemilosrdni i grubi. Svaki dan iznova se rađamo. Čim otvorimo oči, pred nama je novi život u svježem začetku. Zašto ne bismo birali ono što je dobro i vrijedno?! Zašto ne bismo izabrali biti i ostati ljudi?! Odbaciti grijeh, zlo i smrt?! Učiniti iskorak prema sreći?! Zašto ne bismo pomogli i sebi i drugima da ozdrave od rana prošlosti, od iznevjerenih želja i očekivanja?! Zašto nam ne bi srce srušilo zidove kojima se zatvaramo, zašto ne…

Patnje mladog Werthera

Davno sam je čitala. Nisam baš razumjela. Mislim, nesretna ljubav može mnogo boljeti. Ako ljubiš onu što ti je zabranjena, bol se može učiniti uistinu neizdrživa. U mojoj glavi, pa i ludom srcu, ipak je to bila ludost. I zauvijek ostala. Jer, poludjeti od ljubavi jedna je stvar, a nešto posve drugo otići s ovog svijeta zbog takvog razloga. I sad nešto mislim, da je Goethe znao kakvo zlo će proizaći iz čitanja njegova romana, bi li ga napisao?!

Program života

“Ako ljubite samo one koji vas ljube, kakva vam je plaća na nebesima?! “ Ne zavaravajte se. Kršćanin nije tko ne ljubi. Tko ne čini dobro i onome koji njemu čini zlo. To nije stvar svetosti. To je stvar nasljedovanja. Da mi je uzor Severina, željela bih joj biti slična. Da mi je idol Ronaldo, pokušala bih biti poput njega. Moj je idol Isus Krist. Na križu razapet, nakon što je mučen, a mržnjom ga zasuli, dao je svoj život za sve, pa i za svoje neprijatelje. Od nekih shvaćen…

Nije svejedno

Kad bi bilo svejedno, bila bih sretna. Ne bi bilo više sjene u mojim očima. Da nije opet potrebe poniziti me. Zašto? Zar je to baš morao biti taj pozdrav?! Nisi li mogao reći jednostavno “Dobar dan!”?! Navikla sam na šutnju. Na međusobno ignoriranje. Pa i na to da više respekta zaslužuje netko tko te uvrijedio, da ćeš radije komunicirati s ljudima na koje si me nekoć upozoravao kako su prijetvorni i zločesti. Ovaj pozdrav nije izabran slučajno. Želio si da me boli. Želiš me opet povrijediti i poniziti. Znam,…

Teško

Želim… Otputovati. Daleko. Vratiti se tek onda kad prođe što boli. Ali… Kuda?! Kako?! Čime?! Sa čime?! Brazil. Kad bih imala para. Ovako… Borim se kako znam i mogu. Molim. Radim. Egzistiram. Čekam… Sebe. Boga. Čudo. Nadam se. Moram. Ne želim i dalje patiti. Najviše od svega želim nekoga novog u životu. Novu ljubav. Iako bojim se hoću li vjerovati kad me jednom netko zavoli. Prije činilo se da voli, želi. Nije. Zato teško ću povjerovati i kad bude iskreno. Zato teško ću dopustiti da volim.

Put od trnja

Koliko može izdržati čovjek živjeti po principima i Božjim zapovijedima u svijetu koji nastoji srušiti sve principe i ne priznaje zapovijedi?! Koliko može njegovo srce voljeti beskrajno svijet i ljude, opirući se tami i zlu, što pokušavaju obezvrijediti ljubav i nastojanje?! Koliko snage je dovoljno da se čovjek izbori protiv svih nedaća i kušnji, da ostane na putu dobra?! Ima li među nama onih dovoljno snažnih i hrabrih da ne pokleknu ni onda kad shvate da je njihova bol cijena nečije sreće?! Ima li netko dovoljno uporan da svoje molitve…

Što ti vrijedi svijet…

Loša su vremena. Ljudi su uvijek isti. U zraku je neka slutnja još gorih vremena. Zlo pušta svoje pipke na sve strane, po svim mjestima, i u svim segmentima čovjekovog života. Sve se teže opiremo njegovoj razornoj snazi. Ne, nije slučajno ni to kako se priroda ponaša. Sve je povezano. Sve više odvojeni i od Boga i međusobno, sve smo slabiji u borbi. Čovječanstvo ne shvaća. Odupirući se Njegovoj volji, sve manje snage imamo oduprijeti se zlu. Kraj zdravih očiju uporno smo slijepi. Ne, nismo napredovali. Odavno ne napredujemo. Duhom…

Maslačku od sunca

Maslačak u punom sjaju proteklih tjedana uživa u životu više nego ikad. Suncu je drago vidjeti radost na njegovu licu. Neka je dobro i dobar. Jednog dana bit će sve točno onako kako treba. Bit će sve dobro. Iako će cvijetu u srcu sunce ostati upisano u negativnom predznaku. Nek’ mu je sa srećom kojim god putem išao, s kim god se družio, koga god volio. A sunce će već vremenom pronaći sebi suđeno nebo.

U suštini istina

Ulazim u dubinu. Tražim suštinu stvari. Izgubljena u mraku neznanja prošlosti, s tek ponekim trakom nekog saznanja. Priča je mnogo, daleko od toga da njih nisam čula. A ne vodim se time. Nikad nisam. Ponekad se pitam jesam li trebala. Kao da bi to pomoglo. Vidim puno dublje nego mnogi drugi. A nisam slušala kad mi je duša govorila. Osjetila sam još prije da postoje sile što me vuku ukrivo, što pokušavaju odijeliti dvije zapravo srodne duše. Ma, ne mislim na ljubav muškarca i žene. Mi smo srodni po mnogo…

Stara

Pjesma napisana 1.2.2018., a čini mi se najljepša koju sam ikad napisala o svojoj ljubavi prema njemu. Općenito, čini mi se da sam prije pisala puno ljepše pjesme nego sad. Poželim te U ovim noćnim satima poželim te najjače. Ne mogu ti još reći ravno u te lijepe oči što mi je na umu. Al’ ovo je sigurno mjesto. Jednog dana možda pročitaš. Pročitaš kako zamišljam pogledati te ravno u ta dva bisera, pa te poljubiti, onako nježno, ženski žednim usnama, žednim iskrene, prave ljubavi. Ljubila bih te ponad obrva,…

Što reći?!

Prošlo je gotovo četiri godine. Sudbina je htjela da smo se upoznali prvi dan. Kako čudno. On i M skupa su ušli u prostoriju gdje sam bila. Nije mi bilo na kraj pameti da bi mogao nešto značiti, a kamoli da bih ga mogla ludo zavoljeti. Eh, da mi je nov početak. Da mi ga je nanovo upoznati. Bez njegovog zavođenja, bez mog zaljubljivanja, bez grubih postupaka i još grubljih riječi. Da mi je izbrisati sve što nas je udaljilo. Sve uvrede i povrede, inat, ponos i predrasude. Da mi…

Najteži zadatak

Biti dobar čovjek. Nema težeg zadatka na ovom svijetu. Dobrota zahtijeva napor, traži žrtvu i poniznost. Blagost i strpljivost. Snagu volje i vjere. Biti dobar čovjek često se čini isto kao biti budala. Opraštati neoprostivo. Činiti dobro i onda kada ti čine zlo. Željeti dobro i onima koji su ti učinili zlo. Nastojati oko toga da takav i ostaneš. Lakše je odustati. Čini se časnije i hrabrije zauzeti stav. Kao da istinski trud oko dobrote i ljubavi nije sam po sebi stav. I tako čovjek odluta u traženju olakšanja. Jer…

Čini mi se…

Ovako mi se čini: Čovjek nije muškarac jer se već dugo trudi biti bezosjećajan i loš. A to nije muški, ako se mene pita. Umjesto da se suoči sam sa sobom i sa svijetom oko sebe, izabrao je lakši put. Izabrao je pobjeći od sebe i od tog svijeta. “Ne želim više voljeti” , rekao je sebi. “Želim žene zavoditi i imati ih, koliko se koja daje, i što od sebe daje. Ne biram. Samo da uzimam. Da ostavim trag gdje god prođem. Kroz njihove umove, njihova srca, njihove duše…

Bijeg ipak jest rješenje

Ne mislim se truditi imalo više biti hrabra. Odsad bez srama bježim. Nek’ si mi živ i zdrav, al’ što dalje od mene. Nek’ te blagoslov Božji prati, al’ moja ljubav više neće. Već je previše suza zalilo ovo moje lice, previše se toga skupilo u izmučenoj duši, a srce se razbolilo. Više nije važno ništa osim mojeg zdravlja i mira u duši i životu. Ti si izvor stresa, a stresore treba izbjegavati, bar dotle dok ne osnažim dovoljno da ne bude bitno jesi li me ranio slučajno ili je…

Priroda nutarnjih oluja

Puše kao ludo od sinoć. Priroda je podivljala. Srce mi nepravilno udara. Čini se da je umorno. Umorno od sebe, umorno od ljudi, umorno od osjećaja koji mu ne donose dobro. Izgubilo je mir. Uskovitlala se i duša. Tišti ih toliko toga. Možda priroda samo odražava ono što se u nama događa. Možda nas je mnogo istih, a ona suosjeća s energijom naših nutarnjih oluja.

Četvrtak ujutro

Ne volim četvrtak ujutro. A noć kao da zna. Probudi me prije reda, ne da mi spavati mirno. A onda, kad dođe jutro, spusti se tama na srce. Znam da će opet biti šutnja, i da će opet strijela kroz njega proći. Možda je tako i bolje. Što više četvrtaka, više je svjesnosti da neće biti drukčije dok sama ne odlučim, dok mi ne postane svejedno.

Između dva nepostojanja

Prošlosti više nema. Budućnost još nije. A ja stojim između ta dva nepostojanja. Kofer prošlih vremena, težak od vječitih borbi za komadić sreće, još je stisnut u ruci. Ima u njemu svega. Od straha, tuge, boli, do radosti i miline. A budućnost je prazna. Čini se da će takva ostati. Čini se da ću svaki korak prema njoj teško učiniti, jer mi ništa novo neće donijeti. Hoću li kofer ispustiti? Ili će se nastaviti puniti samoćom, borbom, umorom?! Što ću sa svom tom prtljagom?!

Istina

Kažu, u snu kuća je čovjek sam. U mojoj kući je noćas bio neželjen gost. Čak sam se u snu čudila smirenosti gosta pri posjetu. Naime, nisam uredna, a znam da gost voli urednost i organiziranost. Pitam se bi li doživio nervni slom kod mene kad bi ikad stvarno stupio u moju čudnu kuću?! A da ne govorim o kući mog srca i duše… Ondje je tolika zbrka da se pitam otkud mi ideja da smijem nadati se ičijoj volji za život udvoje upravo baš sa mnom. I ne, nije…

Živim, čekam…

Željno iščekivanje dana kad će odmor početi… Nada da će odvojenost donijeti olakšanje duši… Da će život krenuti u nekom drugom smjeru… Da će Božjom rukom vođen netko novi uploviti u moje dane i misli, da ću dobiti priliku izliječiti ranjeno srce… A ako i ne bude nikog, barem da ispare boli koje je on nanio.

Sa snimanja

Njezin tužan izraz lica u tih nekoliko sekundi nečije snimke sa snimanja jedne tv emisije… Znaš, u tim trenucima pjevao je onaj pjevač na čiju ste pjesmu plesali onaj puta pred Božić. Rastužila sam se zbog nje gotovo kao i zbog sebe. Zar je moguće da nećeš ni njoj ispuniti želju?! Nećeš li barem njoj konačno pružiti šansu?! Vjeruj da bih odahnula, jer bar jedna draga i dobra djevojka bila bi sretna uz muškarca kojega voli kao i ja. I ti bi bio sretan, iako ne želiš shvatiti. I možda…

Opet pitanja u ludari

Tada je zvonio alarm na uzbunu u mojoj inače pametnoj ludari, znala sam da voljeti tebe nije ni izdaleka dobra ideja. A činilo mi se da se trudiš uljepšati moj tada tmurni život. Činilo se da ti je stalo do mene makar kao iskrenom prijatelju. Bojala sam se da ću se zaljubiti, ali ipak sam spustila štit i dopustila ti da budeš nešto moje, što god, samo da si negdje tu, blizu, duši i srcu više nego fizički. Kad sam spustila štit, ostala sam nezaštićena pred bujicom emocija što su…

Neće ona ništa

Opet sad on izbjegava nju. Hoće li ona sad očekivati… Hoće li nešto htjeti… Hoće li željeti… Ništa ona od njega neće. Zna da nema što očekivat’. Ona ga i dalje pušta nek’ radi što hoće i živi kako hoće. Sve dok je pušta na miru, da konačno i ona prodiše, da punim plućima živi i nađe dušu s kojom će moći svoj životni dah podijeliti.