Pepeo sto aveti vjetar raznose po licu zemlje Dok klatno vremena sve brže se njiše Gle, svuda padaju prljave kiše Umazene blatom duše, ne raspoznaju se više Iz kotla peklenog u kotao tatara i sve tako Kovači ovog vremen zakivaju posljednje kovanice Mnoge su duše danas nesvjesne ada zvanice Dok aveti mrečne vezu beskrajne brojanice


U svakom od nas čuči neka glad Jazjarena u trenu progutaće grad Al skupi se ti i ne daj joj baš tad Pusti je da skiči, otmi joj za inat Jer ako vlast pohotom ona ti uzme Oči potamne, a ude sputa u uzde Bezdan utrobe njene proždraće tad U sebi tebe, u tebi jedan…


Davno izgubljen krik nekog pravednika Sto vihor ga trena nosi po svijetu Usnule su danas  dusa njegovih  savremenika Dok vjetar skuplja krike svjetlosti vojnika Huka, urlik, sva sila sa njim Sadanja projekcija, davnih dusa vapaj A sve se cini, onako nekako, iznenada Razgradjena sadašnjost, generacija akt.