Noćni leptiri (3)

…njen put je vodio u obaveze, ja sam čekao njeno ukazanje, ja sam čekao svoju budućnost. Tako je bilo teško brojati sekunde zaljubljenim mislima. Utonuti li u san, ili sanjati budan njene buduće dodire? Utkala se ta dvojba i u vrijeme u kojoj je zovem mojom. Javila se Nataly, umorna i očarana, sretna i divna, zaljubljiva i umorna još malo više. Upalile su se tada zvijezde na mom nebu sretnih trenutaka. Zar je moguće, tako jednostavno pasti pod utjecaj njenog mjeseca, utopiti se u moru njene ljepote? Tada sam shvatio…

Da l’ se može voljeti te više

Prolaze dani koji se čine kao izgubljena cesta boje tamno sive, ali i u njima tvoj osmijeh pretvara tamu u livade sunca. Sad tek vidim tvoju ljepotu ispod meke kože. Pitam se, da l’  se može voljeti te više? Na mostu kojeg su naši poljupci zidali, piše: Nataly, čekam te u našoj mladosti. Skini okove, zaboravi tuge, jer sutra ćeš moje usne krasti ispod duge.

Govorile su mi magle uz rijeku

Govorile su mi magle uz tvoju rijeku Da bit ćeš moje sunce jednog toplog ljeta Sanjao sam ljubav tvoju, plavu, daleku Baš opet noćas, dok mi bolno srce šeta Bila si osmijeh na pustom, zelenom putu Sa krilima tkanim od čistog bijelog zlata Na kiši sam stajao u trošnom kaputu Ispod šarenih ptica, nekog novog jata Nad blatnim nebom nadvio se oblak straha Prošaputala si tad, one dvije riječi Oduševljenje je trenom uzelo maha Uz glazbu sreće, što srce napuklo liječi Baš opet noćas, dok mi bolno srce šeta Sanjao…

Neka ti nebo šapne…

Kad bez daha ostanem, ispod vjetra koji je milovao tvoje lice, ti reci što da postanem, miris slučajnosti ili sudbina koju kupuješ na tebi namještenoj dražbi? Ako umrem u slijedećoj kapi kiše, ne odustaj, pusti svoj poriv da diše, neka ti nebo šapne razlog za utjehu; u duginim bojama nek’ te nosi tišina. A prašina što čini ti oči suzne i plačne, neka ugasi vatru boli. Jer duša će uvijek znati, da ova što sada pati, jedino tebe voli. Jedino tebe voli.

Noćni leptiri (2)

Rekla mi je te noći da zove se Nataly. Grlili smo iste poglede i ljubili iste okuse i osjete; kako smo samo voljeli reći puno u tako mnogo ništa. Kao da sam se dopisivao sa svojom osobnom svijesti. Udružio sam oduševljenje i očaranost u mrvu moguće svjesnosti, samo zato da nadi, ipak dopustim otpiti gutljaj zadovoljstva i novog sutra. Prošli su sati kao minute, jedna noć kao treptaj u kojem doživiš vječnost na trenutak. Ona je bila i anđeo i vrag, i žena i ljubavnica, i želja i potreba. Budan…

Noćni leptiri (1)

Bilo je to u sutonu jeseni, zima je pokucala i na prozor moga srca, baš kao i u mome gradu. Ona je lebdjela negdje na obroncima snova koje i ja želim sanjati, njene su riječi govorile o ljubavi i životu, o istini koja je dostižna samo odabranima. Nekako sam je nesvjesno stavio na oltar savršenstva, već u prvoj rečenici. Zasluženo, ako mogu dodati. Lakoća njenih vizija ljepote, ta promenada magijom, zaljubljivost u nejednostavno… očaralo me. Proveo sam noć s njom u razmjeni ideologija, filozofiji, ljubavi, hrani, pjesmama; proveo sam najljepšu…

Lanterna što tvojim imenom plamti (Balada za Nataly)

U tmini života još samo jedna lanterna (tvojim imenom), jedina plamti. Ne znam što će sutra šapnuti bura mojim dogorenim svijećama, hoće li se oblaci nadviti nad aureolom moga postojanja? Samo znam da ću, ako i mojim usnama poteče crnilo, znati da su ljubile tebe u skrivenim romansama. I ako me ne bude jednom, grlit ću tvoje korake kao mjesečina bonacu, kao vjetar lišće starih topola. Znam da ćeš znati prepoznati me u svakoj boji svojih misli, u svakom izlasku sunca, u svim mojim pjesmama, u svakom letu noćnih leptira. Ali još uvijek…

Sutra ću lakoćom biti tvoja sjena

Ne dam ni nebu da izbriše moju čežnju za tobom. Ipak sam ja putnik među zvijezdama, kormilar onih oblaka što te prate u usamljenim šetnjama našeg novog grada. Sutra ću lakoćom biti tvoja sjena, ljubavnik sa one strane i istina koju si sanjala. Nisam ja Bog, niti sam imaginacija snova. Tvoj sam, kako i jučer, tako i sada i na čas naše vječnosti. I to je jedini znamen, anđele moj.

Umotaj me u svoje zagrljaje

Napiši na zidu mog srca koliko udišeš moje ime. Želim te čitati u samoći promrzlog jutra, u težinama snova, u gužvama moga grada. Ostavi poljupce na žutim listovima jeseni i miris svojih čežnji u pupoljcima proljeća. Zar ne shvaćaš koliko trebam tvoje riječi sa okusom vječnosti? Umotaj me Nataly u svoje zagrljaje, baš kao i prvi put. Trebam te sada, prije zime mojih otkucaja. Tu sam. Čekam te.

Jedino te mogu zagrliti riječima

Jedino te mogu zagrliti riječima u ovoj izgubljenoj tišini. Nisam danas uhvatio plamen, niti sam vidio purpurne daljine. Da sam vjetar, dotakao bih tvoje lice nekom iskrenom nježnosti, samo kako bih svjedočio opet, tvojim nasmiješenim pogledima. Život je tako zamračen danas, samo tvoje postojanje tinja u bezdanu mog srca. Ako me slučajno nisi shvatila, želio sam ti reći da te volim…

Ako ti nikada više ne izgovorim ime…

Ako ti nikada više ne izgovorim ime, ako usne tvoje u sjećanje skrijem, to ne znači da te gubim time, niti zbog tebe tugu pijem. Ako ti nikada više ne izgovorim ime i među zvijezdama tu ljubav skrijem, nisam zbog toga pisao rime, niti zbog toga zaborav pijem. Ako ti nikada više ne izgovorim ime, ako suze od tvojih pogleda skrijem, nisam zaboravio naše zime, niti zbog proljeća tugu pijem. Ako ti nikada više ne izgovorim ime, ni nakon oseke, ni nakon plime, i kad se u pjesmi od tebe…

Neka čudna veziva

Nasukali su se udisaji na obali tuge koju pijem u svojim tišinama. Suze već neko vrijeme salutiraju vjetru, sva polja mojih želja spaljena su tvojim riječima. U meni umire žar, ostaju samo riječi koje se slažu u pjesmu, nestaju isprepleteni prsti koje sam sanjao, hodajući onim poljima kojima si i ti prošla. Nije ni važno, ne brini. Sudbina i tako plete neka čudna veziva.

Kako je mirisala ljubav…

Sjećaš li se živote kako je mirisala ljubav? Kao rosno jutro, suza radosnica; kao lijepa djevojka sa pletenim rukavicama. Da si ti bio malo blaži, možda bi stare breze sada nosile moje i njezino ime, kao ožiljak davnina, kao priča za mladost koja diše ovih nekoliko teških danas. Ukrotio sam suze u zavičaju tuge, jer kako drugačije dočekati sutra i nadati se visinama kojima težim. Sjeti se živote kako je mirisala ljubav, kada si njene note urezao u moje partiture, kada si mi rekao, da je ona dio tebe… Zauvijek.

Zaista je došlo (naše) doba…

Sanjala si me istinom sa očima sutona. Ogledalo dana pokazalo ti je sa očima sutona Sve one korake ispod duge i šarene ptice Koje smo sretali, očarani, sa očima sutona. Glazbu koju čuješ u vjetrovima straha, Samo su išarani koloriti misli sa očima sutona. Ne brini, ti nisi izgubljena misao poljubaca, Jer tvoje usne još uvijek žudim sa očima sutona. Lako ćemo isplesti budućnost i život, Jer nad nama se nadvilo sunce sa očima sutona, Mila moja, anđele moj ovozemaljski. Zaista je došlo (naše) doba sa očima sutona.

Sudbino

Nisi se usudila biti iznad kotrljajućih slučajnosti. Gazila si me po svim vertikalama svakog izdisaja koji sam doživio, nadajući se vremenu u kojem ću ti reći hvala ili zbogom. Nisam. Nećemo danas zagrliti sutra, jer možda ne postoji ulica u koju sam mislio da ćemo skrenuti, sa onim užarenim obećanjima i onim mladenačkim pogledom što se krije u svima nama. Zaboravi, ili me ponovo udahni u postojanje, jer ja sam ipak, mrva uzdizane vječnosti, tračak obožavanog svemira, istina koja je zapisana. A tko si ti, sudbino moja zbunjena?

Život

Kako sam lakoćom ugasio život dok su brigadiri istine stupali po palim vrijednostima. Tko će nam suditi i pisati o nama (ne)istine, tko će lagati, a tko govoriti istinu vjetru i oblacima koji su prolaznost kao i vrijeme koje krademo, lažemo, skrivamo i slavimo. Zato ću popiti opet, ovaj gorak okus života, jer toliko me privlači, iako mi se ponekad gadi…

Žena koja je voljela kišu

U pogledu ti se prolila čežnja kao suton u vrućem kolovozu, dok si stajala na pljusku odjevena u želju o mekim kapima što podsjećaju na moje dodire. Umivala si svoju plavu kosu, dok se svijet hranio tvojim osmijehom. Ja sam molio oblake da te ne napuštaju, dok sam plovio tvojim mislima, zapleten u tvojim žudnjama, uskrsnut u tvojim istinama. Nisi željela otići, kao da si čekala hoću li doći iza ugla sa buketom zagrljaja i usnama okusa vječnosti. Ipak, samo sam bio u svakoj kapi kiše…

Križaljka života

U ovoj križaljci života, pod jedan okomito, pitam se koliko otkucaja za mene, tvoje srce sakrije u minuti? Dopusti mi da naslonim glavu na tvoje grudi, otvori klijetku u kojoj me skrivaš, pusti mi tu melodiju što smo skladali zajedno. Nedostaje mi naša sloboda u sakrivenoj istini. Već sam počeo venuti, zemlja u kojoj čuvam ushite, treba rijeku tvojih poljubaca, još jučer. Želim samo na kraju, u nekoj umjetno stvorenoj beskonačnosti, zvati te mojom, pustiti neka mi se dušom prolije boja tvoje nježnosti i zagrliti sve tvoje suze i osmijehe…

Danas samo moja budi

Imenom tvojim budim svoja jutra, u maglama čuvam nekoliko otkucaja za tebe, ovog srca što se umiva rosom. Kad budeš tu, kad me dotakneš kosom, i rukom svojom mekom kao oblak pun jeseni, znat ću zagrlit tvoj korak zaneseni, miris tvoje puti. Istopit će sunce, ovaj križ ledeni, zamrznuti, magle će se uvući u rijeke. Ukrast će blizina sve tvoje poglede daleke, nasukat će se čežnja na grudi. Šapnut ću ti tada; molim te, danas samo moja, budi…

Kad ne misliš na mene

Za čime ti čezneš kad ne misliš na mene, na moje iskrene okuse potrebe, na ljubav koju sam potpisao stihom? Tko ili što okupira tvoje misli u redovnoj tečnosti dana, dok ti lipa miriše ispod prozora? I reci, koliko vremena provodiš bez mene u običnim šuštajima, obojanim prolaznostima, gužvama u autobusu za zaborav? Polažeš li žudnje na oltare na kojima ne gore svijeće, zapaljene meni u čast? Trošiš li ovaj život dok me zaboravljaš, ili odmaraš svoje srce brisanjem mene barem na trenutak? Nije to sve ni važno, jer znam…

Dok kiša kuca tvoje ime po prozoru…

Duge šetnje obalom tvog osmijeha i u očima ti svitanje oduševljenja; sve mi to čini savršeno društvo u tihom promatranju tebe, dok kiša kuca tvoje ime po prozoru. U savezu sam s Arsenom i bezbroj malih jastuka, mekih kao tvoje ruke, jedina moja. Gledam tvoju sliku i tvoje nježno lice i sanjam, sanjam tvoje korake na ulicama moga grada. Vidim te i nagu i u haljini od tisuću pogleda, samo se tvoja plava kosa ne mijenja u ovim večernjim iluzijama želja, dok kiša i dalje kuca tvoje ime po prozoru,…

Alter Ego

Ti si buntovnik moj kamarade Gradiš srebrno nebo iskušenja Tražiš ceste koje se tek grade Ti si onaj što zakone mijenja Lakoćom vjetra ti brišeš probleme Uzdasima skidaš težine svijeta Ne poznaješ tugu, laž, ni vrijeme Ni proljeća, jeseni, zime, ljeta Da si zvijezda, sjevernjača bi bio Svjetionik svakom brodu u buri Il’ mjesec da si, noć bi tiho pio I more slano što nikud ne žuri Skrivaš se negdje iza imena Što ne govori se glasno, nego Kao i svaka tajna skrivena Šapuće se tiho, (moj Alter Ego)  

Koraci u pijesku

Čula si korake u pijesku tog trenutka, u danu koji ćemo pamtiti i kad vrijeme bude samo uspomena. Zagrlio sam te, kao da grlim vječnost o kojoj su pisala pera plavih, nebeskih uzdaha. Srce ti je odavalo ritam čežnje koju si sanjala na dalekim putevima snova o jednoj ljubavi. Tražila si me godinama i ja sam tražio tebe, (moj anđele, ponovo rođeni). Tijelo ti je drhtalo kao list koji voli vjetar, grizla si usnu sklopljenih očiju punih potrebe. Nisi vidjela dodire, ni moje lice tih nezaboravnih minuta u kojima sam te vjenčao…

San

Ljubim ovo jutro koje te pozdravlja suncem. Udišem rosu dok milujem tvoju plavu kosu ispod prve zrake. Pozdravljam oblake, kupujem cvrkut mladog gnjezda, pozdravljam se sa svakom od tvojih zvijezda, do prve tame. Naslanjaš glavu na moje rame dok ti čelo ljubim, jer znam, barem sada mila, sigurno tebe ne gubim. I kad otvoriš oči ispod moga obraza, u mojima pogledaj ljepotu svog odraza i količinu ove sreće. Ništa ovaj san zaustavit neće, ni gruba java samoće, niti razlozi za zbogom. Imam još tako mnogo podijeliti s tobom, ljubavi…