proslo je mnogo godina,mnogo rijeci i misli nasi pogledi na zivot ,nikad vise nece biti isti mnogo toga je palo zaboravu,kao da smo se stisli slike pozutjele nejasno sjaje kao pogled aviona prema pisti cekamo proljeca ona nam odmah ljeta daju zurimo negdje ni sami ne znamo kuda sve bih nesto preko reda a…


  razumijem te crvena petokrako vjeciti crijepu doma svog zivjela si po notama socijalizma uz stari klasicni instrument oca tvog sto se ponosio slikama feudalizma rodjena sa dvotaktnim motorom radila na turbo folk gorivu pjevala u klasju zita znojila se udarnicki pod kapom druga tita ne razumijes danas kad se sve okrenulo kad smo svi…


  sunce si u sutonu sto ljubi smjelo otkidas me od svijesti vatrom uzdaha podpirujes nemam vremena da razmisljam dok me bezobrazno dodirujes gurnula si mi u ruke naboje strasti odgovorno a ponizno u moju slast dosipas potrebe svoje mrvis me svojim igrama atomi pozude samo se roje u moje oci polazes osmjehe i kad…


  ne budite me uzlud ako je zbog mene onda samo nastavite pute idite kamo ste naumili meni ostavite sume divlje konje i saku slobode   ne mutite izvor kojim se napajete kad svojim potrebama dajete vrhunac ne marite za gubitke ne brinete novi novorodjeni vec sutra popunice rupe ne bacajte sidro u srce moje…


  ne umijem da se zaljubljujem vise ni pjesme koje pisem nisu od srca kao da su stvorene iz neke tudje duse sminka se rasula zaprljala lice sad moram da nosim masku cirkusanta naocale tuge izbjegavam gomile izbjegavam ulice blesav je izraz pjesnika diletanta ne umijem nista vise bez pljuge i cuge ne umijem vise…


  nauci me da volim da sanjam da zelim nauci me u prisutnosti bola da ljubim daljine da u srazu tuge pronadjem cvijet tebi ravan svjetlucav pozudan kao uspomenu prvih ljubavnih poljubaca kad otkucaji srca se lome kao da su od stakla sto vjecno sapucu vjetru u lijenom obilasku izmedju zemlje i svoda ja sam…


  ponekad su sumnje bezrazlozne nekad su osmjesi neprirodni muka je samo jedna pusta rijec koja jedino siromahu znaci nesto vratili su nas u kasna doba kad su stoljeca bila prisila kad je svaki novi dan bio ponizan za covjeka sto je vise ljubavi u siromaha to je veca pohlepa u gospodara bas kad se…


stvorio je sebi iz ljubavi najljepsu sliku na svijetu na kojoj bi zavidjela najmocnija slikarska lica i mnogi drugi u okruzenju sliku je slikao godinama sanjao izgled njen sve boje je divno upakovao cijelu misao stavio u jedan profil kao razglednicu s ljetovanja ta slika unikatna puna boja radosti i njeznosti utaknuta malim srcima divno…


nije ovo vrijeme moje mozda vase ja ga nisam takvog zamisljao moje je ispricano u bajkama moje vrijeme sanjara mirisljavih lepeza i sampanjskih balova u svakoj prici mojih romana sve imaju  sretan zavrsetak moje vrijeme je vrijeme ljubavi bez sile i ratova moje vrijeme je prepuno njeznih dama i stilskih kavaljera u mojim fragmentima ljubavi…


ne znam tko si niti sto zelis ali te cesto osjetim kako mi se sunjas svilenim koracima kao sjenka u snovima tvoj dah osjetim poput vjesnika na ramenu tako blizu tvoj miris me podsjeti na dolazak ranog proljeca nije da mi ne godi prisustvo neceg sto me zeli znam da volis moje pjesme moje pero…


hvalim te Boze kad se odluci da nas stvoris ovakve svakakve na svoju ruku nakaradne kad nam dade zivot od zemlje oblikovan po tvom izgledu koji smo s vremenom izmjenili pa danas ne licimo vise ni nasta hvala ti sto nas ustolici na sigurno tlo postavi dade nam sunce po danu mjesec po noci dades…


sto nam vrjede sjecanja kad ostadosmo ranjeni pa nas bole uspomene boli nas svaki dan svaki otkucaj kazaljki na satu svaki izgubljen poljubac davni bole nas godine koje protracismo u snovima misleci da cemo jednom tako vratiti mladost


kad bih ja zavitlao macem svi bi na moju licnost navalili kopljima bio bih neprijatelj i ponekim prijateljima a ne samo recitirajucim filozofima kazem po neku onako usput zavrnem je kao Saric ispod kosa pa me i takvog s gadjenjem odbacuju u stranu kao kosulju neopeglanu rado bih da me sa horizonta skinu kao kokicu…