Čovjek je složena stvarnost. Njegov je duh nadnaravan, psiha mu je na granici prirodnog i natprirodnog, tijelo mu je materijalno, duša neobjašnjiva. Kad pogledam čovjeka, u njemu gledam sve to. U svakom čovjeku vidim te različite razine bića. Kako da ne primijetim ono što mi se nameće kao odgovor na pitanje?! Kako da zatvorim oči…


Kad te obuzme strah… Kad osjetiš zavist… Jer je netko učinio nešto bolje nego ti… Kad pomisliš da vrijedi više… Kad uočiš pogled i osmijeh u oku u kojem želiš vidjeti samo sebe… Kad te ljubomora potakne da želiš pobjeći s mjesta… Kad se izgubiš u sebi jer ti nije jasno što u stvari osjećaš……


Dođe onako iznenada. Prišulja se u misli i srce. Ne da spavati. Ne dopušta mir. Njene ruke stežu vrat, u grlu se knedla stvori. Najradije ne bi ni disao, kamoli govorio o njoj. Tek suze što krenu niz umorno lice iz očiju punih sjete, kažu ono što šutiš. Boli života, rane nastale riječima, oslabljeni živci…


Bori se protiv sebe i protiv svijeta, a žene što ga vole kolateralne su žrtve tog neprestanog rata. I mada sam jedna od njih, znam kako je to kad misliš da nisi za ovaj svijet. Znam koliko boli biti rastrgan između svojih i njihovih mana; željeti biti bolji čovjek, a znati da to ne cijene….


Ni stotinu zlatnih kalauza ne bi moglo otvoriti što je s bezbroj okreta ključa zaključano. Ima srca zatvorenih u svom svijetu straha, skrivenih od ljudi i Boga. Možda se i guše bez zraka nade, možda se utapaju u moru boli iz prošlih vremena, al’ ne pokušavaju sebe spasiti od propasti. Njima se čini da su…


… bitno će biti da me voli, da me želi uz sebe, da me ne da nikome, da budemo dobri jedno prema drugome. Neće biti bitno koje mane ima, je li zdrav ili bolestan, je li malo mlađi ili malo stariji. Neće morati biti savršen niti nepogrešiv (čovjek ni ne može biti). Važno će biti…


Božić je prošao. Jesi li ga primio u skromnu štalicu svog žednog srca?! Napij se darova malenog djetešca, za tebe rođenog u Betlema tišini, u miru svečane noći. Nek’ ti anđeli pokažu put prema Njemu. Slijedi zvijezdu Ljubavi da ugledaš Ljubav. I ne boj se! “Tko u ljubavi prebiva, u Bogu prebiva, i Bog u…


Čovjek zlatnog srca, duše nježne i dobre, može se izgubiti u svijetu laži i pohlepe, među zlim ljudima i okolnostima života koje mu slome srce. Što znači dobrota, ako te čini ranjivim?! Kome možeš vjerovati, kad su te izdali oni kojima si vjerovao?! Čovjek počne svijet doživljavati neprijateljskim, a ljude još više. Stvari pomalo gube…


Treći će rođendan bez druge slavljenice. Poseban dar života uzela je bolest.  Teško je opisati kolika je bila sreća imati taj dar,  a još teže dočarati bol tog gubitka.  Više ništa nije isto bez njenog zagrljaja, bez snage ljubavi što nema uvjeta ni granica.  Iako nisam sama,  u bolima što su se nadodale takvom sam…


Otpuštam te. Otpusti me!  Bila opravdana ili ne, tvoja ljutnja nas oboje veže. Dok se držiš za nju, ona u tebi proizvodi riječi i postupke kojima budiš novu ljutnju i zamjerke u meni prema tebi. Otpusti me, samo tako možemo ozdraviti. Samo oslobođeni možemo naći svatko svoj mir. Što će poslije biti, samo Bog zna,…


Poprilično sam sigurna. Izgovoreno se odnosilo na ovo ovdje što se ne zna.  Ponašanje je čudno,  izbjegavanje čak i osobe koja mu je još uvijek draga. Ali opet ne shvaćam.  Utjecaj riječi ovdje pisanih,  pitanje tada postavljeno kao da se odgovor ne zna…  Sve se znalo jako dobro,  a nije se priznalo. I dalje se…


Tražila nisam ništa osim iskrenosti.  Nisam je dobila.  Sama sam dokučila odgovore na pitanja koja se nisam usudila nikad postaviti.  Znam da boluje.  Znam što mu je.  Znam da skriva,  iako je jednom  dao naslutiti.  Tada sam mislila da je sarkastičan.  I ne, ne mislim da je dovoljno dobar taj izgovor da ga opravda. Nepovjerenje …


Vrijeme… Dođe dan kad znaš da moraš dalje. Toliko kidanja… Duša shvaća da svaki komad koji ostaje u pohlepnih rukama bolesnog čovjeka njemu ne donosi ama baš ništa. Ona će zarasti. Kao koža kad je opečeš toliko da dijelovi budu otrgnuti. Obnovi se. I budeš čitav iznova. Hoće li dijelove sprati sa svojih ruku okrutno…


On je volio Valjak, ja sam voljela njega. Zavoljela zbog njega Lexington i Sergeja. Zbog njega znam da ljubav ne mora tako boljeti i peći, da se može voljeti slobodno i bezuvjetno, toliko da oprostiš godine samoće utrošene na čekanje u uzaludnoj nadi ostvarenja najljepših snova srca. Tu ljubav nosim kao najljepši privjesak na svome…


Kakav je to divan osjećaj kad znaš da netko shvaća tko si i zašto si, kad razumije situaciju i izrekne ono što sam od knedle u grlu ne možeš. Divno je kad znaš da možeš računati na nekog u trenucima bez izlaza, da ti izlaz otvori i pomogne ti prijeći iz jedne faze u drugu.


Nema smisla žaliti za bilo čim. Ljubav je bila dio moga puta. Moje srce Bog je blagoslovio s nekoliko ljubavi. Patila sam zbog neuzvraćenosti. Boljela samoća. Al’ nosila sam u duši ono najbolje od ljubavi same. Ako nije suđeno da budem voljena, neka tako bude. Božja providnost zna zbog čega.  


Polako se vraćam ljubavi. Srce je bilo ispunjeno bolom mjesecima, što ga je činilo slabim u duhovnom vidu. Zamagljenog vida svojim je ranama i iz njih proizašlom tugom u meni stvorilo mnogo negativnoga- od ljubomore, preko ljutnje do sebičnosti. Bila sam nesretna osoba. Čuvala sam ljude oko sebe od sebe koliko sam mogla, ali nije…


Njegova me prisutnost smiruje. Ali, ne želim muškarca za kojeg ću se boriti, iako nisam sigurna da ga mogu zavoljeti. Želim onoga koji će boriti se za mene, makar to značilo da mi mora srce ukrasti iz ralja drugog čovjeka. Ne znači tu puno početak. Osjećaj privlačnosti i neke “zacopanosti”. To je bilo tada, a…


Kako uspijevam?! Kako još živim i još se smijem?! I sama se pitam. Ponekad. Ima nekoliko bitnih stavki u mom životu. Volim svoj posao. Volim i to što ga imam. Moja obitelj. Proživjeli smo skupa uspone i padove, boli i radosti. Moji divni prijatelji uz mene su u dobru i zlu. Poneki kolege tiha su…


Biti nekome nešto. Nije li to ono što svako srce čezne?! Nije li svatko željan nekome biti ljubav, ona neprolazna?! Ne kažem da nisam nikad bila voljena. Bila su dvojica ili trojica koji su nakratko osjećali više od prijateljstva. Imala nakratko momka prije nekoliko godina. Ako se dvotjedna veza može vezom nazvati. Ipak, nisam dosad…


Gotovo svaki dan iznova sebe sastavljam iz polomljenih dijelova. Svaki dan iznova pokušavam se pomiriti s grubošću čovjeka kojeg sam zavoljela. Poželim često otići. Dati otkaz i snaći se. Njegova stalna blizina kao neka kazna Božja, ni sama ne znam za što, uvijek iznova rani srce. Ne znam kako ću izdržati, ne znam kako preboljeti,…


Kao malena ptica čvorak pobrstio je srce u tren, ogolio grane ljubavi, ostavio stablo na zimi da vene i samuje, bez ičega za utjehu, bez milosti. A nije imao pravo željeti ga, ne bez namjere da nešto vrati. Neka stabla nisu za neke ptice. Neki se plodovi ne diraju. Nije teško pružiti ljubav, nije bilo…


Tiho kročim svijetom. Osmijehe poklanjam, suze od svih skrivam, ne dam zlobnicima da u njima uživaju. Kad oči zasjaje, svi sjaj primijete. Kad sjena na lice padne, tek poneki pitaju za razloge tuge. Nosim srce na dlanu, al’ ne dam da ga gaze. Kad se slomi i pati, u tišini ga krpam, samo Bogu dopuštam…


Proljeće je bilo u meni jedne čudne jeseni, al’ donijelo izgaranje kao usred ljeta te duge zime. Kad je pravo proljeće stiglo, još je gorila duša, a studen istine o ledu u drugom srcu otvorila vrata zimi. Tek kad je ljeto u očajanju prošlo, kad je nova jesen došla, s tugom u oku, mir se…


Kako sam voljela te smeđe oči, taj baršunast glas, nježni ovlaš dodir po mom ramenu, onako usput. Kako sam čeznula za poljupcem slatkorječivih usana, kako samo silno željela dočekati biti jedno s tijelom. Zanosila me nada, prevarile me riječi, srce me izdalo, a čovjek igrom silno povrijedio. Ne dao mi Bog da mi se ikad…