mene je lako voljeti ja nemam maske da se mogu skriti nemam novaca da si mogu dvorce kupit nemam nista ni zlata ni dukata nista osim ovog debelog srca kojeg svima nudim mene je lako voljeti onome tko se usudi a njih je vrlo malo koji bi bosi hodili mojim tragom mene je lako voljeti…


napisem stih pa ga brisem osmislim temu pa je odbacim ni jedna misao ne zudi mom zagrljaju sve sto zamislim kroz neku cijev iscuri moja osobnost za uspomenama zudi kosarica mala prepuna ogrisaka ne razumije godine neonske svaki tren bih ispijale zivot iz pocetka evo ponovo odbacujem rijeci napisane ponovo vinsku casu dosipam s radija…


mogu ja oboriti glavu pokriti se laticama skriti se u tajanstveni kut samog uma otici u visine ali nikad ne mogu preci preko bola sakriti suze i nastaviti koracati ravno kao da se nista desilo nije kao da me nisu dovoljno ubijali spaljivali kao vjesticu nevinu pravednu kraljicu samo sto je drugacija slucajno zasadjena u…


otisla je poezija uzela je povjest nema vise rijeci koje nisu vec ispisane nema vise tema koje nisu napisane pojele ih pirane kojih je sve vise plivaju u svim mogucim vodama i sve sto je lijepo nesvjesno brisu sve je vise pjesnika robota bez osjecaja bez ljubavi izbacuju pjesme kao na traci misle da je…


NE DOLAZIM TI VISE KAO PRIJE POD PROZORE NE KUCAM NA OKNA TVOJE MOCI NE ZNAM ZASTO AL JOS UVIJEK SI MI DRAGA NEKAD SMO ZNALI SETATI SATIMA SAMI TI I JA SAD KAD VIDIM DA OVOM SVIJETU NEMA POMOCI NE ZELIM NI TEBE BLIZU SEBE PREPUSTAM SE RIJECI DANA DA ME NOSI DODVORAVAM SE…


u domu moje majke uvijek je meko srcu toplo u dusi jutrima radjam djecaka radoznala i dobro naspavana kao nekad uz mirise kave przenog speka i jaja opustim misli sjetne osjetim se sigurnim kao malo lane u domu moje majke uvijek sam na svome vec neko vrijeme od kad nema oca mjesto njegovog uzglavlja njegovog…


u pogledu sto sretoh pokraj puta u bojama zimskog predvecerja uhvatih dasak proljeca iz moje perspektive skrivenog iza dva bistra okrunjena oka nadjoh toplinu i zar ogrijah srce utopljeno dubinama tisine pozeljeh da ga okacim na te oci da ga spustim u te ruke kao zivota najbitnijeg trenutka


kad sam ja odlazio sve je bilo tako brzo ne znam dali mi se stara kuca smijala u prolazu ili je za mnom plakala ni danas ne znam vise koju boju fasade je imala sve me vuce na boju piva mog jedinog posljeratnog prijatelja i ne znam dali je trava bila pokosena gdje je mati…


sterem svoje misli vjesam ih o uspomene kacim ih pojedinim meni dragim ljudima i sve visi svaka prica svaki dogadjaj na jednoj tankoj spagi lagano na vjetru i suse se tako godinama s vremena na vrijeme zaljuljam se kao mala barka na tom malom povjetarcu cvrsto vezan lancima proslosti srce mi dvori tuga tuga bolu…


najgore je cekati ono sutra ne znas sto te ceka a zivjet se mora najbolje bi bilo zaustaviti vrijeme na ovo danas na ovo sada ovo vrijeme bez padavina suncano i vedro bez obaveza sa tvojom rukom nalakcenom na rame moje sa tvojim okom priljepljenim uz usne moje najgore je zivjeti za sutra i prekosutra…


diljem ove ravne nam zemlje mnogo je slijepih vise nego glupih mnogo vise je gluvih nego budnih smiju nam se pred ocima serviraju nam strah a mi brinemo njihove lazi vec godinama mi smo mali pokusni kunici sunce pici blago cici mjesec svjetli kao vjestica na metli sve u sluzbi ovoj ravnoj nepokretnoj zemlji pod…


nakon toliko godina javljas mi se iz neke kuce koju ne volis gdje se krizaju putevi i male sudbine tvojih stanara zamisljam te uvaljanu u bore u vreci iz koje ne mozes izaci u kojoj nema dovoljno zraka ni za tebe same rado bih iskocila iz svoje koze prevarila muza vratila se u kasne osamdesete…


jednom kad odrastem kad se prestanem igrati kao tinejdjer smijati i kad se usudim pogledati s onim covjekom tamo sto me jutrom zbunjeno iz ogledala gleda obuci cu svecano odjelo i krenuti niz jednosmjernu ulicu bez povratka do tada cu lijeno pijuckati od gospoje sa pjaca najljepse domace vino crveno u svakom gutljaju uzivati i…


dok setam jutrom kojeg volim koji je moga dana favorit preskacem jastuke suvog lisca prekrasni spektar usnulih boja sto lagodno odskace iz gomile kao da spava u saci snova jesen me svojim jednim krilom nosi onim drugim mazi mi lice juznim poljupcima vjetra obicno istim stazama hodam mjerkam prve sunceve zrake misli sa liscem padaju…


slucajno sam zaspao u njedrima vjetrova usne mi opepeli sunceva zraka u liku sljepog htjenja u modrini usana s okusom najsladjeg vina sto sam mogao drugo nego otpiti gutljaj ponudjenog uzivati taj blagodati trenutak nestasnog povjetarca sto se u granama s dva bijela goluba poigrava sto je blize obali vjetar brze izgara pod toplinom perja…


malo vina upaljene svijece topli ruz s tvojih usana priguseno svijetlo lagana muzika davno opjevana ljubavna atmosfera prvi put sami bez pomoci prijatelja tvoja koljena zaobljena ispod suknjice tanane od slikara rodjena dva lizala ne otpakovana kao mamac malom nestasnom djecaku da zabalavi do kraja osmjesi od bisera ljepota prije svih vjekova pogledi psa koji…


ne znam da sviram ali svaki akord osjecam svaki ton kao da je stvoren mojim umom odsviran ne umijem da pjevam ali svaka arija mi pije sa dlana dize mi nerv i struji olujnim venama ne znam da pisem ali svaki moj stih je jedan ogromni val koji kad poklopi svaki greben ostavi bez daha…


kad vidim sebe u jutarnjem zrcalu vidim tebe oce vidim sve ono sto nisam volio na tebi cak i ove ruke okrugle prste seljacki tvrde isti su tvoji za milovanje usmjereni za obitelj i Boga stvoreni kopija sam tvoja i sad mi je zao sto sam ponekad bio grub nisam te razumio a danas imamo…


u oku zal u srcu oluja nije davno bilo kad su pomjesani bili radost i tuga na vrhu kule ponos viori znak pecata slobode krvi prolivene nasih heroja i suza srece kad se spojilo jutro i vece glava i tijelo sve u jedno sve stane kad se zora budi tog petog kolovoza u kninu zazvone…


lajkaj ti meni lajkat cu ja tebi dobro meni dobro tebi nek nam drugi zavide mi se volimo nasa je ljubav virtualno platonska lajkaj ti moje i ja cu tvoje sve se svodi na isto ne poznajemo se osobno al se volimo malo je reci groteskno zbog tvojih hvalospjeva faca sam i glavni dasa zbog…


kad bi sada pala kisa ti bi ravno pod moj kisobran bez alternative jer nemas izbora a i ti bi pozeljela isto vidi se to po tvojim zbunjenim pokretima sami na otvorenom kao usamljena hrid i izgubljeni val sudbinom vezani nebi ti bilo mrsko sigurno bih se kao pile kao uz kvocku pripila ispod mojih…


ja kad sam tuzan pisem tuzne pjesme pijem pivo i svasta nesto uz to imam svoje dileme imam potrebe musko sam ne trazim sazaljenje zelim da sve bude lijepo i spontano mozda nam se trenutci bas i ne podudaraju mozda su fantazija neke poeme mi smo se ipak nasli u nebranom grozdju razliciti kao da…


malo je reci da si mi mila mozda cak vise simpaticna malo je reci da ti stoji sve kalup si najljepseg kroja sve u skladu boja i u tijelu spokoja rijeci kao medenjaci slatki svako musko bih nahranilo suknjice leprsave kao jedra na vjetru otkrivaju toliko koliko masta da puna saka guste kose ne zauzdane…


nema vise romantike u ovom gradu padaju samo smog i prasina svi smo izgubljeni a nismo vrijedni jednog eura nema vise ljubavi nema potencije otisla je na krivu adresu kao taxi kojeg ocekujes a njega nema i nema sunca i kisa dodje iznenada i nista vise nema reda nema morala za starije postovanja jedino sto…


ovo je moj svijet svi smo u njemu isti u njemu raste jedan rod i u njemu rodih se ja ruzo moja trnovita divlja a tako mirisna ljubih te kao sto cedo ljubi svoju majku ostadoh tvoj mada odbacen nikad ne zaboravih krilo tvoje i sto sam stariji sve mi vise falis i jednom kad…