Pusti je na miru

Imaj na umu ovo: Žena koja te još voli, neće sjediti s tobom u istoj prostoriji i slušati kako pričaš o romantičnom putovanju preko vikenda s dragom. Nema veze što ti se ne nada. Samo se sjeti kako si rekao da ste vas dvoje slični. Valjda znaš kako bi ti bilo da si u njenoj poziciji. Ne znam zašto se smrkneš kad vam se sretnu pogledi. Ona ima razloga. Sjeti se, još se nisi ispričao za uvrede i nepravdu. Ti nemaš nijedan razlog. I, molim te, nemoj da više čujem…

Čemu?!

Kakvu korist ima žena razmišljati u fazonu prezrene, tipa:” Ne zna on šta gubi. Još će žaliti za mnom. Kad me jednom poželi, zalupit ću mu vrata u lice. “ Još gore je željeti njemu isto što si prošla ti zbog njega. Možda na tren pomaže, ali takve su misli proizvod ljutnje. A ljutnja pogađa svog nositelja. Njega zarazi nezadovoljstvom, dok ona druga strana nastavlja svoj život i svoj put kako sam sebi učini. On zaboravlja i misli na sad, misli na onu ispred sebe. A ti sebi samo otežavaš.…

Neka tajna veza

Kako bih voljela sjesti uz more u ovim već jesenskim danima, piti kavu uz zalazak sunca negdje tamo u Punatu, il’ u Donatovu drugom gradu. Zovu me valovi, zovu me otoci, mjesta koja znam, i ona koja nikad posjetila nisam. Rado bih vam došla, kršćanski mučenici, u Stošiju i Donata, da upoznam mjesto za koje osjećam da me njemu vuku nevidljive niti. Ima tu nešto, znam. Ne vara me osjećaj. Sigurna sam. Neka se tajna mog života u tom gradu krije. Taj me grad čeka. Hoćemo li se obradovati jedno…

Unaprijed gotovo

Kad se sve zbroji i oduzme, nema vremena za žaljenje, niti ono ima smisla. Nazovite me fatalisticom, ali što mi nije suđeno, nisam mogla imati, ma šta da se zbilo. Otpočetka je bilo krivo. Laganje, muljanje i petljanje, moj osjećaj da je tako… Nepovjerenje zbog svega što se nije poklapalo… A s druge strane ono što sam vidjela u pozadini… Ono za što sam slutila da nikad neće pripasti meni. Nježnost i romantičnost, dobrota i toplota, oduvijek je spremano i bilo namijenjeno drugoj ženi. Istina, još boli to što nemam…

Šta je, tu je

Nisam sigurna jesam li ponosna, ili samo žalosna. Sve što sam vidjela kad nitko nije, sve zbog čega srce je popustilo, pa se zaljubilo, sad se pokazuje, kad je sretan s drugom ženom. Sve najbolje sad izlazi iz njega. Da, drago mi je što mu se sve sređuje, Valjda više i nije moja tuga njegova stvar. Moja samoća i neuzvraćene ljubavi pripadaju meni. Bio je samo dio uvijek iste priče u mom životu, one u kojoj nije mi suđeno biti voljena.

Panta rei

Nemam pojma kako i što dalje. Ne želim forsirati međusobnu komunikaciju. Ionako ne znam o čemu s tobom. Mada je glup osjećaj od tebe šutjeti. A Bog zna što je tebi u glavi. Naučila sam misliti da sam negativka u tvojim mislima i srcu. Ni sad ne razumijem, ali sam prihvatila stvarnost. Ne bolujem kao prije. Sve je to dio životne škole. Otpustiš, pa pustiš ljude od sebe. Pustiš sebe od njih. Život ionako teče neprestano kroz nas, dani nas oblikuju novim iskustvima, obogaćuju novim osobama. Pa nek’ ne znam.…

Nedostajanje

Sve ono najljepše što pamtim, ujedno je sve najgore. Sve lijepo od tebe bilo je za tebe igra. I mada to znam, nedostaje mi tvoja laž. Nedostaju mi lijepe riječi s tvojih mednih usana. Tvoji dodiri u prolazu. Tvoji osmijesi dok me gledaš. Tvoj glas u razgovoru. Naučila sam živjeti s istinom. S tvojom igrom i povrijedama. Sa sjećanjem na grubost što je poslije uslijedila. Čak i s oprostom u srcu (mada znam da još tako ne izgleda). Učim nedostajanje. Istovremeno živim s nadom da će jednog dana ono završiti.

Osjećaj da znaš više nego pokazuješ

Znaš onaj osjećaj da netko bježi?! Kukavice, čega se bojiš?! Bog se bori za tebe, a ti se opet daješ u trk. E, moj ti… Nemoj misliti da je mačka. Bog uvijek zna što radi. Ako i pobjegneš od mene, naći će on tebe preko drugih. Zašto mu se odupireš?! A ja?! Živim dalje i činim korake, jedan po jedan, sve hrabrija i odlučnija krenuti prema sudbini, bila ona u zagrljaju drugog, ili samo u Božjem.

Oda ljubavi

Ljubav u svom čistom obliku, čak i nakon što joj nanesu bolnu ranu, ako je iskrena, preobražava, prije svega onoga u kome je. Ljubav koja se stopi sa svijetom oko sebe i duhom Božje ljubavi čini čudo u onome od koga dolazi. Stvara od njega boljeg čovjeka. I naposlijetku, unatoč svemu, upravo baš ona omogućuje da preživimo. Ljubav oprašta, pušta i vodi dalje onoga tko je spreman uroniti je u ocean Božje predivne ljubavi. Da, Božja ljubav oplemenjuje čovjekovu i daje joj smisao i onda kad je ona neshvaćena, neprihvaćena,…

Žal za onim što se činilo mogućim

(hvala caroliji, neke njegove riječi nadahnule su me za ovu pjesmu) Pobjednica i gubitnica u isto vrijeme, u ratu sa srcem. Znam, tko se bori protiv vlastitog srca ne može pobijediti, kakav god bio ishod. Ako voliš onoga tko tebe ne voli, nije dobro jer patiš. Ako prestaneš voljeti, nastane u tebi praznina, a nju je teško ispuniti nekim novim ushitima. Postoje win-win situacije, a ovo je suprotna. Gubiš kako god okreneš. Još nisam izgubila ništa, ali se pobjednicom ne osjećam. Cvijet je otpuhao vjetar već odavno u nekom smjeru…

O postojanju i nepostojanju

Ma, dobro je to sve. Čuvam živce. Sklanjam pogled da ne vidim ništa i nikoga tko i što boli. Znam da oni znaju. Oni kojima je stalo. Šute i puste moju ljubav da se bori sa mnom. Mislim da se nadaju da ću pobijediti, da ću je vremenom ubiti i zauvijek pokopati. Kad zašutim i odem, možda i nije pametno, možda onda i on vidi da je još u srcu. Ali, činim što moram da si olakšam, makar to značilo da ponekad baš kao da ne postojim.

O njoj

Ponekad se čini da je nestala. Ne vidi joj se trag. Čini se da je umrla. A umrla je samo nada. Sada se traži način za ubiti i nju, onu koju se ne spominje. Onu koja se skriva, jer se sebe stidi, i nije joj jasno zašto je još živa. Može li uopće umrijeti?! Ili će naučiti živjeti skrivena, pod dijelovima svoga izmučenog doma, disati bez glasa o sebi, da je ne bi opet ranili?! Hoće li se moći s istinom pomiriti, o svom postojanju bez obzira na sve, o…

Znaj tko si i što želiš, da mogneš boriti se za sebe i svoje

“Nigdar ni bilo da ni nekak’ bilo, pa nigdar ni ne bu da nam nekak’ ne bu. “ Zašto se čudimo novim izdajama?! Kao da je Pelenković prvi koji nas je izdao?! Jesmo li mi narod ili skup kukavih baba?! Uzmimo mač čestitosti u svoje ruke, sačuvajmo njegov stijeg, što nam ostaviše u baštinu slavni pradjedovi i junaci našeg naroda. Sudbinu izbjeći ne možemo, ali svatko za sebe se izborimo da ostanemo na pravom putu ili časno poginemo slijedeći ga.

Per aspera ad astra

Srce mu je ograđeno bodljikavom žicom. Izgrebla sam se u pokušaju da se kroz nju provučem. Tvrdoglavo sam pokušavala, dok nisam jedva živa shvatila da nema smisla. Priznajem, bila sam na rubu. Poželjela sam umrijeti radije nego živjeti u ranama od te žice. Uvijek me spasilo to što ne mogu sama. Ne mogu si presuditi. Samo sam molila Njega da me uzme sebi, tako ranjenu i nemoćnu, tako tužnu i bezvoljnu. Živjeti bez njegove ljubavi nije bilo upitno. Taj sam križ oduvijek mogla kroz život ponijeti. Ubijala me njegova mržnja.…

Ako te budu htjeli obrezati

Čitam, pa se smijem. Mada tema nije smiješna. Kolo sreće se okreće. Tko bi gori, sad je doli, i tako to, i tome slično. Bogom dani pametnjaković pokušava nas prosvijetliti. Misliš li stvarno da je sve tako crno?! Eto, žele nas obrezati, a tko ne pristane, zna se što će biti s njim. Koliko znam, časnije je umrijeti za svoja uvjerenja nego živjeti života radi. I u Novom zavjetu piše. Sam Isus je izrekao. Tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će se. Ako dođe do toga da moraš birati,…

Provokacija

Ogledalo, ogledalce moje… Ima li to veze sa životom?! Dobrim se ljudima dogodi zlo; nekim ne tako dobrima mnogo dobra. Znam, ne razumiješ. Kako je to moguće?! Ne pitaj nebitna pitanja. Pitanje nije kako, nego zašto?! Zašto su ti oči suzne?! Zašto sažaljevaš, ne znam točno koga?! Mene nemoj. Sama sam kriva. Moj je život ogledalo mojih djela. Kamo sreće da jest. Sažalijevati sebe nema smisla. Tvoje ogledalo ne odrazuje pravo sva tvoja djela. Tvoje ogledalo je iluzija. Oba su nam već dugo razbijena. Što ćemo s krhotinama?! Pokupi moje…

Instagram inspiracija

Instagram mudrost: “Ne broji se onaj što ga nosiš u srcu, već onaj čije prezime nosiš.” Je li to nešto što mi tek slijedi kao još jedna bolna lekcija života?! Ili neću moći nositi prezime nekoga koga ne nosim u svome srcu?! Hoću li doživjeti čudo nove ljubavi, ili spasa u zadnji čas?! Hoće li ruke ostati zauvijek prazne, ili će se napuniti nečijim srcem, punim prave ljubavi prema meni?! Meni nesavršenoj, meni životom ranjenoj, meni tuge punoj?! Hoće li se pokazati da u životu i sudbini sve ima neki…

O jednoj brezi

Brezu su obrezali. Iz sigurnosnih razloga. Postojala opasnost da zbog bolesti padne na žice strujnih vodova. Sad je upola kraća. Skljaštena, ali sigurna za svoju okolinu. Duša se osjeća još više skljaštenom. Sigurna za sve oko sebe, osim za svoje srce. Bolest tuge u njemu oslabila ju je. Mogla se srušiti na vodove tuđih osjećaja. Valjda je Onaj gore morao intervenirati, zaustaviti rast ljubavi, da sačuva Njega od mene. Nisam mu zlo željela, pa sam se povukla u svoj svijet boli, jer nije mogao nositi težinu tolike ljubavi. A breza…

U ovim godinama…

Igor, Vlado, Ivan, Marko… Mogućnosti rastu kako se godine povećavaju. Kolegica ima nećaka da me s njim upozna. Drage smo si, pa želi da joj postanem familija. Jedan dio roda zna dečka dobrog ko’ kruh iz rodnog kraja moje majke. Vele, čini im se za mene. Tu je i prijatelj drugog roda, koga poznajem već, a nedavno smo se družili, još se bolje upoznali… Sviđa mi se, priznajem, al’ udaljenost i priče što su u našim srcima, nisu baš dobre okolnosti za ljubavnu priču. A prijateljica predlaže da me upozna…

Plavo

Susret dva prostranstva… Susret u kome ona predaje njemu plodove svojih borbi i nastojanja, a ono njoj ulijeva nadu u bolje i sretnije sutra. Međusobno se podsjećaju na neizmjernost veličine Stvoriteljeve velikodušnosti. U susretu duše i mora teško je razabrati što je od njih dublje, koje je od to dvoje šire, i što se sve u njima krije.

Trenutak ljepote života

Po geografiji lica iščitao me istinito. Sa smiješkom na licu, u ugođaju morske večeri, uz glazbu i trun alkohola, iz usta mu izašle riječi kakvima se nisam nadala. Rascvjetana sam u očima jednog dobrog muškarca, iako su male šanse da nam se dogodi ljubav. Ipak, lijepo je bilo čuti sve što je promućuran o meni izrekao tog lijepog dana na otoku.

Od sutona do praskozorja

Gori sunce za gorama u žarkim bojama ljubavi . Ušuškat će ga mati noć u postelju od zvijezda. Miran će san sanjat’ sve dok brat dan ne pokuca na vrata istoka. Tad će svako radosno srce zajedničkom Ocu dati šareni poklon zahvalnosti za još jednu nisku u ogrlici vječnosti.

Do ljudi je

(Eldaru; hvala na inspiraciji) Nije do vremena. Do ljudi je. Za ljubav je uvijek teško vrijeme. Staleži i običaji, predrasude i neprijatelji, oduvijek su joj sudili. Često i presudili. Samo jaki ljudi iskrenošću srca stvaraju lijepe priče. Onaj tko uistinu voli, predrasude ruši, neprijateljstvo nadvladava, običajima se odupre, stalež zanemaruje. Ljubav je nedužna u priči o zločinu vlastitog ubojstva. Vrijeme je nepravedno osuđeni sumnjivac. Ljudi su ti koji čine zločin.

Poslije svega

Je li u pravu pjesnik kad kaže da onaj što je jednom izgorio ne može više gorjeti?! Je li stvarno kraj svakoj nadi u novu, uzvraćenu ljubav prema nekome novom, tko bi tek trebao doći u život?! Samoća traje, i traje, ljubav ne dolazi, godine pomalo odmiču… Kako da se povjeruje da ipak negdje iza ugla na mene netko čeka, da me netko traži, da sam nekom suđena, i netko mi je suđen?! Može li nakon svega srce sve ono prošlo ostaviti iza sebe, a strpljenje i vjeru u bolje…

Anđelima potaknuta

Imaju li anđeli bijeli neki notes zlatni, pa da zapišu u njega naša dobra djela, i ona što su zla?! I je li uopće važno što u tom notesu piše?! Kaže se da su bitni razlozi i namjere, posljedice svakog djela, da kvalitet kod Boga uvijek znači više nego puki kvantitet. Anđeli to i sami znaju. Možda i to zapisuju. Što bude kad požele poslati nam poruku?! Što kad požele reći da ljubav vrijedi?! Kad žele čovjeku dati do znanja da su tu i da ga vole?! Na kraju krajeva,…