Ne možeš ni zamislit’ koliko je snage bilo potrebno da na mom licu bude osmijeh čak i kad si me povrijeđivao. Ne možeš ni naslutit’ koliko me boljelo kad sam napisala komentar u kojem sam je ishvalila (bilo je to iskreno mišljenje, ali nije u tome stvar). Je li to gluma? Naravno da jest. Ali…


Sigurna sam da znaš da me imaš. Ne posjeduješ, ali imaš. Moje misli, želje, srce i dušu, moju bol čak. Sve je tvoje, iako ne želiš. Ne razumijem zašto ti smeta ako osjetiš da netko drugi sve to želi. Nemaš konkurenciju. Ne znam dokad. Ne znam hoću li ostati tvoja još kratko vrijeme, ili dulje,…


Ne postojiš iduća dva dana. Moj drugi najdraži grad opet me prima u svoje naručje, raduje, blaži, osnažuje. Liječi od nade, pomaže zaboraviti bol. U njemu uvijek iznova živim.  


NJEGOV OTPRILIKE IMENJAK Your eyes touch my dreams   Tvoje oči dodiruju mi snove; polako koračam ka čežnjama. Uranjam nježno u radost što opija moje misli u tvojoj blizini. Čujem glas sudbine dok plovi kroz vene; a ti sviraš violinu što iz srca se čuje.   2002.   NAJTIŠA LJUBAV Uhvaćen u vremenu   Hvataš…


Ne znam što. Ne znam kako. Nada se opire, a stvarnost.. Velika nepoznanica. Bojim se. Ponajviše ponovne boli.   Nije bilo lako kad se prije dva mjeseca srušio svijet. Kad sam pala u očaj i beznađe. Zbog imena i prezimena.   Smijem li vjerovati da nije bilo u tome značenja?! Smijem li vjerovati da je…


Milo i srcu drago, al’ samo Bog zna hoće li ta milina i sva ta dragost ikad ići dalje od duboke privrženosti i prijateljske ljubavi.   Osjećam ga silno, al’ čini se ponekad da je previše protivština u mom životu i srcu, a i u njegovom.   Nije što ne znam što se dosad događalo…


“O, Bože!”, pomislih, nije valjda da je našao svoj zrak sunca u liku plavog sunca?!   Nije valjda pomislio, kad je pjesmu pročitao…??? Valjda ne misli stvarno da ja tako mislim o njemu?!   Pišem o svakom aspektu ovog za mene neobično intenzivnog odnosa. Pa i o tom škakljivom.     Ne zna da nema…


Kad bih smjela priznat’, rekla bih ti da osjetim čak i sad, nakon sve muke, svaku želju tvoju mojim  bedrima upućenu.   Žena sam čedna, i Bogu vjerna, al’ požuda svrati čak i do mene. Uf, muke…   Borit ću se i dalje da je odagnam, jer ono što želim od života puno je veće…


Vučemo konop ljubavi svatko na svoju stranu. Čim malo jedno povuče, drugo se upre još snažnije. Taktiziramo igru, zastajemo, pocupkujemo, svu snagu iz sebe izvlačimo da na svojoj strani ostanemo, da jedno drugom pod noge ne padnemo. A na kraju igre možda si međusobno u zagrljaj upadnemo.


Samo jastuk moj zna sve o meni.   Samo more skriveno u njemu priča priče nikom ispričane, tajne čuva, nikome priznate.   Samo u dubinama tog nepoznatog mora stoje potonule nade, i izgubljene sreće slomljenog srca, bolne duše moje.


Kad srce zašuti, usne se zatvore, a ruke ukoče, tad je najgore.   Kad nemam riječ koju bih željela s nekim podijeliti, tad uistinu umire nada, a čežnja i želja bore se u duši sa istinom i stvarnosti.   Kad se povučem u svoje tišine, tad gori u meni požar boli.   Hoće li me…


Tražim riječi kojima bih izrekla što mi leži na duši. Kako da prenesem ovaj puta na ekran ono sve što me tišti?! Tvoje lijepe riječi, te riječi koje zvuče kao više od onoga što jedno drugom jesmo…   Čemu da vjerujem? Tebi? Riječima? Da vjerujem da nisi slučajno izrekao da sam ti ljubav? Da čitam…


Motor se pregrijao. Nisam vodila računa rashladiti ga na vrijeme. Na trenutak je zaštekao, a onda se u oku pojavilo upozorenje.   Nisam bila razuman vozač. Takav bi jedan izašao iz priče, motoru dodao ulja, pa krenuo dalje.   Ne.   Ja sam mislila da imam dovoljno vremena stati kad mi bude bolje odgovaralo.  …


U dvorcu snova usnula sam san ljubavi, željom nošena. Izgradila sam grad nade na temeljima iluzije. Do trena kad je stvarnost vatrenim strijelama istine vrata spalila i provalila u samo mi središte. I dok sam sanjala, čistu sam tu ljubav čuvala, a sad ona to više nije. Sve je otišlo u nekom drugom smjeru, nekim…


Ne tražim ljubav od tebe. Ne više. Ne nadam joj se. Ali te molim. Nemoj mi nanositi bol. Nemoj sutra opet nekom strijelom moje srce probosti. Jedva sam došla sebi nakon mjesec dana teško podnošljive boli. Ne trgaj ono malo radosti što sada imam u izmučenoj duši. Samo me pusti na miru kad sutra budemo…


Proljeće je donijelo tvoj glas iz daljina. Srce ga prepoznalo na sasvim nov način. – Znam što nas dijeli, što otežava korake nam na putu prema ljubavi. – Jasno vidim stranputice života što udaljuju nas. – Vjerujem ipak da vjetar donosi tračak duše ti mojoj. – Preko brda i dolina, unatoč teškoćama. – Vjerujem da…


Svaka pjesma svoju priču ima. Svaka je dio života, mali djelić duše. – U jednoj prepoznat se može treperava radost dječje igre, u drugoj pak prve suze, u trećoj nekoj prva ljubav sniva. Ima pjesama što opisuju rast, i onih koje zaustavljaju dah. – Mnoge su pjesme na mnoge teme pisane. – Sirotinja svoju milostinju…


Klupa u parku. U hladu ja, ti na suncu. Junak moj. – Pričamo o obitelji, žalimo se na nevolje, gledamo golubove što trčkaraju stazom. – Pogledam ti oči i poželim da me zagrliš, da te poljubim, da saznaš što osjećam. – Nemam hrabrosti. Samo slušam mili zvuk tvoga glasa, povremeno te pogledam, pamtim svaki tren….


Zatvori si oči za nježnost, za strast, za sreću, za moju ljubav. – Znam da misliš kako te sudbina muči. Znam da tražiš odgovor u zjenicama tuđih očiju. – One te gledaju, a ne vide te; ne poznaju ti srce ne osjećaju dušu. – Probudi se, dragi, iz košmara neuzvraćenih simpatija. Otvori oči istini. –…


U cirkusu života po tankoj žici hodamo ususret sudbini. – Hoćemo li pasti u tom sudaru što slijedi? – Hoćemo li stati i reći ne susretu? – Izbjeći ne možemo, stati ne smijemo. – Naš hod neizbježno je naš pad.


Put… Tvoj put… Moj put… Puteva je mnogo. Ne znam kojim krenuti. Da, ti si Put, Istina i Život. Ti si kojeg treba slijediti, kojeg treba tražiti i kojeg treba živjeti. U meni si… U njima si… U svakome od nas tvoj je dah. Moja pustinja… Što ti mogu reći? U pustinji. Što učiniti sa…


Prije 20 godina umrlo je djetinjstvo. Oni što su ga ubili nisu marili za djevojčicu koja je zaboravila što je sreća. – Ljudi su prolazili pokraj djevojčice. “Blago njoj”, mislili su “Ima sve što joj treba. Nije joj se dogodilo ništa. Izbjegla je.” – Da, njoj je bilo dobro. Zdrava, netaknuta, čitava, oba roditelja i…


Tog dana bila sam u Gradu. Pokušala sam misliti na drugo, ne na to da ti je rođendan. – Neuspješno. – Svaki korak sve me više podsjećao na trenutke s tobom. Svakom minutom jačala je čežnja za tobom. – Bila sam ondje onoga dana, vidjela tvoje lice posvuda. Nisam te našla. A u svima sam…


S istoka opasnost dolazi, na zapadu nova glupost. U nuklearnoj neizvjesnosti pakao ratne izvjesnosti kukavicama na tronu nova je mogućnost zelenjave. Pretrpani su im džepovi i banke, ali mjesta uvijek ima za još. Glava praznih, srca krutih, njihove lude duše trče za crnim zlatom tuđim pod krinkom istine, pravde i slobode. Na drugom kraju špage…