Jedan stid A ljudi sto, a ljudi na hiljade. Stidljiv stid A hiljade, stotine Kao stampedo I divlje! I huleći Boga! Trčeći, gazeći sve znake. Jedan golem sram. Tolika masa Bez obzira, bez svega onoga… Kako je prljav i svekolik ovaj pad. A samo jedan stid, na milione!


Suza

Jednom kroz nemoć uspomene krenućeš po svoju nadu i tad u brdima stvarniju od tog trena ugledati suzu I ništa! Preduga cesta premišljanja čitav svijet uzalud I onda opet nakon kruženja strmina i sitnih sreća kad ugaziš taj dio sebe nećeš imati šta čuti To sada ona sprečava obmane obećanja jalov trud nedosljednost samosažaljenja tupu…


IDEJA

Sve dok nisu umrtvjeli je, pružala se i gdje nije bilo lako proći; bila je svugdje. Danas je se ne sjećaju unučad. Ostala je hladnoća na svim mjestima sa kojih morala je otići, postalo je svejedno je li ili nije, ovdje ili nigdje – odvukla svoj je korijen kao rep – vjerovatno više ni ne…


Od noći usnio si pobjeći vukući za sobom nesanice; obazireš se žureći ulicama zagušenim sjenama, ramenima sliježeš lažući o sebi nevideća lica i govoriš strahote načinom kojim se izvodi tuga; nisi smio uljepšavati te prizore, nisko je koliko ljepota moćna bude u noćima stvarnim – taj zid samo širi se ko uplašen pogled; i sada…


Ogrnut mišljenjem odjecima u susret idući dnom kanjona samo uzdah poznati vraćao se kao brat nevoljnik moga osmijeha Besputim trnjem koljena teških pod nebom niskim istezah vrat: čekao sam rušiće zrelost ili vjetar darove kao zadnju kišu Sve dalji uzdasima primičem se odjecima: strpljenjem plaših čekanje zaklonjen za mišljenje nema te noći koja došapnuti neće…


Još kada sam se prvi put sklonio sa ljetnog mravinjaka obale znajući tome neizrecivi razlog, postadoh nevidljiv i nikad vaše sam; napuštenom cestom lutam i ne moram zamišljati kako sam negdje gdje nisam jer ne mogu znati gdje jesam – potpuno zbunjujuća biti mora stvarnost kako se ne bi lako nalazile sličnosti. Iza zavjese znani…


VRIJEME

Sve su uža postajala vrata kako smanjivao se nepoznat broj preostalih žutih listova stabla kojeg zatresao je uzdah za željenom slikom sve ljepšom. Već sam nekoliko puta gledao kako nestaju uspomene očekujući konačnu istinu u dimu tihom prahu u daljini koja začudo radovaše srce iako se pogled mračio. Sjećam se samo ove ljubavi. Samo je…


GOVOR

Onako kako je život provirio u sliku svijest je ugazila tamu; kao moguća istina ili iskra Da više bi saznala što sporije mora izgarati želja tragove obasjanim držati što duže I opet malo rečenoga, jer sjenama se obeshrabruje ćutanje crnila, pali se šibica nad klancem – taj govor nije lak


****

Kada ne bi pomrčinu neba prekidali sjevajući bolni bičevi šta bi svjetlo sili bilo? Ogorčenost nad ukinutom srećom, dobar vidik kad vojske su spremne, kišobran ubici.


Beznačajan, besciljan, neprimjećen; uvrijeđen, nekoristan, bijedan; poliven sumnjom, iznenađen nepojašnjenom osudom; siromašan odbačen ravnodušan ne postoji magarac


čekanje je stvorilo stvari duša je trebala uvjeravanje jer šta znači sunčev osmijeh željeli smo oblike trebali smo odsjaj još je ostalo da ljubav pobijedi vrijeme prilike susreću prilike u sjenovitom kutu pod stablom kuće žamor uzdaha treperi granama prozora veliki prostor je stvorio dalek put jer duša oduvijek želi samo sreću


ne volim te iako osjećam ljubav zarobljava svijet meni ostaje ta jedna hrabrost ne volim te ali mogao bih pokušati biti tu negdje biti moram ne volim te i držim se podalje ne volim te, jer ne volim pokušavam slobodu radim na razumijevanju vodim razgovor ne volim te hrabro prkosim izdržavam


STVAR

Ova sama stvar oko koje postojim čuva me otkad smo se sreli u jednoj uličici Strašno je lako bilo postojati dok nije stekla krila; morao sam rasti, to jest otvarati se nebu Ja sam tužan s njom, jer nisam ona, ona je sa mnom sretna – ima slobodu govora slobodu odlučivanja Strašno je lako postojati….


Previše sumnji Oduzelo joj ponešto nježnosti I razlog da napusti san u kojem se gleda Dok se bori Budi šuma pa će uši mnoge tražiti te A govoriće za tebe vjetrovi Dirati te oblaci dok čekaš svoje Prijatelje A ona stoji sve grublja Ta tišina kao da vrišti njenu suštinu nečujno i kao da ne…


LIVADA

Zbacila je kamenje pa je okružena zidom nebo šapuće joj svoje besmislice zato oprezna je kao škrtac noću ne obilazi sjećanje radije čita zvijezde,tako ostaje ista ne znamo šta misli,ne znamo njene laži tako je sa svima sa kojih sunce odnosi kapi kada saznala bi za strah jadikovka njena ne bi imala kraja Zato je…


TO

Ime nema. Ni na jedan od naziva, ne javlja se. I odlazeći i ostavljeni imaju podjednaku nelagodu nedostajanja. Toga. Pa nekad osjete: tu je. A To i ne ide nigdje. Tu je i kad nije tu; paznina koju ostavi identična je prisustvu – ruga se. To se može imati, a može se i nemati To….


Prije no progovoriš prekini veze To što govoriš širi te ili sužava, vježbaj rečenice ubacuj povike koristi ironiju pitaj biti povezan sa drugima je isto kao i ne biti povezan, oni su tu i ti si tu njeguj ideju izraziti sebe jeste imati ideju imati ideju jeste vidjeti svijet govor je disanje misli govori duboko…