Kad se opet zaljubim, neće to biti smeđe oči. Omiljena mu boja ne smije biti sunčana. Ne smije nositi junačko ime od četiri slova ni neko njemu slično. Proljeće i ljeto ne smiju biti njegova doba, osobito kraj travnja ni sredina srpnja. Tvoj model naše marke on ne smije voziti, niti se imalo sličnim pozivom…


Poezija nije za emotivne. Ona je intelektualna disciplina. Shvaćam ja to. Žao mi je što sam ovaj portal pretvorila u psihijatrijsku ordinaciju. Niti bi poezija trebala služiti da bude psihoterapija za pjesnika, niti bi pjesnički portal trebao služiti za psihoterapiju. Može služiti za katarzu čitatelju, ali nikako pjesniku. Nisam povrijeđena, nemojte to misliti. Jednostavno, pisat…


Uspjeh je postignut. Gol je zabijen. I drago mi je. Rijetkima kao meni. Unatoč svemu. Šteta što stvari stoje tako kako stoje. Šteta što ne mogu… Suze bi krenule kad bih stala pred to lice. Kad bih pružila ruku da čestitam. Šteta što neće znati da se radujem, iako sam tužna ovih dana od boli…


Kažu da se dobro dobrim vraća. Nikad nisam očekivala bogzna što jer znam da je među ljudima puno onih koji ne vide dalje od nosa, kojima dobrota ne izgleda dobro, koji ne znaju ili ne žele uzvratiti što im se dalo. Vjerujem u važnost truda oko dobrih djela i riječi, vjerujem da nije važna zahvalnost…


Trenutak bude dovoljan. Nešto me podsjeti. I opet zabole izrečene uvrijede. Ponajviše zadnja. Posebno bolna točka. Tobože frustrirana, jer me nitko neće. A nisam. Samo me boli moja samoća. Izdržavam je jer znam što želim, a što ne.


Tužno je što četveroslovni ni svjestan nije koliko šestoslovna mu znači. Osmoslovnu je s razlogom odbacio od sebe. Da ju je volio, ne bi je ranio. Ali gore je to što bježi od istine da je šestoslovna ta za kojom mu srce čezne. Boji se boriti za nju zbog razlike u godinama i glupih kompleksa….


Kad bismo čitali jedni druge kao što čitamo Dostojevskog, sa svim onim slojevima što ih u romanima nalazimo… Kad bismo vidjeli dalje od onoga osnovnog… Kad bismo pratili radnju od početka, preko zapleta, vrhunca radnje, pa raspleta, možda bismo shvatili kraj. Možda bismo razumjeli kako je priča dovela do onoga što je sad. Sad je,…


Nije do mene ni do mojih želja. Naučila sam živjeti strpljivo čekajući ostvarenje snova. Uporna sam, iako skromna žena. Moja želja ovih dana samo je jedna. Želim da shvatimo da je uistinu lijepo, koliko god bilo teško, što postojimo.


Dijete sam ljubavi, života i svjetla. Dijete sam Nebeskog Oca. Srce mi snagu pronalazi u životnoj obuzetosti Božanskog stvarnošću. Slabosti moga ljudskog bića svoje iskupljenja i smisao pronalaze u Njegovoj ljubavi, beskrajnoj i bezuvjetnoj. Ništa me ne može odvojiti. On je vjeran obećanjima što ih daje svojim vjernima. Ne, On ne napušta. A ja se…


Ne da mi se više ovakvo stanje. Želim uhvatiti sebe, zgrabiti si ruku prije provalije, pa sebe snažno zagrliti i ne dopustiti da se bacim u ponor. Čini mi se da dugo šetam po rubu. Kao da bih mogla svaki čas upasti u ocean depresije. A ipak trčim ususret sebi, pokušavam se spasiti dok još…


Treba nam jedan dan odmora od naših boli, od pjesničkih nam duša, tananih im struna, što ih svaki šum duha dira, stvara složene melodije teško shvatljivih života. Treba nam dan zaborava svih boli što ćutimo, svih tuga što krijemo. Treba nam takav dan u kom bismo predahnuli od svih borbi što bijemo, od svih rabota…


Nekoliko rečenica suzom okvasilo lice. Pomislih, da je bar tako. Biti pošteđena istine, biti ranjena riječima zbog nečije ljubavi, jer me za moje dobro tjera od sebe. Bila bi lijepa pomisao da me netko voli više od vlastitih želja, koliko god mislila da ne bi bilo fer nemati mogućnost izabrati borbu rukom pod ruku čak…


Ne da mi mira osjećaj da sam prezrena kao i drugi ljudi u srcu čovjeka čije su me riječi slamale kao visoki c čašu od kristala. A suze sam krila i knedle gutala da ne bude negativac kao što je uvijek. Odustala sam od ljubavi, znam da prijateljstvo u njemu neću naći. Al’ da bar…


Da je bar lako živjeti, vjerovati, ljubiti. Da je lako saznati, razumjeti, šutjeti. Eh, da je lako prihvatiti, prijateljevati, biti odan. Nije. Lako se izgubiti. Čovjek odluta. Postane isti kao mnogi. Osudi. Odustane. Al’ ipak, može uvijek promijeniti smjer. Šteta što ne shvaćaju svi tu istinu. Što se neki ukopaju u istost, a mogu se…


Vidim tu tamu, kao što sam prije vidjela trak svjetla. Duboko u njoj zaglavljena duša je jedna izgubljena. Polagano tone dublje u svoj mrak. Oči se već navikle, srcu postalo svejedno. Može li se probiti kroz crnu rupu zla do Sunca izvan?! Mogu li ga anđeli naći negdje tamo daleko u toj rupi?! Mogu li…


Želim se igrati riječju. Pisati novu pjesmu. A neću izreći ono što je u meni. I tako, riječ ostaje zapretana u dubini utrobe. Okreće se u njoj nebrojeno puta. Nikako da krene, da se otrgne, oslobođena se vine u visine uma; nikako da živci ruke odreagiraju na poticaj, uzmu olovku, pa napišu još jednu odu…


Čovjek je složena stvarnost. Njegov je duh nadnaravan, psiha mu je na granici prirodnog i natprirodnog, tijelo mu je materijalno, duša neobjašnjiva. Kad pogledam čovjeka, u njemu gledam sve to. U svakom čovjeku vidim te različite razine bića. Kako da ne primijetim ono što mi se nameće kao odgovor na pitanje?! Kako da zatvorim oči…


Kad te obuzme strah… Kad osjetiš zavist… Jer je netko učinio nešto bolje nego ti… Kad pomisliš da vrijedi više… Kad uočiš pogled i osmijeh u oku u kojem želiš vidjeti samo sebe… Kad te ljubomora potakne da želiš pobjeći s mjesta… Kad se izgubiš u sebi jer ti nije jasno što u stvari osjećaš……


Dođe onako iznenada. Prišulja se u misli i srce. Ne da spavati. Ne dopušta mir. Njene ruke stežu vrat, u grlu se knedla stvori. Najradije ne bi ni disao, kamoli govorio o njoj. Tek suze što krenu niz umorno lice iz očiju punih sjete, kažu ono što šutiš. Boli života, rane nastale riječima, oslabljeni živci…


Bori se protiv sebe i protiv svijeta, a žene što ga vole kolateralne su žrtve tog neprestanog rata. I mada sam jedna od njih, znam kako je to kad misliš da nisi za ovaj svijet. Znam koliko boli biti rastrgan između svojih i njihovih mana; željeti biti bolji čovjek, a znati da to ne cijene….


Ni stotinu zlatnih kalauza ne bi moglo otvoriti što je s bezbroj okreta ključa zaključano. Ima srca zatvorenih u svom svijetu straha, skrivenih od ljudi i Boga. Možda se i guše bez zraka nade, možda se utapaju u moru boli iz prošlih vremena, al’ ne pokušavaju sebe spasiti od propasti. Njima se čini da su…


… bitno će biti da me voli, da me želi uz sebe, da me ne da nikome, da budemo dobri jedno prema drugome. Neće biti bitno koje mane ima, je li zdrav ili bolestan, je li malo mlađi ili malo stariji. Neće morati biti savršen niti nepogrešiv (čovjek ni ne može biti). Važno će biti…


Božić je prošao. Jesi li ga primio u skromnu štalicu svog žednog srca?! Napij se darova malenog djetešca, za tebe rođenog u Betlema tišini, u miru svečane noći. Nek’ ti anđeli pokažu put prema Njemu. Slijedi zvijezdu Ljubavi da ugledaš Ljubav. I ne boj se! “Tko u ljubavi prebiva, u Bogu prebiva, i Bog u…


Čovjek zlatnog srca, duše nježne i dobre, može se izgubiti u svijetu laži i pohlepe, među zlim ljudima i okolnostima života koje mu slome srce. Što znači dobrota, ako te čini ranjivim?! Kome možeš vjerovati, kad su te izdali oni kojima si vjerovao?! Čovjek počne svijet doživljavati neprijateljskim, a ljude još više. Stvari pomalo gube…


Treći će rođendan bez druge slavljenice. Poseban dar života uzela je bolest.  Teško je opisati kolika je bila sreća imati taj dar,  a još teže dočarati bol tog gubitka.  Više ništa nije isto bez njenog zagrljaja, bez snage ljubavi što nema uvjeta ni granica.  Iako nisam sama,  u bolima što su se nadodale takvom sam…