sto nam vrjede sjecanja kad ostadosmo ranjeni pa nas bole uspomene boli nas svaki dan svaki otkucaj kazaljki na satu svaki izgubljen poljubac davni bole nas godine koje protracismo u snovima misleci da cemo jednom tako vratiti mladost


kad bih ja zavitlao macem svi bi na moju licnost navalili kopljima bio bih neprijatelj i ponekim prijateljima a ne samo recitirajucim filozofima kazem po neku onako usput zavrnem je kao Saric ispod kosa pa me i takvog s gadjenjem odbacuju u stranu kao kosulju neopeglanu rado bih da me sa horizonta skinu kao kokicu…


ne gledam te sto mi se gleda vec sto mi tvoja gibanja staraju bol sto mi tvoje oci opsjedaju um sto uvijek kad te vidim mojem srcu jadnom ti ozivis noc mrtvu pijanu noc koja se tako lako tvojim tijelom razbacuje u tvoj glas toboze pretvara pa me ljulja zaljubljeno do svanuca a meni prije…


mene je lako voljeti ja nemam maske da se mogu skriti nemam novaca da si mogu dvorce kupit nemam nista ni zlata ni dukata nista osim ovog debelog srca kojeg svima nudim mene je lako voljeti onome tko se usudi a njih je vrlo malo koji bi bosi hodili mojim tragom mene je lako voljeti…


napisem stih pa ga brisem osmislim temu pa je odbacim ni jedna misao ne zudi mom zagrljaju sve sto zamislim kroz neku cijev iscuri moja osobnost za uspomenama zudi kosarica mala prepuna ogrisaka ne razumije godine neonske svaki tren bih ispijale zivot iz pocetka evo ponovo odbacujem rijeci napisane ponovo vinsku casu dosipam s radija…


mogu ja oboriti glavu pokriti se laticama skriti se u tajanstveni kut samog uma otici u visine ali nikad ne mogu preci preko bola sakriti suze i nastaviti koracati ravno kao da se nista desilo nije kao da me nisu dovoljno ubijali spaljivali kao vjesticu nevinu pravednu kraljicu samo sto je drugacija slucajno zasadjena u…


otisla je poezija uzela je povjest nema vise rijeci koje nisu vec ispisane nema vise tema koje nisu napisane pojele ih pirane kojih je sve vise plivaju u svim mogucim vodama i sve sto je lijepo nesvjesno brisu sve je vise pjesnika robota bez osjecaja bez ljubavi izbacuju pjesme kao na traci misle da je…


NE DOLAZIM TI VISE KAO PRIJE POD PROZORE NE KUCAM NA OKNA TVOJE MOCI NE ZNAM ZASTO AL JOS UVIJEK SI MI DRAGA NEKAD SMO ZNALI SETATI SATIMA SAMI TI I JA SAD KAD VIDIM DA OVOM SVIJETU NEMA POMOCI NE ZELIM NI TEBE BLIZU SEBE PREPUSTAM SE RIJECI DANA DA ME NOSI DODVORAVAM SE…


u domu moje majke uvijek je meko srcu toplo u dusi jutrima radjam djecaka radoznala i dobro naspavana kao nekad uz mirise kave przenog speka i jaja opustim misli sjetne osjetim se sigurnim kao malo lane u domu moje majke uvijek sam na svome vec neko vrijeme od kad nema oca mjesto njegovog uzglavlja njegovog…


u pogledu sto sretoh pokraj puta u bojama zimskog predvecerja uhvatih dasak proljeca iz moje perspektive skrivenog iza dva bistra okrunjena oka nadjoh toplinu i zar ogrijah srce utopljeno dubinama tisine pozeljeh da ga okacim na te oci da ga spustim u te ruke kao zivota najbitnijeg trenutka


kad sam ja odlazio sve je bilo tako brzo ne znam dali mi se stara kuca smijala u prolazu ili je za mnom plakala ni danas ne znam vise koju boju fasade je imala sve me vuce na boju piva mog jedinog posljeratnog prijatelja i ne znam dali je trava bila pokosena gdje je mati…


sterem svoje misli vjesam ih o uspomene kacim ih pojedinim meni dragim ljudima i sve visi svaka prica svaki dogadjaj na jednoj tankoj spagi lagano na vjetru i suse se tako godinama s vremena na vrijeme zaljuljam se kao mala barka na tom malom povjetarcu cvrsto vezan lancima proslosti srce mi dvori tuga tuga bolu…


najgore je cekati ono sutra ne znas sto te ceka a zivjet se mora najbolje bi bilo zaustaviti vrijeme na ovo danas na ovo sada ovo vrijeme bez padavina suncano i vedro bez obaveza sa tvojom rukom nalakcenom na rame moje sa tvojim okom priljepljenim uz usne moje najgore je zivjeti za sutra i prekosutra…