Neka on mene ne voli. Neka ima drugu. Možda i spavaju skupa. Nije mi svejedno, ali mogu se nositi s time. Dok sam vjerovala da je zauzet, voljela sam ga, iako nade nisam imala. Ono što boli igra je koju je odigrao. Dao mi je lažnu nadu lijepim riječima, iako bez djela kojima bi pokazao….


Glupa sam žena. Jer unatoč svemu, sad kad sam izbacila sve što sam imala iz svoje duše i srca na ove stranice, voljela bih vidjeti nadu za obnovu prijateljstva. Ne još, rano je. Ali bar za budućnost htjela bih tračak nade. Ne znam zašto. U međuvremenu, molim Boga da učiniš što sam učinila ja. Molim…


Bila sam nedonošče života, željno udahnuti zrak ljubavi. Borila sam se očajnički za svoj dio nje beskrajne. Srce je odlučilo smjestiti dušu u inkubator iluzije, da je održi. Došlo je vrijeme da prodiše samostalno, pa nek bude što mora.


Kad si me izgubio? Sama sebi postavila sam pitanje. U onom trenutku kad se moja duša pretvorila u buktinju. Onoga ponedjeljka kad si njenom imenu pridodao svoje prezime. Sve je poslije bilo zavaravanje sebe i forsiranje odnosa koji zapravo ne valja od samog početka. Od početka neiskrenog. Sada shvaćam da ovo nije kraj. Kraj priče…


  Srce moje, to što si radio mjesecima unazad, ne radi se ženama poput mene. Te najbolja, te opaka, te pametna, anđeo, božanstvena. Moj osmijeh liječi tvoje rane. Nitko te ne razumije kao ja. Zlato, sve te lijepe riječi jako su lijepo zvučale, al’ hrabrosti za više nisi imao. Iskorake sam zapravo činila ja. Nisi…


Lutak, tjerao si me do granica moga strpljenja. Čekala sam da budeš iskren, da pokažeš muški karakter. A ti po starom, anđele.   Došlo je vrijeme da upoznaš moju tamnu stranu. Oštrinu moje osobnosti i stava već si dosad upoznao. Danas si vidio kako režem neiskrene osobe sa svoje liste.   Opaka sam vučica, a…


Prošli put trebale su mi četiri godine da shvatim da njemu jednostavno nije stalo. Poznavala sam ga tada čak dvanaest. Bio je moj najbolji prijatelj.   Dugo sam se nadala svojoj sreći u njegovom naručju. Sanjala sam našu kućicu u cvijeću i zajedničku dječicu u dvorištu.   Željela sam od života ono što toliki drugi…


.Kraj je. Finish. The end. U predstavi ljubavi zadnji čin je odlazak. Protagonistica priče uzima natrag vlastito srce, tiho odlazi s pozornice, bez osvrtanja na one što tamo još igraju. Redatelj i scenarist, istovremeno bivajući glavni lik, maše glavom od čuda. Nije predvidio njezin bunt. Morat će u hodu napisati neku novu ulogu za novu…


Danas je opet ocean prošao kroz ogledala duše. Osjećam hladnoću i odbacivanje čak i na daljinu i bez riječi. Postupci govore sve. Odlučio si. Tako ja vidim stvari. Za tebe sam opterećenje, i želiš zaboraviti da postojim, da bi uživao u ljetu. U redu je to. Budi sretan gdje god bio i što god radio….


Koliko je samo zidova oko tebe.   Izgradio si zid poluistina, kroz koji se pokušavam probiti da dođem do istine o tebi. Al’ što dalje idem, postaje sve teže.   Tvoj zid nepovjerenja pokušavam srušiti dobrotom, al’ čini mi se često da mi ne vjeruješ potpuno.   Inatom se ogradiš kad me za nešto okriviš…


Ljubim. Ljubim bez ljubljenja. Ljubim dušom.   Ne znam što će biti. Ne znam ljubi li me.   Da, bolio me više puta dosad. Valjda uz ljubav mora ići bol. Da se ljubav pročisti. Nije još potpuno čista.   Nisam još potpuno spremna ljubiti do najdubljih dubina bića, bez želja i bez boli ako je…


Može li u ovo moderno doba čovjek pripadati ženi, žena pripadati čovjeku, i bez tjelesnog pripadanja?! Može li ljubav biti mjerilo odluke da nema za nas drugih, pa makar još godine bile pred nama dok započnemo vezu s voljenom osobom?!   A može li netko tko je već pripadao nekom otrgnuti se iz tog pripadanja,…


Zamisli da poznajem M-a dulje nego tebe i da smo si bliski. Zamisli da te zamolim da me pokrivaš kako bih otišla s njim nabaviti lampice za bor na poslu. Zamisli da traži od mene pomoć svako malo za nešto, a ja kao da jedva čekam, bez prigovora pomognem. Zamisli da zaplešem s njim. Zamisli…


Čudno…   Netko tko je bio utjeha u teško doba postao je razlog za novo teško doba.   Još čudnije, nije prvi put u životu da se to događa.   Koju to lekciju, Bože, još nisam svladala?    


Muškarcu u njegovim godinama potrebna je puno mlađa žena. Žena koja je dovoljno mlada da rađa i odgaja, da trčkara za njegovim potomcima. On još ne shvaća da s njom ima tu priliku. Kad bi bar shvatio, kad bi prihvatio koliko si pašu, koliko je ona dobra za njega, unatoč razlici u godinama. Kad bi…


Nada je ponekad lijek, a ponekad otrov. Otrovala mi srce, učinila ga ranjivim još više nego je bilo.   Bolje je bilo bez nje. Teško i bolno, ali lakše nego sad.   Da je bar nije. Dosad bih se već pomirila s time da nije moj i da nikad neće biti.   Nemam protuotrov. Valjda…


Melodije iz turskih sapunica… Čini mi se da jedna svira kao pozadina mog života. Jedna melodija sjetnih nota što označava tužnu sudbinu glavne akterice priče.   Mogu li se promijeniti ti teški tonovi?! Može li priča dobiti neočekivan preokret, okrenuti na sreću, pa da holivudski završi?!


Utisnula sam na sličicu jedan nježan poljubac. Ako ne bude sreće, da bar sitni dio mene bude ponekad uz njega. Eh, pojma on nema koliko je romantična ova moja duša, skrivena od pogleda znatiželjnih zlobnika i ostalih što ne znaju, ne znaju kako je to zavoljeti i nadati se, ne doživjeti uzvraćenost, patiti u tišini…


Možda je ipak previše ičemu se nadati, a boli me rana koju sam tek nedavno zacijelila. Da, baš to- zacijelila, ne iscijelila.   Možda je bolje da ostane distanca među nama, da budemo prijatelji, da te pokušam preboljeti, jer bojim se ipak tebe i dalje voljeti.   Bojim se zbog paklenih muka koje je moja…


Opisati ono što osjetim svaki put kad je spomenu… Ne, ne mogu.   Samo mogu reći da je rana još svježa, da u ljubav još sumnjam, da se pitam hoću li ikad moći stvarno povjerovati lijepim riječima.   Ona je, znaš, od listopada moja facebook frendica. Nije nikad nijedan lajk stisnula. Nikad nije ništa komentirala….


Oduvijek sanjam. Sanjam daleke plaže tropskih krajeva. Sanjam turu vlakom kroz veličanstvenu Rusiju. Sanjam grčke spomenike i stare hramove.   A imam i jedan posve magičan san. Sanjam jedno srce što će putovati sa mnom, možda svijetom, puno više beskrajem života i ljubavi. Jednu dušu za ostvarenje najljepših snova.


Osluhni tišinu, oćuti trenutke što kroz prste provlače osjet neprolaznog vremena.   Ljubav je gorostas, div što svojim tijelom zaustavlja bujicu ružnih sjećanja i loših osjećanja; brana na rijeci suza što pretvara svaku u izvor nove snage. Iz tog izvora širi se, donosi toplinu i svjetlost gdje je bio mrak.


Budalice moja, kao dva smo tinejdžera, nesigurni u sebe, borimo se sa strahovima i kompleksima. Al’ ipak nekako idemo dalje kroz nepoznanice i stranputice ovog našeg odnosa. Čini mi se, unatoč svemu, da je moj potez, iskorak učinjen svjesno i namjerno, prouzročio željeni učinak. Jer na tvom je licu onaj lijepi osmijeh koji silno volim.


Osjećam li stvarno kako željom prolaziš cijelim mi bićem? Zar stvarno na daljinu znam po drhtaju tijela i trncima u duši da sam ti u mislima?! Ili umišljam, nošena vlastitom žudnjom?


Nisu važne godine, one iza naših života, niti one što su ispred nas. Važno je samo znati izaći na kraj s određenjem. Znati osluškivati glas Providnosti.   Ako mi dopustiš malo vjere, ako dopustiš da budem strpljiva, i ako ja to isto dopustim tebi, moja ljubav će naći snagu slomiti taj bijeli okov prošlosti.  …