:)

Bolje je šutjeti. Neka nitko ništa ne zna.   Jer lete ptičice oko mačora. Jedna glumi ravnodušnost, a stalno se vrti oko njega. Druga hrabrije nastupa, ljepotom, dobrotom i pameću pokušava ga očarati.   A ja strpljivo promatram i nadam se da one ne vide da sam i ja ptičica.   A mačor? Hm…  …


Ma  hoću. Što ne bih htjela?! Zar bih mogla ne htjeti pasti u zagrljaj ljubavi, u ruke sreće?!   Al’ vrijeme me muči. Čini se prebrzim u odnosu na strahove, na nesigurnost u vlastitu sposobnost da više dam nego što tražim.   Čini se presporim u odnosu na sve što priželjkujem.   I znam da…


Kažu mi danas da postoji teorija, kad se sjećaš nečega što doživio si s drugim, i on se toga istog sjeća u istom trenu.   Pa kažu, treba nabavit’ onaj novi izum ljudskog roda, dv’je lampe što svijetle u isti tren. Pomisliš na nekog, dodirneš lampu, ona druga zasvijetli, pa da je i na drugom…


Sjene prošlosti na svakog od nas siđu u trenucima kad sreća kuca na vrata. Možeš se zagledati u ključanicu i čekati da prestane (a prestane), il’ upalit’ svjetlo u duši, kroz hodnik nade otključati, pozdraviti je, i pustiti u kuću srca.


Prelijepa svetica i njezin sveti muž primiše vijest da će dobiti sveticu. Pitam se što je bilo Ani u duši kad je začeto od grijeha očuvano njeno čedo. Jesu li ona i Joakim znali da će biti najveća u cijeloj povijesti, blažena među ženama?!


On. I oni. Ljudi koji ne razumiju, ni njega ni mene. Ljudi koji su dugo bacali sjenu nepovjerenja na moju dušu. Ljudi kojima je dobar dok je dobro, kome ne valja kad im da što su tražili. Ljudi čije riječi više ne slušam niti za njih marim. Slušam još samo zvuke moga i njegovog srca,…


Lice mi je jedno u pore kože urezano: ocrtati bih ga mogla, mada crtati ne znam.   Bojom nade duša diše ovih dana, bojom najljepših zjenica što su me ikad gledale.   Ako se okrene sreća, možda ću jednom te oči nježno ljubiti, možda ću taj osmijeh svojim zvati.  


Pravo da ti kažem, ne znam što je pravo, i je li pravda zadovoljena.   Ne znam zašto povijest tužne stranice piše na licu triju naroda.   Ako i nismo braća po korijenu, nismo li po Njemu?   Nije li dosta svih prijepora i brojnih sukoba?   Nije li toplina krvi već previše zla ovdje…


Oprosti što ne znam od svega što kažeš razabrati što je istina. Oprosti što šutim kad nešto lijepo izgovoriš, kad pomisli netko treći da me nosiš u srcu, a ja to ne smijem. Oprosti što neću pozvati na malu crnu ili bar na čaj (s obzirom da kavu ne piješ). Oprosti što se smirujem dok…


Ne znam zašto niti kako, kad me pogledaš tim lijepim očima boje bagremovog meda, imam osjećaj da gledaš u najdublje kutke duše.   Tvoji oči agenti su tajne sile, obučene dešifriranjem zamršenih ključeva trezora srca mene razotkriti do temelja.   Vješti su programeri što osmišljavaju zaporke za ulaz mi u odaje, al’ pred tvojim čarima…


U okovima ljubavi srce traži izlaz, vapi za pomoći otkud god da dođe.   Tamničar njegov, što ga je ukrao bez srama, ne da mu uteći.   I taman kad uspije, neka čudna nostalgija vrati ga na isti put, u tamnicu neželjenog.


Ona zna da isto želimo, da iste oči u svojim samotnim noćima sanjamo.   Ona je nekonkurentna konkurentica nekonkurentnoj ludi pjesničkoj.   Neka nas je druga već odavno prestigla. Njegovo srce je njeno.   Al’ moja ona nada se nekom čudu.   Čemu inače zavodljivi pogledi na slici profila?!  


Kaže nekidan jedna prija kako dugo nije napisala pjesmu. Pomislim, to i ja običavam reći, a skrivam ovaj plavi svijet od znatiželjnih.   Primijetim, gle, dodirnula je nos rukom.   Psiholozi tvrde da taj pokret znači laž.   Pitam se činim li ja isto? I znaju li oni najznatiželjniji da nešto skrivam???


U ormaru života naiđoh na ladicu što se otvara tajnom šifrom.   Promućnuh glavom, sjajem oka otvorih, i ugledah viteza slavonske ravni, u borbi sa zmajevima u otvrdnulom srcu.   Ni okrenula se nisam, već je bio na pragu srca punog darova, željnog ih staviti na prozor nečije duše.   U susretu želja, dogodilo se…


Kako čudno, pun mjesec čini se da je smirio sve virove u meni. Virove što su uvlačili u me boli i jade mjesecima unazad.   Čak ni san što me vraća staroj bolnoj ljubavi, ni čežnja za onim što ne znam tko je u  životu, koga mi duša puna, pa ni nedostajanje jedne duše s…


Ljubav je kao dijamant, blistava i posebna. Ona je kao proljeće usred jesenskih kiša i hladnoća.   Nije važno u koje doba dolazi, godine ni života.   Dobro si je uočio, ćudljivo moje čudo. Al’ reći ti ne sm’jem da je taj sjaj u oku zbog tebe.


U playeru auta pjeva Željko pjesmu tako dragu kao da sam je sama pisala.   I mislim…   Ako sam i luda (po vlastitoj procjeni), možda nisi ni ti sav svoj.   Jer, kako drukčije objasniti da sam ti toliko draga?!


Željela bih slušati pamet, al’ srce te više željno nego što je od ljubavi umorno.   Neprekidno teče venama. Kako je zaustaviti?   Mogu li je poput krvi dati potrebitima, da bar njihova sreća preživi kad već moja ne može zaživjeti?!  


Možda je najbolje da ostane status quo u ovoj našoj priči bez početka, s nejasnim krajem, ako ga i bude.   Možda je tvoje dosta i meni postalo previše za vlastite predrasude o težini svoje duše.   Možda ćemo se manje raniti ako ovaj odnos zahladi, ako mu zaustavimo tijek.      


Policija u glavi zaustavila srce da provjeri podatke u arhivi ljubavi.   Nagla mu vožnja postala je opasna za sudionike u prometu na brzoj cesti života.   Dok je čekalo kaznu, inspektor u glavi reče da oprašta i ovaj prekršaj.


U tom danu suze samo što nisu pretvorile lice u vodopad. I to u vožnji.   Izgubljena u sumnji, rastrgana jer osjećam bol najdražeg bića, mojom krivnjom.   A sad se pitam hoće li ikad oprostiti.  


Isprva su ljudi često pitali: “Kako si?” Nitko nije rekao: “Ne daj se!”   Ne daj se, Floki!   Ja sam, doduše, više tip medvjedića; ne onog letećeg, već onog što mu srce svijetli, što liječi druge ljubavlju.   Sebe još nisam izliječila.   A nitko više ne pita kako sam.  


Nema me. Izgubio se moj glas u virtualnom životu. Već danima ne zalazim u taj dnevnik svega i svačega.   Ne bježim. Ni od tebe. Ni od sebe.   Oluja u duši postala je presnažna za moje čvrstine.   Pospremam ormare srca, tražim način da smirim uznemirene note bića.


U zvjezdanoj noći rasula se pitanja po pustinji mojih nemira. Tko si, čovječe?! Zašto te tražim bespućima snova? Kakva je to ludost što opčinjava mi maštu? O, Bože, što stoluješ u nebeskim visinama, izbavi me od vatre što teče venama. Ne daj da se crveno pretvori u crno.  


U očima ti vidim sve što ne smijem, sve što skrivaš, mada tvrdiš da tajni nemaš. U glasu ti čujem što ne smiješ izgovoriti, što ne smijem povjerovati, u jednom pokretu shvatila sam sve što se bojim znati. Živjeti s istinom o nama bit’ će teže nego u laž vjerovati. Suočiti se s time nije…