volim pred Bozicno vrijeme volim kolicine snijega njegovo bljestavilo okicen grad na svakom prozoru lampe poput zvijezda malom Isusu da udje u svaki dom kao putokaz sve je tako tiho ali odzvanja svjetloscu i vjernim srcima odzvanja veselom djecom radoscu njihovih roditelja sve se kiti i svi kite put do dana kad je Bozijeg sina…


tragajuci za tobom ja sam se izgubio dubokom brazdom se pokrio nadao se vodeci emocijama da ce iz nje isklijat neki novi covjek netko tko ce biti velik i jak i neovisan tko se nije na prvi pogled zaljubio bojao sam se ljudi prije svega onih koji bi mi te mogli ukrasti bojao sam se…


SP

odlucio sam umrijeti otici u nepoznato bez obzira sto nam propovjedaju ja cu po svome ne mogu podnjeti laz da me vec sutra pogledom gaze istinu cu naci gore samo kod Boga istine postoje i sve je gore bolje ne vjerujem ljudima cak ni svojima za sve one kojima sam zivot dao dajem djelic svoje…


danas sam spoznao istinu sve sto sam prije znao o sebi danas je obicna laz mislio sam da je cijelo covjecanstvo skup nacijonalnih ameba skupljeno na jednj lopti izradjenoj po preporuci zasluznih proletera da smo stvoreni eksplozijom od plutajuceg zrnca iz svemira i to smo progutali i mnogo sto sta sve su nam lagali varali…


cekam je na kraju izgubljene ulice vec dugo strepim i pomalo mrznem zvjezde na nebu struzu mi um otkucaji sata na ruci svaku sekundu cine da mi se dlanovi kao suvislo htjenje i suvise znoje na trenutak pomislim da sam nebitan nepozeljno odbaceno kopile koje se poigralo ljubavlju o kojoj ni amor ne zna nista…


dohvatite me ako mozete veselog polutka starca na merdevinama sto hrani golubove sto hrani svoju dusu iz vrecice uspomena s njome opstaje s njome prezivljava od mirovine do sjecanja svakoj kisi u prkos vjetru u inat skruseno zivi a trpi od ovog svijeta od nepravde svake bodlje bodlju mozda me i mozete dohvatiti ali nikad…


ja sam tvoj produkt tvoga inata pjesma zivot posmatram iz perspektive dna ispijenih casa ja sam tvoj proizvod ljubavnik po potrebi mekani plisani medo nekad brojka uzputni otirac za duge uzitke vibrator koji ce odraditi stvari bas onako kako treba ja sam slika tvoga raspolozenja tvoje zore jutro tvoga dana meni namjestim se uvijek onako…


snovi da bi zivot bio laksi da i kad si budan sanjas i teces kao mirna rijeka bistra i bogata ribe svijetle kao novci fantazija olako zaradjena snovi kad nemas nista vise kad se pitas jesi li stigao do kraja tad odskocis od straha uhvatis se da nemas dovoljno zraka pumpas u sebe sugestivno samo…


  da mi je jos jednom da osjetim ljubav one drhtaje sto dolaze iz stomaka onaj stop u grlu kad imas rijeci a one ne izlaze stidne poglede usidrene samo u jednim ocima ljubav kao cvijet sto se ranom zorom otvara da mi te je ponovo sresti dao bih mnogo toga a vec sam procardio…


kad te vidim da mi prilazis u meni kotao organa zadrhti uvijek se pitam zadivljen tobom cime se hranis pa si tako lijepa na koji nacin uspavljujes posteljinu koliko vode pijes koja je tvoja dijeta tebi je lako jer imas sve Bog te kao zemlju dobrano obdario vec odavno si duboko zasla u mene pa…


spontano odsutan tajanstven dusom kao kosa divlja i neobuzdana mirise svjeze sav zakovrdjan dusom se upija ocima vec iz daljine lice mije u njemu spektar duginih boja uzdahe sunca krije u njedrima hladan a pun nektara kao da neku u svom narucju tajnu krije ljepotan kojem se svi dive cijeli svoj zivot daje sebe za…


zavrsit cu kao Leif Peterson sam bez igdje iceg s bocom djina u klasicnoj pozi smrtnika kad ruka klone na pod uz posljednji uzdah ratnika zatvorit cu svoju posljednju stranicu uglavnom depresivnog zivota sklonut cu se sa ovog puta kao leptir iznenada oboren kao zvijezda na nebu neprimjetno koju nitko zapamtio nije plakat ce nebo…


u trenutku tisine uhvate me bujice tuge u dvoru slobode valovi kad drugi oslobadjaju duse svoje radoznalo kao papirne brodice sto pustaju niz rijeke ja pijem dva litra ozujskog ne radi reklame vec zbog toga sto sam samac zaljevam prazninu u dusi da ne uvene sto ako sazna stvorio sam sebi gnjezdo ljubavi al se…


zazelim ponekad u inat ovome narodu ovim spavacima egoistima da okupim sve pse lutalice gladne i ostavljene ljubavlju uskracene da prodelfujem s njima u cast ravno kroz grad bez da pomisle da je maskembal zazelim ponekad da svi ljudi ovoga grada postanu psi nek vide kako je biti zedan i gladan biti ostavljen sa cetriri…


   proslo je mnogo godina,mnogo rijeci i misli nasi pogledi na zivot ,nikad vise nece biti isti mnogo toga je palo zaboravu,kao da smo se stisli slike pozutjele nejasno sjaje kao pogled aviona prema pisti cekamo proljeca ona nam odmah ljeta daju zurimo negdje ni sami ne znamo kuda sve bih nesto preko reda a…


razumijem te crvena petokrako vjeciti crijepu doma svog zivjela si po notama socijalizma uz stari klasicni instrument oca tvog sto se ponosio slikama feudalizma rodjena sa dvotaktnim motorom radila na turbo folk gorivu pjevala u klasju zita znojila se udarnicki pod kapom druga tita ne razumijes danas kad se sve okrenulo kad smo svi postali…


sunce si u sutonu sto ljubi smjelo otkidas me od svijesti vatrom uzdaha podpirujes nemam vremena da razmisljam dok me bezobrazno dodirujes gurnula si mi u ruke naboje strasti odgovorno a ponizno u moju slast dosipas potrebe svoje mrvis me svojim igrama atomi pozude samo se roje u moje oci polazes osmjehe i kad si…


ne budite me uzlud ako je zbog mene onda samo nastavite pute idite kamo ste naumili meni ostavite sume divlje konje i saku slobode   ne mutite izvor kojim se napajete kad svojim potrebama dajete vrhunac ne marite za gubitke ne brinete novi novorodjeni vec sutra popunice rupe ne bacajte sidro u srce moje tugu…


ne umijem da se zaljubljujem vise ni pjesme koje pisem nisu od srca kao da su stvorene iz neke tudje duse sminka se rasula zaprljala lice sad moram da nosim masku cirkusanta naocale tuge izbjegavam gomile izbjegavam ulice blesav je izraz pjesnika diletanta ne umijem nista vise bez pljuge i cuge ne umijem vise sa…


nauci me da volim da sanjam da zelim nauci me u prisutnosti bola da ljubim daljine da u srazu tuge pronadjem cvijet tebi ravan svjetlucav pozudan kao uspomenu prvih ljubavnih poljubaca kad otkucaji srca se lome kao da su od stakla sto vjecno sapucu vjetru u lijenom obilasku izmedju zemlje i svoda ja sam dlan…


ponekad su sumnje bezrazlozne nekad su osmjesi neprirodni muka je samo jedna pusta rijec koja jedino siromahu znaci nesto vratili su nas u kasna doba kad su stoljeca bila prisila kad je svaki novi dan bio ponizan za covjeka sto je vise ljubavi u siromaha to je veca pohlepa u gospodara bas kad se dvije…


stvorio je sebi iz ljubavi najljepsu sliku na svijetu na kojoj bi zavidjela najmocnija slikarska lica i mnogi drugi u okruzenju sliku je slikao godinama sanjao izgled njen sve boje je divno upakovao cijelu misao stavio u jedan profil kao razglednicu s ljetovanja ta slika unikatna puna boja radosti i njeznosti utaknuta malim srcima divno…


nije ovo vrijeme moje mozda vase ja ga nisam takvog zamisljao moje je ispricano u bajkama moje vrijeme sanjara mirisljavih lepeza i sampanjskih balova u svakoj prici mojih romana sve imaju  sretan zavrsetak moje vrijeme je vrijeme ljubavi bez sile i ratova moje vrijeme je prepuno njeznih dama i stilskih kavaljera u mojim fragmentima ljubavi…


ne znam tko si niti sto zelis ali te cesto osjetim kako mi se sunjas svilenim koracima kao sjenka u snovima tvoj dah osjetim poput vjesnika na ramenu tako blizu tvoj miris me podsjeti na dolazak ranog proljeca nije da mi ne godi prisustvo neceg sto me zeli znam da volis moje pjesme moje pero…


hvalim te Boze kad se odluci da nas stvoris ovakve svakakve na svoju ruku nakaradne kad nam dade zivot od zemlje oblikovan po tvom izgledu koji smo s vremenom izmjenili pa danas ne licimo vise ni nasta hvala ti sto nas ustolici na sigurno tlo postavi dade nam sunce po danu mjesec po noci dades…