Njegova me prisutnost smiruje. Ali, ne želim muškarca za kojeg ću se boriti, iako nisam sigurna da ga mogu zavoljeti. Želim onoga koji će boriti se za mene, makar to značilo da mi mora srce ukrasti iz ralja drugog čovjeka. Ne znači tu puno početak. Osjećaj privlačnosti i neke “zacopanosti”. To je bilo tada, a…


Kako uspijevam?! Kako još živim i još se smijem?! I sama se pitam. Ponekad. Ima nekoliko bitnih stavki u mom životu. Volim svoj posao. Volim i to što ga imam. Moja obitelj. Proživjeli smo skupa uspone i padove, boli i radosti. Moji divni prijatelji uz mene su u dobru i zlu. Poneki kolege tiha su…


Biti nekome nešto. Nije li to ono što svako srce čezne?! Nije li svatko željan nekome biti ljubav, ona neprolazna?! Ne kažem da nisam nikad bila voljena. Bila su dvojica ili trojica koji su nakratko osjećali više od prijateljstva. Imala nakratko momka prije nekoliko godina. Ako se dvotjedna veza može vezom nazvati. Ipak, nisam dosad…


Gotovo svaki dan iznova sebe sastavljam iz polomljenih dijelova. Svaki dan iznova pokušavam se pomiriti s grubošću čovjeka kojeg sam zavoljela. Poželim često otići. Dati otkaz i snaći se. Njegova stalna blizina kao neka kazna Božja, ni sama ne znam za što, uvijek iznova rani srce. Ne znam kako ću izdržati, ne znam kako preboljeti,…


Ljubav i osmijeh.   Ona stvorila proljeće na licu; on liječio rane.   Ljubomora i grč.   Ona stvorila sumnju i nepovjerenje; on me mučio.   Uznemirenost i bol.   Ona stvorila slabost tijela i duha; on iscrpljivao.   Spoznaja i plač.   Ona stvorila razočaranje voljenim; on trajao.   On još traje.   Jer…


Bila je to čudna situacija. Jedan njegov poziv, propušten slučajno, kasno navečer uočen. Bila sam loše tada. Nisam htjela uzvratiti, ionako je slijedio dan u kom ćemo se vidjeti. Bio je uvjeren da namjerno nisam htjela nazvati. Djelomično istinito. Danima nisam znala što bih s njim,  ni sa sobom. Bolio je osjećaj da se igra…


Nasmijem se sebi kad pomislim da možda ipak čita. Da bi uopće našao moj skriveni svijet moralo bi mu biti stalo. Morala bih mu značiti. A ja njemu ne značim ni koliko je crno pod noktom. Zato se sebi nasmijem i nastavim pisati dalje.


Kao malena ptica čvorak pobrstio je srce u tren, ogolio grane ljubavi, ostavio stablo na zimi da vene i samuje, bez ičega za utjehu, bez milosti. A nije imao pravo željeti ga, ne bez namjere da nešto vrati. Neka stabla nisu za neke ptice. Neki se plodovi ne diraju. Nije teško pružiti ljubav, nije bilo…


Zašto ljudi nanose bol onima koji ih samo vole?! Zašto ranjavaju ljude koji im samo žele zauvijek činiti dobro?! Zašto smo mi romantičari tako glupo spremni voljenom povjerovati, zanijeti se sitnicama koje ne znače ni blizu ono što želimo da znače?! Zašto čovjek sebi laže, pa mora bolima iskupiti i suzama isprati sve svoje želje…


Zašto? Želim znati zašto misliš da sam zaslužila?! Ne krivim sebe što si me ranio, ali krivim što sam dopustila da se uvučeš pod moju kožu. Znam zašto. Vjerovala sam ti. A zašto si se ti tako ponio? I zašto pitam?! Odgovor ni ovdje ni tamo neću dobiti.      


Sinoć sam sanjala da si tu i da me voliš, da se boriš za moje povjerenje. Buđenje me zabolio.   Večeras suze potekle, poželjela sam te mrziti, pa da prođe sve. Kao da ne znam da je mržnja samo drugo lice ljubavi.   Srce opet preskače, grči se tijelo od boli tuge što se skupila…


Tiho kročim svijetom. Osmijehe poklanjam, suze od svih skrivam, ne dam zlobnicima da u njima uživaju. Kad oči zasjaje, svi sjaj primijete. Kad sjena na lice padne, tek poneki pitaju za razloge tuge. Nosim srce na dlanu, al’ ne dam da ga gaze. Kad se slomi i pati, u tišini ga krpam, samo Bogu dopuštam…


Proljeće je bilo u meni jedne čudne jeseni, al’ donijelo izgaranje kao usred ljeta te duge zime. Kad je pravo proljeće stiglo, još je gorila duša, a studen istine o ledu u drugom srcu otvorila vrata zimi. Tek kad je ljeto u očajanju prošlo, kad je nova jesen došla, s tugom u oku, mir se…


Kako sam voljela te smeđe oči, taj baršunast glas, nježni ovlaš dodir po mom ramenu, onako usput. Kako sam čeznula za poljupcem slatkorječivih usana, kako samo silno željela dočekati biti jedno s tijelom. Zanosila me nada, prevarile me riječi, srce me izdalo, a čovjek igrom silno povrijedio. Ne dao mi Bog da mi se ikad…


Nisi ti, rano moja, pali anđeo. Tebi su slomljena krila. Povjerovao si nekad davno da ne vrijedi vinuti se gore, letjeti ponovno visinama dobra. Lakše je ostati na zemlji, bez pravih ushita i snova, ne davati više nego moraš. U nekom trenu života odustao od samoga sebe, prepustio si dušu sebeljublju, srce učinio grobom istine,…


Riječi bi van iz mene, a ne uspijevam uobličiti ih u stihove. Umorila se misao od stalnog pjeva srca, tužnog u samoći, bolnog od tuge. Nema mu mira. Pjesma mu je život, nada se novim iskrama, iščekuje novu strast prema nekome novom, koga tek treba upoznati. Jer onaj kog’ je zavoljelo ne zavrjeđuje ga odavno,…


Na rubu svijeta ljubavi, ne bih nikog radije uz sebe. Nakon vatri Mordora, što mi srce živo spališe, nakon svih izazova i boli ove ljubavi, i nakon iskrenog oprosta svega što sam proživjela, znam da s nikim ne bih radije sve to prošla. Ako je već u ruševinama sve, ako sudbina ljubavi ne izgleda svijetlo,…


Strijelac me gađa željom i pokušajem da me privuče. Jučer me nekako i gledao kao ti dok si me “vrebao” . A ja samo mislim kako ne znam kako prihvatiti mu pažnju, kako povjerovati da bih ga s vremenom mogla zavoljeti. Ne mogu zamisliti da takvu strast ikad osjetim prema njemu, kakvu još osjećam prema…


Gledaš i pitaš se. Čujem ti ton glasa. Nemaš to pravo sažalijevati me. Da, tužna sam. Da, bježim od tuge u svoj neki svijet. Pokušavam ne mislit’ na sve što sam prošla, sve što sam od tebe prošlih mjeseci doživjela. Pokušavam vratiti mir, preživjeti te. Ne plakati više.


Kad sam bila dijete, gledala sam sapunice, stigle preko velike bare do naših ekrana. Koji su to zapleti bili! Koje su to lude priče, i još luđi likovi. Nisam razumjela te načine razmišljanja. Nešto u stilu žrtvovanja vlastite ljubavi za dobro onoga koga volim, i tko mi uzvraća, ne zbog zabrana (iako je i toga…


U kaosu misli i osjećaja, izgubljena pred velikom tajnom zvanom život, iskusim ponekad tren u kom sve bude mir. Osjetim da konce sudbine Gospod vuče onako kako je potrebno za svakog od nas. Osjetim da unatoč svemu, nemoć koja me prati tek je svijest istine o malenosti čovjeka u okrilju beskraja vremena i prostora što…


Osjećamo se. Ali ne razumijemo. Uporno lažeš svijet da ti je dobar život. A mene osjećaj vodi u druge zaključke. I ne samo on. Sva moja logika glasno vrišti da postoji tajna koju čuvaš čak i od najboljih. Jesi li u vatri bolesti izgubio volju za istinu, zaboravio ljubav, napustio dobro? Ili te slomio odlazak…


(bbegusicu)   Još nas ima, još smo tu. Na pola srca, s dušom na pola koplja. Nekako guramo dalje kroz sudbinu, dalje od sebe, il’ dalje od njih, zna Bog. Gurnut’ će život neku ciglu sreće, netko će i nas pronaći i uzeti za ruku hrabro, sigurno, odlučno, potpuno, i zauvijek.


Lako je obrisati prljavštinu sa hlača što je na njih tvojim neoprezom s mojih čizama stigla. Kako ćeš obrisati onu što ju je tvoja grubost na srcu i duši mi ostavila?! Ma, znam da ti ni nećeš. Izbrisat’ će je Bog milošću natopljenom gorkim suzama što sam dosad zbog nje iz svojih očiju prolila.  


Bilo bi baš dobro kad bi se moglo zapovijediti srcu koga da voli, a koga zaboravi. Al’ ljudsko srce ima svoju logiku. Ne da ti da odlučiš dok se ono ne odluči. Srce je izdajica, pa zavoli i onoga koga zna da ne treba, za koga pamet zna da je loš izbor. A onda treba…